NIJE JOŠ KASNO ZA ANALFABETSKE TEČAJEVE

Srijeda je, 11. novembar. Za četiri dana su lokalni izbori u Bosni i Hercegovini. Mnogi građani očekuju boljitak, često i ne znajući objasniti koji i kakav boljitak očekuju. Svi se nadaju. Jedni da zadrže davno zauzete pozicije, a drugi da ih preuzmu i počnu vladati na svoj način. Ne pratim intenzivno predizborna obećanja i obraćanja, ali svratim na portale, pogledam izjave, pročitam komentare.

Nakon svega viđenog i pročitanog kontinuirano mi se po glavi vrti jedno davno saznanje iz škole, ali i iz nekih porodičnih priča. Naime, nakon Drugog svjetskog rata, daleke 1945. godine ondašnja vlast, svjesna stepena obrazovanosti svojih ključnih kadrova na terenu, prvo je organizirala analfabetske tečajeve na kojima su brojni građani tadašnje Bosne i Hercegovine opismenjeni. Druga faza bila je pokretanje, na narodnim i radničkim univerzitetima, večernjih osnovnih i srednjih škola. Tek kasnije došle su i večernje više škole, a onda, mnogo kasnije krenula je i disperzija nekih fakulteta u većim gradovima, ali vodeći računa da ti fakulteti budu kompatibilni sa privredom koja se razvija u tim gradovima. Tako je u Mostaru nastala Visoka tehnička škola mašinske struke oslanjajući se na rastuće preduzeće „SOKO“, u Tuzli Rudarski fakultet, Zenici Metalurški itd.

I nakon posljednjeg rata 1995. godine na ključnim vojnim pozicijama bili su brojni hrabri komandanti, ali bez odgovarajućih stručnih zvanja. Nova vlast svjesna te činjenice dozvoljava, u nekim slučajevima potiče, nekontrolisano otvaranje brojnih fakulteta i univerziteta. Ima danas gradova koji imaju više univerziteta nego što su prije rata imali srednjih škola, a po broju stanovnika su značajno manji. Vlast stimuliše, često i plaća školarine, i ti iz rata izišli neobrazovani ratni kadrovi upisuju te fakultete. Diplomiraju, magistriraju, doktoriraju, ali po nivou akademskog znanja i opštoj kulturi ostaju na nivou na kojem su i bili. 

Preskočili ljudi one analfabetske tečajeve i večernje škole sa početka teksta i dodatno devastirali ratom devastiranu i uništenu zemlju.

Zašto o ovome pišem par dana pred lokalne izbore i isčitavajući poruke sa predizbornih skupova?

Zato što su najglasniji, i puno ih je, upravo kadrovi opisani naprijed. Dvadesetpet godina je od kraja rata. Četvrt vijeka je to čovječe. Oni, govoreći o boljoj budućnosti u naredne četiri godine uglavnom pričaju o ratu, o poginulim, ranjenim, ratnim invalidima, porodicama poginulih saboraca, te ponavljaju davno ocvale fraze o jedinstvu naroda i njegovoj ugroženosti itd, itd.

Naravno, ne zaboravljaju istaći da je njihova stranka organizirala odbranu, spasila državu i da nije njih bilo ne bi bilo naroda.

Sticajem okolnosti rat sam proveo u Mostaru, bio oficir Armije RBiH na visokim vojnim dužnostima, svjedočim svemu što se dešavalo u BiH, posebno u Hercegovini.

Podsjećam, njihova stranka, kroz državne organe BiH, pored Armije RBiH priznala je još dvije oružane sile (HVO i HOS) kao dio Oružanih snaga BiH. I tada kao i sada mi u Hercegovini smo znali da se jedni od njih bore za cjelovitu BiH u okviru Hrvatske (kao za vrijeme NDH), a drugi bi se zadovoljili Banovinom Hrvatskom (što i danas sanjaju). Džaba su bila naša upozorenja iz Mostara. Odgovor je uvijek bio: Ne svađajte se sa Hrvatima, sve će biti u redu. A Mostarom hodaju, svjedočili smo, ustaše sa svim obilježjima iz ljeta 1941. godine.

Nakon toga dolazi naredba da se sve jedinice Teritorijalne odbrane i jedinice Armije RBiH južno od Bradine predpočine Zapovjedništvu HVO. Opet naše proteste i upozorenja niko nije čuo ili želio čuti. A Vrhovni zapovjednik HVO je predsjednik susjedne države i stoluje u Zagrebu.

Bili smo sami. Neki ugledni kadrovi Stranke potpisuju prisegu i ulaze u HVO vlast. Drugi stimulišu građane da se priključuju postrojbama HVO-a jer je svejedno, a oni imaju više oružja. I građani se odazivaju takvoj mobilizaciji. Bilo je bojni koje su kompletno bile sastavljene od Bošnjaka, naravno izuzev komandnog kadra. To u Sarajevu nikom ne smeta, niti vidi kud to vodi. Ili je to možda sve bio dio dogovorenog plana o kojem mnogi danas pišu i govore.

