Sead Đulić

Nakon lakrdije sa konstituisanjem Gradskog vijeća Sarajeva, te izbora gradonačelnika, brojne su reakcije i optužbe sa svih strana ko je kriv. Trajaće to zasigurno do općih izbora naredne godine, jer će svi željeti to kapitalizirati. No, ne želim ponavljati već izrečene stavove o tome šta se i kako desilo. Želim stvari pogledati malo iskosa i drugačije. Naime, ništa se nije desilo što mnogi od nas nisu znali, predviđali, a neki i javno govorili. Opozicija je radila baš sve ono što kod nas opozicija, ko god ona bila, radi godinama. Tako da ovo nije nikakvo iznenađenje. Iznenađenja, za mene, su neka druga ponašanja. SDP BiH je kandidovala Bogića Bogičevića za gradonačelnika Sarajeva. Odjeknulo je to pozitivno širom Bosne i Hercegovine, ali i mnogo dalje. Vratila je ta kandidatura nadu, vratila je optimizam, građani ove zemlje odjednom su se ujedinili, stvoren je ozbiljan konsenzus da nam ima spasa. Ali kao da se predlagač uplašio svog prijedloga. Stiče se dojam da su oni zamišljali Bogi

Pročitah nedavno kolumnu jednog uvaženog kolege i nakon neizgovorene psovke odlučih, tom pisanijom izazvan, napisati par rečenica. Pisaću drugačije od uvaženog kolege i koristiti ću neke suštinske elemente „zanata“ kojim se bavimo. Možda se na kraju, u zaključku, spustim na isti nivo pisanja kako bi me i njegova čitalačka publika razumijela. Dakle, najprije o ružama. „Koliko se lijepog, mirisnog i nadahnjujućeg krije u samo je­dnoj riječi: ruža! Kroz hiljade godina ruže su se iz prirode i vrtova uselile u priče i mitove, postale motiv umjetničkih djela, nadahnuće pjesnicima, botaničarima, vladarima… Najstariji slikani trag o ruži freska je iz 1700. godine prije Krista u palači kralja Minosa na Kreti, a zanimljiv je i pronalazak engleskog arheologa Williama Flindersa Petriea u piramidi u Hawari: vijenac od ruža spleten oko 180. godine, još uvijek u odličnom stanju. U poznatom Ratu ruža (1455. – 1485.), koji se vodio između dviju engleskih plemenitaških kuća za engleski tron, kuća

Prije više godina pročitao sam rezultate jednog ozbiljnog međunarodnog sociološkog istraživanja. Obuhvatalo je kompletnu ljudsku populaciju na planeti. Ako se dobro sjećam rađeno je to u okviru nekog programa Ujedinjenih nacija. Bilo je zanimljivo čitati tu opširnu studiju sa mnoštvom konkretnih podataka i relevantnih obrazloženja i komentara. Međutim, toliko godina kasnije ja pamtim, ako me sjećanje dobro služi, samo par podataka koji su mi u svijesti uskrsnuli suočavajući se sa stanjem u Bosni i Hercegovini danas. Naime, rezultati tog istraživanja tvrde da u cjelokupnoj ljudskoj populaciji je samo do 3% onih koji imaju viziju, do 7% onih koji razumiju vizije prvih, a 90% i više onih koji slijede ove prve. Ako ovi podaci jesu tačni, a nemam niti jedan razlog da sumnjam u njih, onda se mi u Bosni i Hercegovini stvarno moramo dobro zabrinuti. Naime, ovdje je svima jasno da niko od onih koji se pitaju i o bilo čemu odlučuju nema nikakvu viziju koja seže i do kraja tekućeg dana, a o s

Lijepo subotnje dopodne u Mostaru. Krenuh u laganu šetnju zadovoljan suncem i mnoštvom šetača koji, uprkos svemu, drže pristojnu distancu. Zastadoh pred jednim izlogom i bez namjere da prisluškujem čuh dio dijaloga u prolazu dvojice penzionera. Nakon što su se upitali za zdravlje jedan upita: Ima li šta novo oko nabavke vakcina? Drugi se šeretski nasmija i odgovori: Nema i skoro neće ni biti. Ovo je najefikasniji način da riješe finansijsku situaciju u penzionom fondu. Tad sam se okrenuo da vidim lica dvojice penzionera u kratkom razgovoru. Znam ih obojicu, jedan je bivši ugledni profesor, a drugi ekonomista sa ozbiljnom karijerom u privredi. Dok su odlazili laganim korakom svako na svoju stranu, ja sam ostao skamenjen. Dugo se nisam pomakao sa mjesta. U glavi mi je brujala ta strašna misao o efikasnom riješavanju finansijske situacije u penzionom fondu. Ni u mislima neću da vjerujem da to jeste tako, ali ako ta misao kruži gradom ili, možda, državom onda bi sve strukture vlast