Sead Đulić

  Mjesec maj za mene je oduvijek bio mjesec pun emocija, radosti, uzbuđenja... Redali su se u tom mjesecu neki datumi koji su mi značili i znače mnogo, kao, prvi, četvrti, deveti, petnaesti, dvadesetpeti... Svi drugačiji, a svi urezani u moj život kao trajni biljezi. I onda, u najtežem vremenu moga života, ničim od mene izazvano, dužnost pomoćnika komandanta za moral u Komandi 4. Korpusa Armije RBiH primio sam 15. maja 1993. godine, samo šest dana od brutalnog napada Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane na građane i vojnike odane svojoj domovini, Bosni i Hercegovini.  Opet maj.  Bilo je to vrijeme progona, ubistava, hapšenja, paljevina, odvođenja u logore, bilo je to vrijeme straha, nemoći, nedostatka materijalno-tehničkih sredstava, hrane, vode, ali i vrijeme prkosa, ponosa i nadljudske hrabrosti i žrtve svih za sve. A sve je počelo, koje li ironije, 9. maja, na sam Dan pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu, a mi smo 48 godina kasnije gledali fašizmu, u najcrnjem obliku,

/Obraćanje na Svečanoj akademiji u povodu 79. godišnjice Bitke na Neretvi i 77. godišnjice pobjede nad fašizmom održanoj 7. maja 2022. godine u Jablaniciu./ Smrt fašizmu! Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca Narodno-oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini. Zadovoljstvo je, kao i svake godine, biti u Jablanici, jer Jablanica u ove dane, dane sjećanja na Bitku na Neretvi, otvori, ne samo svoja vrata, otvori srce, otvori dušu i mi se ovdje osjećamo uistinu kao svoji na svome, kao svako u svom domu, u svojoj kući. Zato hvala građanima Jablanice, hvala Jablanici na svemu tome, ali hvala i svima onima koji su i danas sa nama. Ne samo iz Bosne i Hercegovine, nego valja podsjetiti sa nama su i antifašisti iz Slovenije, iz Austrije, iz Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Pošao sam sa sjevera pa redom. Makedonci nisu stigli, ali su sa nama u mislima, u porukama i u konstantnim vezama i njihova srca danas dišu za Jablanicu i za ono što se ovdje dešava. Zato je danas časno biti u Jabl