Paralelno sa tim mi jačamo, skoro pa u ilegali, naš Samostalni bataljon odbrane Mostara (HVO po ranije navedenoj naredbi nije dozvolio da se bataljon zove Mostarski bataljon, jer ih je to podsjećalo na slavni partizanski Mostarski bataljon iz Drugog svjetskog rata). I na to je Sarajevo nijemo. Bataljon se transformiše jula 1992. godine u Prvu mostarsku brigadu, a novembra iste godine u IV Korpus ARBiH. Valja ovdje reći da je u tom periodu Prva mostarska brigada preimenovana formacijski u 41. motorizovanu brigadu, te dobila zbog svojih ratnih zasluga naziv SLAVNA. Zbog svog građanskog, mostarskog, multietničkog sastava u vojnim krugovima najčešće je nazivana 41. Slavna pravoslavna. 

Onda je došao 9. maj 1993. godine i opšti napad onih kojima je predata odbrana BiH južno od Bradine na sve jedinice Armije RBiH, na civile, imovinu, državu. Ovdje valja reći da se rukovodstvo stranke za Hercegovinu ogradilo od jedinica Armije RBiH i stavilo u funkciju Herceg Bosne. Na nas su jurišale i elitne postrojbe iz „prijateljske“ Republike Hrvatske. Ostali smo u potpunom okruženju. Na nekim mjestima između dvije nam neprijateljske vojske bilo je samo 700 metara vazdušne linije. Danima je ubijan taj dio grada. Branili smo ga našim životima, našom krvlju i našim mesom. I odbranili. Isplanirali smo sjajnu akciju i u par sati napravili podvig. Bio je to proboj iz okruženja kojim je deblokiran Mostar, ali i oslobođena ogromna teritorija. Agresori su polomili zube. 

Iz Sarajeva nije bilo nagrade. 

U zoni odgovornosti našeg Korpusa čitav rat radila je fabrika „Igman“ i proizvodila municiju, koja je nama bila nedostupna. Mi smo je kupovali na crnom tržištu i dobivali mrvice moleći neke hadžije u Logističkoj bazi Armije RBiH u Visokom. Kad god bi šta tražili dobili bi komentar: Što se svađate sa Hrvatima? Oni su naši prijatelji, a i šta god vam se dešava malo je, loši ste vi dole muslimani. Sve neki Gorani, Zorani, Slobodani...

Lakše smo disali, imali smo izlaz prema Jablanici, ali borbe su bile kontinuirane. I onda dođe poruka iz Predsjedništva sa potpisom predsjednika da Korpus organizuje preko Jablanice izvlačenje civilnog stanovništva prema Visokom i Zenici. Komandant Korpusa kaže ovo nisi vidio i gurne među gomilu drugih papira duboko svjestan da ako izvuče civilno stanovništvo iz grada neće imati ko braniti grad. Nismo mi imali dobro organizovanu vojsku nego srčan nedovoljno naoružan narod spreman poginuti braneći dijete, ženu, oca, majku. Znao je sjajni Arif Pašalić da je izvlačenje naroda iz Mostara predaja Mostara. Da li se radilo o neznanju, naivnosti ili lukavo smišljenom planu da se realiziraju raniji dogovori još je enigma, ali mi nismo ispoštovali tu naredbu. Ja čvrsto vjerujem da je odbijanje izvršenja te naredbe jedna od ključnih odluka u odbrambeno-oslobodilačkom ratu. To je spriječilo podjelu BiH u ratu.

Naravno nije bilo pohvala, ali je počeo udar na komandnu strukturu korpusa. Sklonjen je general Pašalić, počelo je dovođenje odanih kadrova iz Bosne, omalovažavanje onih koji su sačuvali najjužniji dio BiH u njenom ustavno-pravnom sistemu.

Dolazi činovanje. Svi znamo koji čin sleduje po formaciji koje formacijsko mjesto. Značajno se odstupa od toga. Spoznajemo da se favorizuju stranački kadrovi. Mnoštvo pitanja. 

Kraj rata. Znamo šta smo uradili i šta odbranili. Znamo kojim sredstvima i u kojim okolnostima. I onda shvatimo da smo kažnjeni zato što smo istinski branili domovinu i nismo učestvovali ni u kakvim kalkulacijama koje ugrožavaju njen teritorijalni integritet. Shvatamo da niti jedan oficir Armije RBiH. Hercegovac, pored svega što je dao domovini nije dobio čin generala, a istovremeno vidimo ko se diči generalskim epoletama.

Shvatamo da smo kažnjeni za časnu odbranu Bosne i Hercegovine i nepoštivanje nekih naredbi čije izvršenje bi je ugrozilo.

Zašto ovo pišem u kontekstu predstojećih lokalnih izbora? 

Zato što onima koji su me izdali kad mi je bilo najteže ne mogu vjerovati više nikada. A oni i danas pričaju iste priče koje smo slušali kada su nas prodavali i istovremeno gledali u oči. Ista priča, isti bezobrazluk, isto licemjerstvo i mnogo veće neznanje.

Nije još kasno za otvaranje analfabetskih tečajeva, bez obzira kakve i koje diplome ovi kandidati danas imaju.

Vrijeme je reći: Dosta!