Sead Đulić

  Nakon pročitanog pamfleta što ga uputiše javnosti i medijima u predizbornoj utakmici za Gradsko vijeće Mostara iz Koalicije „Mostar moj dom“, a koju čine stranke HSP, HSP BiH i HKDU Hrast, samo mi dvije misli prolaze kroz glavu: Prva: Kažu kada je 1948. godine u Beograd iz Moskve došla Rezolucija Informbiroa o skretanju tadašnje Jugoslavije sa pravog puta najprije je čitana u užem krugu najbližih Titovih saradnika. Kada je pročitana razvila se veoma živa diskusija o mogućem postupanju u narednom periodu. Svi su više puta govorili samo je Moša Pijade šutio i pušio. Tito ga je u jednom trenu upitao: Bogati druže Mošo što ti šutiš! Moša Pijade otpuhnuo je dug dim i kratko odgovorio: Zaista me čudi veoma nizak nivo Staljinovog pisanja. Ostalo je legenda. Zaista me čudi veoma nizak nivo pisanja ovog pamfleta. Drugo: Ako sam ikada imao i malu sumnju, a nisam, nakon ovoga sam uvjeren da nam pod hitno treba Zakon o zabrani neofašističkog organizovanja i djelovanja. Ovaj pamflet je školsk...

Godina je 2020. Od završetka rata u Bosni i Hercegovini prošlo je 25 godina. Sam rat bio je krvav, surov, bio je uništavajući i za ljude i sveukupna dobra. Ubijeno je preko sto hiljada ljudi, raseljeno oko milion i po, trajno poremećeno osnovno koheziono biće Bosne i Hercegovine, njena multietničnost na cijelom njenom teritoriju. U tim okolnostima Mostar se suočio sa uništenjem. Opstao je, ali žrtve i stepen uništenja bili su značajno iznad BiH prosjeka. Ubijena su 2532 naša sugrađanina, desetine hiljada protjerano, brojni prošli kroz logore, a ratne rane na samom gradu i danas su toliko vidljive da neke gradske ulice, bez ikakvih promjena, filmskim ekipama služe kao scenografija za snimanje ratnih kadrova. Svakodnevno, u kafićima i drugim okupljalištima za srednju i stariju generaciju Mostaraca, uz fudbal glavna tema je rat. Još se uz pivo ili kafu vode bitke iz bitaka za Mostar. Vrijeme kao da je stalo. Kafanski stratezi, a nije ih mali broj, ostali su uglavnom u 1993. godini. Ali ak...

  Svojevremeno sam pročitao mišljenje jednog sociologa iz Italije, a možda i nije bio iz Italije, u kojem kaže: Antifašisti se danas dijele na antifašiste i fašiste. Iskren da budem bio sam ljut na njega i vrlo žustro sam u društvu komentarisao takvo razmišljanje iznoseći brojne kontra argumente i mišljenja. Išlo je to dotle da sam mu spočitavao pojavu fašizma u Italiji i šta sad on ima nama, koji smo jedini u Evropi imali ozbiljan antifašistički pokret u Drugom svjetskom ratu, nešto govoriti o fašizmu i antifašizmu. Baš sam bio ljut. A onda sam sticajem različitih okolnosti vrlo intenzivno ušao u antifašistički pokret u Bosni i Hercegovini i postao jedan od onih koji utiču na njegovo profiliranje u ovom vremenu. I kako vrijeme više odmiče sve se češće sjećam Italijana, a možda i nije bio Italijan, i njegovog mišljenja o fašistima u antifašističkom pokretu. Šta hoću reći i zašto ovo pišem? U prvom redu citiraću neke izjave, komentare na društvenim mrežama, javno iznesene stavove i ...

