Sead Đulić

               Posljednjih 5 godina bio sam selektor Teatarskog festivala FEDRA koji okuplja najbolja amaterska teatarska   ostvarenja u Bosni i Hercegovini. Odgledao sam ukupno 119 predstava i to 31 snimak predstava, a 88 predstava uživo, na sceni.          Nakon svih odgledanih predstava nameće se nekoliko zapažanja koja bi u daljnjem promišljanju festivala, ali i sveukupnog razvoja amaterskog bavljenja teatrom u BiH, u narednom periodu vrlo ozbiljno valjalo raspraviti i poduzeti odgovarajuće mjere. Radi se o: -        Teatarski festival BiH FEDRA u ogromnom broju amaterskih teatarskih kolektiva u Bosni i Hercegovini ne kotira kao važan i respektabilan festival na kojem treba učestvovati. Mnogi ne znaju za njegovu tradiciju, značenje i ulogu koju je odigrao u razvoju amaterskog bavljenja teatrom u BiH i njegovom dizanju kvaliteta na zavidan nivo. To rezultira malim brojem prijavljenih predstava (u pravilu tek oko trećine odgledanih predstava su direktno prijavljene). Ovome dopr

Jutarnja kafa sa ratnim drugom. Čavrljamo o svemu i svačemu. Pravimo i duge pauze, šutimo uronjeni u neke svoje misli. Jednu takvu pauzu on prekida pitanjem, a onda odmah nadovezuje i konstataciju. Pita me: Šta je sa ovim narodom danas, što ga više jašeš on sve manje hoće, želi, zna dići glas, okupiti se na protestu? Nema šanse da za bilo šta danas okupiš i sto ljudi u Mostaru, a sjećam se kad ste prije rata vi iz onog Kluba okupljali hiljade ljudi. