IMA LI FAŠISTA MEĐU ANTIFAŠISTIMA?

 

Svojevremeno sam pročitao mišljenje jednog sociologa iz Italije, a možda i nije bio iz Italije, u kojem kaže: Antifašisti se danas dijele na antifašiste i fašiste. Iskren da budem bio sam ljut na njega i vrlo žustro sam u društvu komentarisao takvo razmišljanje iznoseći brojne kontra argumente i mišljenja. Išlo je to dotle da sam mu spočitavao pojavu fašizma u Italiji i šta sad on ima nama, koji smo jedini u Evropi imali ozbiljan antifašistički pokret u Drugom svjetskom ratu, nešto govoriti o fašizmu i antifašizmu. Baš sam bio ljut.

A onda sam sticajem različitih okolnosti vrlo intenzivno ušao u antifašistički pokret u Bosni i Hercegovini i postao jedan od onih koji utiču na njegovo profiliranje u ovom vremenu. I kako vrijeme više odmiče sve se češće sjećam Italijana, a možda i nije bio Italijan, i njegovog mišljenja o fašistima u antifašističkom pokretu.

Šta hoću reći i zašto ovo pišem?

U prvom redu citiraću neke izjave, komentare na društvenim mrežama, javno iznesene stavove i slično pojedinaca i nekih, na sreću manjih grupa, na značajnim antifašističkim okupljanjima ili nakon njih. Evo samo nekih:

- Zašto puštate ovu himnu bez teksta, a ne „Hej Sloveni“?

- Zašto u prvi plan stavljate ovu izmišljenu zastavu i zastave vaših udruženja, a ne zastave pod kojim su ginuli oslobodioci ove zemlje?

- Gdje je ovdje zastava Jugoslavije i proleterska zastava?

- Vi niste nikakvi komunisti niti antifašisti kad ovo radite.

- Na šta je spao SABNORBiH kad im je ono fašističko đubre predsjednik.

- Tražićemo mi od Vlade BiH da nama prepusti obilježavanje svih značajnih datuma iz NOB-a jer ovo je skrnavljenje uspomena na to slavno vrijeme.

- I tako dalje, i tako dalje.

Elementarna kultura mi ne dozvoljava da citiram rječnik koji se koristi u brojnim drugim zapisima ili verbalnim istupima.

Nakon svega što sam čuo, pročitao i doživio svaki dan sam uvjereniji da je onaj Italijan, koji možda i nije bio Italijan, u pravu.

Naime, mi danas imamo jedan broj ljudi koji se izjašnjavaju da su antifašisti, ali njihov problem je što su ostali u davno prošlom vremenu. Oni ne mogu, ne znaju ili neće da prihvate da je emocija prema vremenu u kojem su živjeli, da je emocija prema državi u kojoj su živjeli, da je, na kraju krajeva, emocija prema vođi te države jedno, a surova stvarnost drugo. Oni još „ratuju“ protiv fašista protiv kojih su ratovali Titovi antifašisti, oni još „ratuju“ protiv mrzitelja Titove Jugoslavije, oni još „ratuju“ protiv Dražinih četnika i Pavelićevih „ustaša“, te protiv Švaba i žabara. Oni su u tim svojim „ratovima“ do te mjere radikalni da istinski mrze sve koji ne djele njihove stavove i spremni su ih etiketirati na isti način kako etiketiraju svoje zamišljene fašiste.

Oni ne shvataju da je Josip Broz Tito umro prije 40 godina. Oni ne shvataju da je On u svom vremenu dobio svoje bitke protiv fašista. Naprotiv, oni danas nastavljaju te bitke sa mrtvim fašistima ne uviđajući da su oko nas izrasli neki novi, drugačiji, neofašisti nadahnuti idejama onih sa kojima ovi danas ratuju. I dok oni ratuju sa mrtvim fašistima oko njih izrastaju vrlo živahni neofašisti, koje oni i ne prepoznaju kao takve. Umjesto da se nadahnu idejama i moralom onih koji su stvarali antifašistički pokret u prošlosti i tako nadahnuti djeluju danas, oni vode davno dobivene bitke i zapravo nanose ogromnu štetu antifašističkom pokretu danas.

Oni ne prihvataju činjenicu, bez obzira šta ko osjećao, da Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija više ne postoji. Tomu je 30 godina. To je istorija, to su emocije, to je sjećanje, ali sve je to, šta god ko osjećao, prošlost. Mi danas živimo u državi koja se zove Bosna i Hercegovina. Ona ima svoja obilježja, sviđala se nama ili ne, ona su službena i naša je obaveza poštovati ih. Valja ovdje podsjetiti da je njena samostalnost zasnovana na obnovi državnosti u Mrkonjić Gradu 1943. godine, a za to su zaslužni antifašisti.

Oni koji negiraju ove činjenice i protive se ustavnim obilježjima države u kojoj živimo su na drugoj strani antifašizma. Dobro je to uočio onaj Italijan, ako stvarno jeste Italijan.

Zašto o ovome pišem kada to nije neka masovna pojava? Nije masovna, ali je vrlo populistička. Ogroman je broj ljudi nezadovoljnih stanjem u državi i samo mala iskra je potrebna da sve ode u potpuno krivom smjeru. Savez antifašista je nestranačko udruženje otvoreno svim građanima, bez obzira na politička uvjerenja, koji antifašizam prihvataju kao civilizacijsku stečevinu prijeko potrebnu za izgradnju slobodnog, humanog, ravnopravnog društva. Zato svako politiziranje ili pozivanje na obnovu prošlog vremena jeste istovremeno i urušavanje antifašističkog pokreta i put u njegovu podjelu. Mi prošlost poštujemo, nadahnjujemo se njom, baštinimo najsvjetlije primjere iz te prošlosti, ali mi mislimo na budućnost. Mi mislimo na budućnost koja se nadahnjuje moralom, etičnošću, požrtvovanjem i patriotizmom i oslanjajući se na to gradi budućnost u kojoj će u našoj zemlji egzistirati društvo slobode, socijalne pravde i jednakosti. Sve drugo potvrditi će misao onog Italijana, koji možda i nije Italijan.

Zato danas jeste ključno pitanje kako prepoznavati sve oblike neofašizma u našem okruženju. Kako naučiti građane da znaju uočiti šta sve danas jesu oblici neofašističkog djelovanja. Kada to uspijemo biti ćemo u stanju izgraditi snažan antifašistički front naspram neofašista našeg vremena, jer jačajući antifašistički front suprotstavljen pobjeđenom fašizmu 1945. godine, zapravo mi oživljavamo taj fašizam.

Riješenje je živjeti danas, učeći iz prošlosti, ali misleći i radeći za budućnost.