/Izjava data medijima 2. oktobra 2020. godine u Tuzli u povodu godišnjice prvog oslobođenja Tuzle 1943. godine./ Mi danas ne bijemo bitke sa Hitlerovim nacistima, Musolinijevim fašistima, Dražinim četnicima, Pavelićevim ustašama, imamo mi neke nove neofašističke pojave, neofašističke organizacije i djelovanja naspram nas. Ono što je najcrnje, neofašizam je ušao u strukture vlasti, ušao je u najviše organe vlasti, mi iz državnog Predsjedništva imamo, ne samo neofašističke pojave, nego i pozive za djelovanje. Država je na to otupila. Ne reaguje se. Na neke od oblika neofašizma smo se do te mjere navikli da su za ogroman broj građana ti oblici postali normalni i neprepoznatljivi kao takvi.  Neofašizam su dvije škole pod jednim krovom, neofašizam je ako mi na svakom pedlju ove države ne možemo slobodno da hodamo i kažemo svoja opredjeljenja, svoje stavove, svoja mišljenja. Mi generalno nemamo slobodu. Nama su 2020. godine, svim građanima Bosne i Hercegovine, bar na nekom dijelu teritor...

Srijeda je, 11. novembar. Za četiri dana su lokalni izbori u Bosni i Hercegovini. Mnogi građani očekuju boljitak, često i ne znajući objasniti koji i kakav boljitak očekuju. Svi se nadaju. Jedni da zadrže davno zauzete pozicije, a drugi da ih preuzmu i počnu vladati na svoj način. Ne pratim intenzivno predizborna obećanja i obraćanja, ali svratim na portale, pogledam izjave, pročitam komentare. Nakon svega viđenog i pročitanog kontinuirano mi se po glavi vrti jedno davno saznanje iz škole, ali i iz nekih porodičnih priča. Naime, nakon Drugog svjetskog rata, daleke 1945. godine ondašnja vlast, svjesna stepena obrazovanosti svojih ključnih kadrova na terenu, prvo je organizirala analfabetske tečajeve na kojima su brojni građani tadašnje Bosne i Hercegovine opismenjeni. Druga faza bila je pokretanje, na narodnim i radničkim univerzitetima, večernjih osnovnih i srednjih škola. Tek kasnije došle su i večernje više škole, a onda, mnogo kasnije krenula je i disperzija nekih fakulteta u većim ...

  Ja sam Maja. Imam 9 godina. Moji roditelji su Muhamed i Fatima. Mi smo iz Hirata u Afganistanu. Krenula sam od naše kuće u stomaku moje majke Fatime. Zbog toga i ne znam tamo nikoga. Iz Afganistana smo krenuli u Iran. Tamo sam rođena. Iz Irana u Grčku, iz Grčke u Bugarsku. Potom, četiri godine u kampu Principovac kod Šida, u Srbiji. Tu sam naučila vaš jezik. A nisam zaboravila svoj. U Srbiji mi je bilo dobro. U Bosni, u Salakovcu mi je baš dobro. Sanjam da naš „game“ uspije i da stignemo u Švicarsku. Želim biti doktorica kako bi mogla pomagati ljudima, priča dijete od devet godina krenulo u potragu za boljim životom u trbuhu svoje majke. Priča u Mostaru na tečnom našem jeziku i pomaže svima u Migrantskom centru Salakovac „radeći“ kao prevodilac. Priča dijete, a moj drug Milan zapisuje. Kaže staviće u knjigu. I stavio je. Dok razmišljam o činjenici da je toliko godina imao moj sin Vedran 1992. godine kada ga sa majkom i sestrom posljednjim konvojem Dječije ambasade poslah iz pakla...

Gojko Vuković, revolucionar i politički radnik, rođen je 31. jula 1887. godine u Mostaru. Po zanimanju je bio limarski radnik. Limarski zanat izučio je u rodnom gradu, gdje je do 1914. godine radio i privremeno „frentovao“ po nekim evropskim zemljama. Već je tada radio na osnivanju i učvršćivanju organizacija sindikata i Socijaldemokratske stranke Bosne i Hercegovine u Mostaru i okolini, da bi poslije otpuštanja iz austrougarske vojske, u kojoj je služio od 1914. do kraja 1916. godine, u polulegalnoj političkoj aktivnosti postao istaknuti lider radničkog pokreta u Mostaru i čitavoj Hercegovini. I poslije cjepanja radničkog pokreta između 1918. i 1920. godine ostao je vjeran svom pretežito revolucionarnom opredijeljenju, tako da je od Vukovarskog kongresa Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) do svoje smrti bio član Centralnog vjeća, odnosno Centralnog komiteta KPJ. Na listi KPJ izabran je u Mostaru za poslanika Konstituante i bio nosilac radničke liste za mostarski okrug 1923, 1925. i...

