Sead Đulić

Preko pedeset godina radim sa djecom i mladim ljudima koristeći dramska i teatarska sredstva sa ciljem razvoja njihovih kreativnih sposobnosti. Najznačajniji dio tog rada odvijao se u dramskim studijima Mostarskog teatra mladih. Danas mi se čini da smo zajedno učili i pomicali granice teatra i dramske pedagogije u teatru. Za sve te godine susretao sam se sa različitim potrebama i zahtjevima, ali i mogućnostima mladih ljudi. Bio je to izazov u koji sam ulazio sa maksimalnom posvećenošću, jer su rezultati koje sam dobivao bili motiv da se ide dalje i istražuju krajnje mogućnosti svakog pojedinca. Neki od njih postajali su sjajni glumci, ali i umjetnici drugih opredjeljenja. Bio je to dodatni motiv da se ide dalje i istrajava u radu. Međutim, oni ostali, oni koji su postajali ljekari, inžinjeri, automehaničari, trgovci, obućari, ekonomisti .., takođe su bili drugačiji od svojih kolega. Bili su komunikativniji, slobodniji, bolje se i jasnije izražavali, bili su društveniji, ukratko požel

  Prvi put u Dolini heroja bio sam kao dječak. Bio sam jedne godine kad je dolazio i Tito. Godinama sam išao u Dolinu heroja sa omladinom Mostara u okviru pohoda „Nek vječno huči Sutjeska“. Već dugi niz godina poslije posljednjeg rata idem na to čudesno mjesto, čak i onda kad to nije bilo poželjno. U Dolini heroja, na platou monumentalnog spomenika, godinama sam govorio stihove na svečanim programima. Igrali smo i predstave na tom istom mjestu. Posebno je upečatljivo sjećanje na izvedbu „Straže pod Kozarom“ Branka Ćopića koja je igrana kao rekonstrukcija partizanskog pozorišta, a na kraju predstave u Kozaračko kolo među glumce umiješalo se stotine prisutnih, a kolo se razvilo Dolinom heroja do kasno u noć. Tu atmosferu, to jedinstvo nepoznatih ljudi i vjeru u budućnost pamtiću dok sam živ. Slike su i danas vrlo žive. Nakon puno, puno godina tu atmosferu, to jedinstvo i vjeru da je moguća bolja budućnost ponovo sam osjetio, doživio i vidio u subotu, 17. juna 2023. godine