Sead Đulić

Nedavno obilježavanje tridesetogodišnjice utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg Bosna u dijelu Bosne i Hercegovine primljeno je sa dosta rezervi. U Mostaru je to izazvalo polemiku i suprotstavljena saopštenja. Oglasili su se klubovi Bošnjaka i Hrvata u Gradskom vijeću Mostara. Jedni pišu: “Ne ulazeći u subjektivne odluke gradonačelnika i njegovih saradnika da obilježavaju ono što žele, tražimo da se događaji oko kojih ne postoji opća saglasnost ne promovišu na službenim stranicama Grada Mostara, koje su informativna platforma svih naroda i građana Mostara. Podsjećamo da je za Bošnjake Mostara tzv. Herceg Bosna u historiji ostala izvor nedaća, planskog protjerivanja, zatvaranja u logore, najstrašnijeg ubijanja i stradanja našeg naroda i kao takva vojna i politička ideja je presuđena u Hagu za Udruženi zločinački poduhvat. U svjetlu zajedničkog života, rada za opće dobro Mostara i Hercegovine kao zajedničkog životnog prostora tražimo da se ne evociraju najstrašnije traume i povri

Posljednjih mjeseci često me ljudi pitaju: Hoće li biti rata? Drugi pitaju da li se ovo može nekako drugačije i na miran način prevazići i završiti itd, itd. Umjesto direktnog odgovora pričao sam i pričam kako je jedne davne godine Vili Brant klečao samo 30 sekundi i ušao u istoriju. „Njemački socilaldemokrata je decembra 1970. godine bio prvi njemački kancelar koji je stupio nogom na poljsko tlo. Od Drugog svjetskog rata, od njemačke okupacije Poljske i njemačkog ubijanja tada je bilo prošlo svega 25 godina. Brant je doputovao u Varšavu da bi omogućio novi početak u njemačko-poljskim odnosima. Pred spomenikom ustanku u Varšavskom getu Brant je u prijepodnevnim satima 7. decembra polagao vjenac. Brant je položio vjenac, vratio se korak-dva nazad i sačekao. Odjednom je kleknuo pognute glave. Tako je ostao na tvrdom, mokrom granitu. Fotografi su se sjatili oko njega sluteći da će ta fotografija obići svijet. „Nad ponorom njemačke istorije, pod teretom miliona ubijenih, uradio sam to što

Dostupne nam knjige, između ostalog, pišu: „Katarina Kosača-Kotromanić rođena je  u  Blagaju  pored  Mostara  1425. od Jelene Balšić i  Stjepana Kosače , koji je  20. siječnja   1448.  godine u povelji njemačko-rimskog cara  Fridrika III.  nazvan "Herzog"-om, što  na njemačkom jeziku znači "vojvoda". Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje imao  naslov  Vojvode   Humske zemlje . Njemu se međutim svidio njemački naziv titule vojvoda, pa ga  u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u slaveniziranom obliku  " herceg  od Svetog Save". Odatle i potječe novi naziv Humske zemlje -  Hercegovina . Braća su  joj bila  veliki vezir  Osmanskog Carstva  Ahmed-paša Hercegović , također i  Vladislav   Hercegović Kosača , Vlatko i Stjepan te sestra Mara. Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom  Kotromanića , bosanskih kraljeva i banova. Iz tih o