Sead Đulić

Bezmalo pedeset godina sam profesionalno prisutan u dramsko-pedagoškom radu, prvenstveno sa djecom i mladim ljudima, ali ne i sa samo njima. Za to vrijeme radio sam skoro na svim kontinentima, ali i kontinuirano učio i sticao nova znanja i vještine. Neke tehnike učio sam i od tvoraca tih tehnika i sistema. Bilo je situacija kada smo i zajedno vodili neke radionice, na što sam ponosan. Vodio sam radionice i govorio o vlastitim iskustvima na brojnim konferencijama, simpozijima i savjetovanjima širom svijeta. Ta i druga iskustva objavljena su u konferencijskim zbornicima, ali i u čitavom nizu relevantnih stručnih časopisa. I danas kontinuirano uz rad učim i sudionik sam brojnih radionica koje vode značajni praktičari dramskog odgoja. Nakon svega toga čini mi se da imam pravo, ali i obavezu prokomentarisati stanje i neke učestale pojave u aktivnostima koje se danas predstavljaju kao dramsko-pedagoške u Bosni i Hercegovini. Naime, u samom startu valja razlučiti dva pojma i to: dramski

  Već neko vrijeme u politički jezik, ali i ne samo politički, ušao je pojam probosanski. Uz ovaj pojam po automatizmu veže se odmah ljubav prema državi, briga i borba za njen opstanak i prosperitet i tome slično. Svi drugi, po automatizmu, su neprijatelji. Paralelno sa tim iz istih struktura se plasiraju pojave koje to demantuju.  Evo nekih. U posljednje vrijeme pri svakom pominjanju imena gospodina Alije Izetbegovića obavezno se dodaje nastavak koji glasi: prvi predsjednik Bosne i Hercegovine. To je toliko učestalo da je ušlo u svakodnevni riječnik i u kafanskim razgovorima. Kad kažete da to nije tačno na vas se ospe salva uvreda potkrijepljena nepostojećim argumentima. Međutim, činjenice kažu nešto drugo. Novembra 1990. godine na izborima je birano sedam (7) članova Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i to po dva iz reda Muslimanskog, Srpskog i Hrvatskog naroda, te jedan (1) iz reda ostalih. Građani su iz reda Muslimanskog naroda izabrali Fikreta Abdića i Aliju Izetbego

Godina je 1946. Zemlja tek izišla iz rata. Vidaju se rane, ali i sa puno optimizma pripremaju prvi izbori. I žene će glasati, mnogo prije nego mnoge širom Evrope. Po zidovima i fasadama pišu se brojne parole koje imaju funkciju motivacije za masovni izlazak, ali i šalju poruke u kom pravcu nova vlast želi povesti izgradnju države. Ovom prilikom, neposredno pred godinama čekane izbore u Mostaru, imam potrebu pozabaviti se jednom parolom iz te 1946. godine kojom je nova vlast nagovještavala svoje strateško opredjeljenje za budućnost. Parola je glasila: KULTURA I PROSVJETA TO JE NAŠA OSVETA. I sam je pamtim sedamdesetih godina prošlog vijeka u ulici Matije Gupca. Velika crvena slova ispisana masnom bojom. Od sunca su već bila izblijedila, ali dobro su se držala i svjedočila o davnoj nakani. Rezultat te parole ili bolje reći nakane koja je stajala iza te parole vidljiv je i danas. Naime, već 1949. godine u Mostaru se formira Narodno pozorište. Čine ga glumci partizanskog pozorišta pod nazi

Još je pet dana do izbora u Mostaru. Od mnogih su, kao i štošta do sada, proglašeni historijskim. Punih dvanaest godina brojne stranke, koalicije i pojedinci čekali su ovaj dan i spremali se da trijumfalno osvoje simpatije najvećeg broja građana. U redu, zato i postoje i zato se i bave politikom. Obzirom da je ostalo još malo vremena uglavnom svi su već rekli sve, ispucali adute i pretresli ključne teme za koje misle da će biti presudne za odluku građana. Prošetale su i brojne face Mostarom kao znak podrške. Ne samo iz Bosne i Hercegovine, bilo ih je i iz inozemstva, ali i iz inostranstva. Brojni su poslali video poruke ili se oglasili na nekoj od društvenih mreža. Mostar je u centru pažnje, mnogo više nego što to inače pobuđuju lokalni izbori. To samo potvrđuje davnašnju tezu da se Bosna i Hercegovina ne rješava u Sarajevu, niti Banja Luci, nego u Mostaru. Ovi izbori nisu samo  izbori, ovo je historijska/povijesna/istorijska bitka za Mostar. A šta uistinu igrači na terenu (čitaj kandi

