ŽIVIMO LI NEOFAŠISTIČKO DRUŠTVO?

/Izjava data medijima 2. oktobra 2020. godine u Tuzli u povodu godišnjice prvog oslobođenja Tuzle 1943. godine./

Mi danas ne bijemo bitke sa Hitlerovim nacistima, Musolinijevim fašistima, Dražinim četnicima, Pavelićevim ustašama, imamo mi neke nove neofašističke pojave, neofašističke organizacije i djelovanja naspram nas. Ono što je najcrnje, neofašizam je ušao u strukture vlasti, ušao je u najviše organe vlasti, mi iz državnog Predsjedništva imamo, ne samo neofašističke pojave, nego i pozive za djelovanje. Država je na to otupila. Ne reaguje se. Na neke od oblika neofašizma smo se do te mjere navikli da su za ogroman broj građana ti oblici postali normalni i neprepoznatljivi kao takvi. 

Neofašizam su dvije škole pod jednim krovom, neofašizam je ako mi na svakom pedlju ove države ne možemo slobodno da hodamo i kažemo svoja opredjeljenja, svoje stavove, svoja mišljenja. Mi generalno nemamo slobodu. Nama su 2020. godine, svim građanima Bosne i Hercegovine, bar na nekom dijelu teritorija Bosne i Hercegovine oduzeta ili uskraćena pojedina osnovna, elementarna, ljudska prava. Dakle, mi živimo neofašističko društvo. 

Kada uzmete jednu od ključnih definicija fašizma, ona kaže da je to radikalni autoritarni nacionalizam. Ako to jeste tako, a struka je rekla da jeste, zar mi nemamo na vlasti autoritarne radikalne nacionalističke stranke? Što im onda tepamo da su nacionalne ili nacionalističke stranke, hajde da ih zovemo pravim imenom, fašističke stranke.

Kako se protiv njih boriti?

Hajde da najprije definišemo protiv koga se borimo, da definišemo šta sve danas jeste neofašizam pa ćemo onda uspostaviti i drugačiji, borbeniji, proaktivniji antifašizam, kao naš odgovor. 

Naravno, ova vlast to ne želi i pokušava onemogućiti. U školama se djeca ne uče najpozitivnijim vrijednostima koje ovi građani i ovi narodi baštine. Jedina istinska koheziona snaga Bosne i Hercegovine je njeno antifašističko naslijeđe.

Bilo je i ima raznih predstavnika vlasti koji djeluju sa neofašističkih pozicija. 

Je li neofašizam pozivanje na treći entitet i slušanje instrukcija kako raditi iz druge države? 

Šta je, ako nije neofašizam, kada član našeg Predsjedništva ode u Tursku i predsjedniku Turske kaže: Vi ste naš predsjednik?

To je udar na ustavni poredak. Udar na ustavni poredak je takođe oblik neofašizma.

Mi moramo stvari prepoznavati. Otupili smo. Oni žele da mi otupimo. Djeci se u školama serviraju zamjene teza. Uče ih danas da su najveći fašisti iz Drugog svjetskog rata, a to zagovaraju i pojedini članovi Predsjedništva ili dojučerašnji članovi, antifašisti i borci za slobodu. Evo, na domak Mostara pod rukovodstvom Dragana Čovića, a to je počelo dok je bio član Predsjedništva, gradi se Groblje mira. I sad, kad kažete Groblje mira, onako, vrlo lijepo zvuči. 

Ali ko će biti obilježen na tom groblju?

Kažu hrvatski vojnici poginuli u Drugom svjetskom ratu. 

Ko su hrvatski vojnici poginuli u Drugom svjetskom ratu?

Ustaše. 

Dakle, preko ustaša on želi praviti pomirenje. Tu nema pomirenja. Naravno svaki čovjek treba biti sahranjen i njegovo grobno mjesto obilježeno, tu nema problema, ali nemojmo falcifirati istoriju. 

