Sead Đulić

  Mostovi imaju važan simbolički značaj. Jedna poslovica kaže da se ljudi svađaju i da su usamljeni jer prave previše zidova, a premalo mostova. Kao element povezivanja, most je predivan simbol debate i pomirenja među kulturama, što je naročito važno u zemlji koja je još uvijek podijeljena i oštećena nedavnim ratom. Mostovi takođe simboliziraju mobilnost, komunikaciju i razvoj. Oni mogu povezati ljude i promovisati razumijevanje dozvoljavajući im prelazak na „drugu stranu“. Most (ćuprija)  je riječ koju smo do sada čuli bezbroj puta. Prva asocijacija na tu, naizgled običnu, riječ je ta kako je most samo jedna drvena ili kamena građevina koja se proteže između dvije obale. On je, ipak, nešto više od toga jer kao što spaja obale tako spaja i ljude. Most predstavlja simbol života, ljubavi i prijateljstva. Svi oni razlikuju se izgledom i svaki od njih je po nečemu karakterističan, ima neku svoju priču. Svim mostovima je zajedničko to što spajaju dvije suprotne obale i različite ljude.

U narodnom pamćenju, u Hercegovini, ostala je izreka nastala u toku Drugog svjetskog rata: Četnik je četnik, a ustaša je četnik i po. Čuo sam je još kao dječak, ali mi je nikad nisu razjasnili niti sam je do kraja razumio. Onda je došla 1992. godina i sve mi se samo kazalo. Svakodnevno sam svjedočio akcijama i aktivnostima u gradu mnogostruko prljavijim od onih koje su dolazile sa brda. Naime, pojavili su se bojovnici sa oznakama HOS-a i HVO-a koji su u Mostaru po čitav dan pili i ratovali protiv običnih građana proglašavajući ih četnicima samo zato što su Srbi ili jugonostalgičarima i komunjarama, samo zato što nisu prihvatali   taj novi način uspostavljanja vlasti. Svjedočili smo maltretiranju časnih ljudi na razne načine. Gonjeni su da pasu travu, satima za ljetnih vrelih dana u dugim vojničkim šinjelima sjedili su na konju, podmetane su im puške da bi ih se proglasilo snajperistima, bežični telefoni proglašavani su radio stanicama itd, itd. O brojnim silovanjima i ubistvima da i

  Po uobičajenoj praksi jučer sam krenuo na jutarnju kafu u kafić gdje se još uvijek može sjediti vani uz dobru kafu, a i dio stalnih mušterija su ljudi sa kojima je ugodno ćaskati o svemu i svačemu, a da niko nikoga ne optereti. Tražeći slobodan sto pozdravljam se sa poznanicima od kojih me jedan upita: Ima li šta novo oko Partizanskog groblja?  Objašnjavam šta smo poduzeli i kako stvari teku, kad se u razgovor prekidajući me uključi jedan čovjek, dosta mlađi od nas, iz okoline grada i onako dosta ljutito kaže: Dosta više i tih partizana, 1944. i 1945. pustili su četnike u svoje redove i onda im dozvolili da u Hercegovini i Podrinju pobiju 500 hiljada muslimana. Izgovori to, ustade i nekog prozva telefonom. Obzirom da je sve ovo izrečeno u vrijeme kad se već, uglavnom, znaju trendovi izbornih rezultata, a on je po informacijama koje imam član i glasač SDA mnoge stvari postaju jasnije. Nažalost, nije on usamljen slučaj. Istine radi, valja reći da je po popisu stanovništva iz 1931. go