Sead Đulić

        Kada je februara 1974. godine grupa mladih teatarskih buntovnika (Gradimir Gojer, Tahir Nikšić, Stojan Lasić, Zdravko Puvača, Sead Đulić) odlučila napraviti svoj teatar ja sam danas siguran da nismo znali šta hoćemo, ali sam također i vrlo siguran da smo znali šta nećemo. Bili smo snažno nadahnuti predstavama koje su tih godina izvođene na Festivalu malih i eksperimentalnih scena MESS u Sarajevu. Možda je presudnu ulogu da se krene u konkretizaciju ideje odigrala sjajna predstava „Plebejci uvježbavaju ustanak“ Gintera Grasa i u režiji Žorža Para. Bio je to drugačiji teatar od onog koji smo gledali u vlastitoj sredini. Monolog o „negaciji negacije“ toliko nas je nadahnuo da smo razmišljali i o tome da se naš budući teatar upravo tako zove.       Istina, bilo je to i zlatno doba oba mostarska pozorišta, i Narodnog i Pozorišta lutaka, ali mi smo slutili nešto drugo, osjećali smo da ta čvrsta podjela na lutke i dramsku scenu nama ne odgovara, slutili smo, također, da ta podjela

Raspadom Jugoslavije u novonastalim državama na antifašističke tradicije počinje se vrlo različito gledati, najčešće neblagonaklono. Počinju revizije istorije, rehabilitacije, službene i neslužbene, domaćih fašista iz drugog svjetskog rata, škole, ulice i trgovi dobivaju imena ratnih zločinaca iz tog vremena, podižu im se spomenici, a istinski heroji, antifašisti protjeruju iz javnog prostora kao izdajnici i zločinci, te se svaki pomen na njihovo vrijeme ruši ili prepušta zubu vremena. Crvena boja i crvena zvijezda petokraka postaju najomraženiji simboli i tako dalje i tako dalje. U tim i takvim okolnostima antifašistička udruženja i savezi različito se počinju ponašati. Jedni prihvataju službene stavove nove vlasti i počinju i oni prihvatati reviziju istorije. Ukratko odriču se svega onoga zbog čega su svojevremeno osnovani, a sve zarad komadića pogodnosti rukovodstvima tih udruženja i saveza. Drugi, ne odričući se svog identiteta, često, idu u drugu krajnost koja se pretvara u pren