Bio sam 25. novembra 2020. godine u Mrkonjić Gradu. Zatekao me tamo običan radni dan i nešto znatiželjnih pogleda koji se čude otkud nas opet. A mi, iako nas nije mnogo, zbog poštovanja propisanih epidemioloških mjera, ponosni, prkosni i sretni što smo opet tu i što nas ništa ne može spriječiti da obilježimo godišnjicu Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a. Uz ponos i prkos dominiraju i druge emocije. Ljuti smo što među nama, opet, nema nikoga od predstavnika vlasti sa bilo kojeg nivoa, ljuti smo što je objekat u kojem je održano zasjedanje i koji je Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine u tako zapuštenom i propadajućem stanju, ljuti smo jer znamo da može i drugačije. A mi antifašisti, došli sa svih strana, došli iz Sarajeva, Banja Luke, Tešnja, Stoca, Mostara, Srebrenika, Ilijaša i drugih mjesta, naoružani cvijećem i ljubavlju za domovinu. I dok mi pod budnim okom policije polažemo cvijeće na trotoar pred zaključana ulazna vrata dvorane u kojoj su 1943. godine vijećnici pristigli iz svih kraj

/Ovaj tekst posvećujem mom drugu Fazli čije srce ne izdrža u borbi za ideje istinske ljevice./ Kampanja za lokalne izbore u Bosni i Hercegovini uzburkala je brojne polemike, ali i otvorila nebrojena ideološka pitanja unutar samih stranaka, ali i između stranaka koje po vlastitom opredjeljenju i proklamovanim načelima stoje na dijametralno različitim stranama političkog spektra. Zanimljivo je međusobno savjetovanje šta trebaju promijeniti, ali i predlaganje kadroviranja u suprotnim taborima. Uz olako pretrčavanje pojedinih istaknutih kadrova na lokalnom nivou sa „desnice“ na „ljevicu“ i obrnuto jasno je da tu nema te vrste pozicioniranja. Pozicioniranje se svodi na činjenicu gdje su nekom pojedincu bolje šanse za prolazak u vijeće ili na načelničku, odnosno gradonačelničku poziciju. Ako to jeste tako, a jeste, o kojoj mi to ljevici, desnici ili centru pričamo. Čini se da imamo jednu opciju u kojoj se nekoliko pojedinaca, narodski rečeno „zavadilo“, pa okupilo svoju raju oko sebe i trka

/ Obraćanje na godišnjici obilježavanja 76. godišnjice Bitke za ranjenike u Jablanici maja 2019. godine/ Smrt fašizmu! Hvala Jablanici što nas svake godine ovako toplo, srdačno i domaćinski dočeka. Hvala svim antifašistima od Triglava do Đevđelije, kako smo nekad pjevali, koji su sa nama.  Ali neka mi niko danas ne zamjeri što ću posebno izdvojiti dva čovjeka, našeg dragog Mimicu i našeg dragog Karamatića, borce koji su pregazili preko tog malog visećeg mosta, kojeg želimo obnoviti, te daleke 1943. godine, a danas su sa nama. Vjerovatno jedni su od rijetkih živih, ali pamte, pamte Neretvu, pamte Jablanicu i došli su da budu sa nama, da podijele ovu radost antifašističkog druženja.  Hvala im. Monogi nas ovih dana pitaju: Šta se stalno sjećate prošlosti, zašto stalno idete od spomenika do spomenika, polažete cvijeće, zašto ste stalno u tamo nekim dalekim godinama?  Ne razumiju. Jadni oni u svom neznanju.  Nismo mi danas ovdje, u Jablanici, da bi se samo prisjetili te slavne bitke iz 1943