Eto zato je potrebno da se mi antifašisti okupljamo i ujedinjujemo. Nama, svim građanima BiH, trebaju tri stvari oko kojih se moramo okupiti, kao i oni 1941. godine, a to su sloboda, jednakost, ravnopravnost na svakom pedlju ove zemlje i socijalna pravda. A sve troje to nam je ugroženo. Hajdemo se oko toga ujediniti, sve drugo staviti po strani, sve razlike, i onda će svi vidjeti da nas ima jako puno. Nas je antifašista više nego fašista. Oni su zbog vlasti bolje organizovani, borbeniji su pa se često stiče drugačiji dojam. Mi smo previše fini.

Ali stvari se mjenjaju. Evo nekih primjera. Prije tri godine bilo je nezamislivo u boračkim, antifašističkim udruženjima prisustvo mladih ljudi. Mogli su se prebrojati na prste. Nedavno sam bio u Bihaću. Tamo ima preko tri hiljade srednjoškolaca i studenata, dakle mladih ljudi, koji su dobro organizovani, imaju svoje rukovodstvo, ušli su u škole i fakultete. Obrazuju mlade. To je naša snaga i budućnost. A nije samo Bihać. Mi smo u januaru imali na Igmanu, na obilježavanju godišnjice Igmanskog marša, oko dvadeset hiljada učesnika antifašista, što iz BiH, što iz Regije, ali su bar 40% bili mladi ljudi. Toga ranije nije bilo.

Ima podjela i među antifašistima u BiH pod uticajem vladajućih stranaka, ali te koje su uspjeli odvojiti od našeg pokreta, te koji žele podijele ne možemo smatrati antifašistima, jer oni to uistinu nisu. To je isto kao 1941. godine kada je KPJ pozvala narod na ustanak. Postignut je dogovor sa Dražom da se u borbu protiv okupatora ide zajedno, ali već iste te 1941. su pravili pučeve i otišli na svoju stranu. Tako se i mi danas čistimo. Onaj koji danas priča na Kozari da su dr Mladena Stojanovića ubili partizani, a da su četnici antifašisti, nije antifašista. Dakle, mi se naprosto čistimo. A oni uz pomoć vlasti još opstaju jer su isfinansirani. Međutim, neće ni to dugo. Ovaj pokret narasta, radi se puno na terenu i mladost koja dolazi, koja razumijeva stvari kreće u jedan aktivniji, borbeniji antifašizam. Ne pričanjem, akcijom. Mijenjamo način djelovanja i razumijevanja antifašizma. Mi nismo ovdje samo da bi se sjećali Dana oslobođenja Tuzle. Da, došli smo i zbog toga, pokloniti se sjenima poginulih i obilježiti ovaj dan. Mi smo ovdje da se nadahnemo za 2043. godinu. Mi danas ovdje razgovaramo o 2043. godini. 

Ne zaboravimo, 1941. godine je bilo 12.800 komunista u čitavoj Jugoslaviji i 60.000 članova SKOJ-a. Bili su zabranjeni i svaka budala je mogla ubiti svakog od njih na javnom mjestu i da ne odgovara. Oni takvi su pozvali i podigli narod na ustanak okupivši ih na one tri stvari koje sam već pomenuo i na kraju narasli na osam stotina hiljada partizana koji su oslobodili zemlju i zahvaljujući tome stekli pravo da je grade kako oni žele i da zabrane povratak kralju u zemlju, bez obzira što su zapadne zemlje to željele. Kada mi odlučimo  da hoćemo da gradimo svoju zemlju i da nam ne treba niko sa strane i da ne čekamo šta će Incko ili neki drugi „Incko“ uraditi vratiće se nada. Treba probuditi svijest i ljude dovesti do toga da odluče da nam i danas treba revolucija. Ne ona u šumi sa puškom. I u novembru je revolucija, izbori. Hajdemo osvijestiti ljude da biraju glavom, a ne kako im je neko šapnuo ili ih ucijenio. Nema više straha. Sve su nam uzeli. 

Čega se bojati? 

Izgubiće posao, a kad je primio platu i kolika je? 

Čega se bojati? 

Neka izgubimo te platice. Oni čijim djelima se danas nadahnjujemo gubili su živote. Hajdemo biti spremni izgubiti neke sitne male privilegije koje su smiješne. Kada budemo spremni na to onda će ove naše ceste prema zapadu biti dvosmjerne, a ne jednosmjerne. 

Onda nam djeca neće bježati iz zemlje.