Ovih dana oglasilo se Udruženje antifašista i boraca NOR-a Mostar saopštenjem za javnost. U saopštenju između ostalog kažu:  „U Mostaru nastavljeno uništavanje antifašističkog naslijeđa. Ovaj put na meti je, u samom centru grada, park u kojem je nekih davnih godina uređen mali spomen kompleks sa bistom narodnog heroja Jusufa Čevre. Bista je ranije nestala, a sada su radnici JP Komunalno sve ostalo uništili sa namjerom da prave nešto drugo. Podsjetimo se, Jusuf Čevro rođen je 25. februara 1914. godine u Mostaru. Kao mladi krojački radnik rano se uključio u rad revolucionarne radničke omladine Mostara i sindikalne podružnice tekstilno-krojačkih radnika. Poslije 1935. godine, kada se u Mostar vratilo s robije nekoliko starijih i iskusnijih komunista, partijsko rukovodstvo posebnu pažnju posvećivalo je radu članova Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i njenih simpatizera na razvijanju revolucionarnog duha među mostarskim radnicima. Bio je među prvim omladincima koji su dolazili u Ra...

Čitam brojne reakcije ljubitelja nogometa, ali i ne samo nogometa, nakon posljednje utakmice odigrane u Banja Luci između tamošnjeg „Borca“ i „Veleža“ iz Mostara. Očigledno se desilo nešto ružno i izvan okvira sporta. Prisjećam se i shvatam da ovo nije prvi slučaj, te da je „Velež“ često junakom ovakvih nemilih događanja. No, prije nego bilo šta zaključim vratimo se počecima „Veleža“ koji, čini mi se, jesu ključni uzrok njegovih sve većih nedaća u savremenom bosanskohercegovačkom društvu.  Prisjetimo se, sama inicijativa za osnivanje kluba potekla je od Gojka Vukovića, revolucionara i uglednog građanina Mostara koji je u tom periodu uživao veliki autoritet, ne samo među radnicima nego i kod ostalih građana. Tako su u ljeto 1922. godine na poljani kod Sjevernog logora, u zakazano vrijeme, okupljenim radnicima i đacima mahom Učiteljske škole pročitana prva Pravila kluba kao i imena predviđenih rukovodilaca. Osnivačka skupština novoformiranog Radničkog športskog društva održana je 26....

Čitam i slušam ovih dana izjavu člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika u kojoj kaže da je otadžbinska vojska Draže Mihailovića (čitaj četnici) bila dio savezničkih snaga. Nekad davno za ovakve i slične gluposti učitelj bi rekao: Sjedi, jedan, a mi djeca dodavali: Ne lupaj, mali. Nije mali, ali drugog komentara za toliku količinu gluposti, neistina, neznanja i bahatosti nemam do: Ne lupaj, mali. No, ovdje je problem što on lupa svijesno. Zna i on da lupa i govori gluposti, ali te gluposti su dobro plaćene i garant su slobode, koja bi mu, da država funkcioniše, bila oduzeta. Čovjek godinama ruši ustavni poredak države od koje prima platu i niko ništa ne poduzima. Napad na ustavni poredak bilo koje države je čin veleizdaje i valja ga tako sankcionisati, bez dileme i odlaganja. No, da bi se to uradilo svi drugi moraju biti čisti.  A jesu li? Pajtaš mu i sudrug u rušenju države, istina mnogo perfidnije i kako narod kaže „u rukavicama“, Dragan Čović, takođe je visoki dr...