Sead Đulić

Nakon napada pedesetak mladih ljudi obučenih u crno poslije 23,00 sata u subotu 24. aprila na građane i njihovu imovinu u naselju Donja Mahala u Mostaru zapitao sam se: Zašto baš Donja Mahala? Donja Mahala  je mjesna zajednica i kvart u  Mostaru . Nalazi se južno od  Starog Grada , između desne (zapadne) obale rijeke  Neretve , i brda  Hum . Donja Mahala, kao jasna, specifična i samostalna stambena zona, formirala se po izgradnji Sevri-hadži-Hasanove džamije, prije 1620/21. godine i u to vrijeme se nazivala Sevri-hadži-Hasanova mahala, a prije izgradnje džamije „Okjuzi Mahala“. Uz džamiju je bio malen harem koji je očuvan do danas. U 19. vijeku na lokalitetu Donje Mahale nalazile su se sljedeće mahale: Čevrina, Sevri-hadži Hasanova, hadži-Jahije i Zirain-Ahmed-agina. U Donjoj Mahali se nalaze Jahja Esfelova i Sevri hadži Hasanova džamija. Obje džamije su tokom poslijednjeg rata teško oštećene, a poslije rata obnovljene i rekonstruirane. Na 14. Sjednici, održanoj od 4. do 10. maja

Ovih dana, kad se pojavio jedan pa drugi non paper, sjetio sam se riječi koje, između ostalog, izgovorih na jednoj velikoj međunarodnoj konferenciji. Tada rekoh: “Kao što vjerovatno znate, ja dolazim iz zemlje koja se izvlači iz magbetovskog perioda, iz zemlje natopljene krvlju, zemlje smrti i uništenja, zemlje u kojoj su vanjske i unutrašnje sile mraka učinile toliko destrukcije da je pravo čudo kako ona još diše, kako daje znake života. Dakle, dolazim iz zemlje raseljenog naroda, zemlje u čije su srce usađivali i usađuju mržnju, kako bi je pocijepali mržnjom. Sistematski je ubijana ljubav i svaka mogućnost zajedničkog života različitih etničkih zajednica.” Od tada su prošle godine, a ništa ili skoro ništa se nije promijenilo. I dalje isti centri moći, domaći i inostrani, siju isto sjeme. Istovremeno, sjetio sam se i jednog zanimljivog sastanka iz 1992. godine održanog u jednom dijelu restorana Hotela “Ruža” u Mostaru. Naime, godinu prije, na valu brojnih antiratnih manifestacija

  Nakon odgledanog videa brutalnog prebijanja mladića od strane dvojice policajaca zbog kretanja u vremenu zabrane kretanja odmah sam reagovao i napisao da su protesti na facebooku besmisleni, te da je javni protest jedini način građanskog suprotstavljanja takvom ponašanju. Još isti dan sa više strana građani su pozvani da narednog dana u 16,00 sati dođu pred zgradu MUP HNK i izraze svoje nezadovoljstvo postupcima pripadnika policije. Znao sam odmah da ću se sutra pojaviti na protestu i svojim prisustvom dati podršku borbi za čišćenje policije od onih kojima tamo nije mjesto. Sutra dan sam došao nešto ranije od zakazanog vremena. Mnoštvo novinara i premali broj građana. Ali, mislio sam, ima još vremena. Prošetao sam posmatrajući sugrađane i profil onih koji dolaze. Bio sam zadovoljan jer se broj povećavao, a i struktura pridošlih mi se činila kao dobra slika grada. A onda, tačno u zakazano vrijeme stiže stotinu-dvije mladih ljudi u četverohodu. Zaustavljaju se se ispred zgrade Poli

Društvo koje živimo, željeli mi to prihvatiti ili ne, ima sve odlike fašističkog društva. Takvo društvo kontinuirano razvija svoje mehanizme i jača osnovu i ideološke temelje na kojima počiva. Oslanja se na principe izvornog fašizma, ali u primjeni razvija moderne metode i tehnike. Obzirom da su nosioci i kreatori takvog društva istovremeno nosioci i kreatori vlasti otpor je teži, komplikovaniji i često sa značajnim odricanjima. Zato je od posebne važnosti naučiti šta jesu moderni oblici fašizma, te spoznati šta sve jeste danas antifašizam kao odgovor na fašizam i neofašizam u našem društvu. Gdje je tu onda antifašizam i kakva je njegova uloga u današnjem društvu? Nedavno za DW predsjednik Saveza antifašista Vojvodine Duško Radosavljević kaže: „Savremeni fašizam bi se mogao definisati kao napad na drugog i drugačijeg, a izražava se kroz uskraćivanje njihovih prava. Kolaboracija je šutnja na to. Antifašizam je danas u ilegali, kao što je bio i od 1941. do 1945. Svuda oko nas su mi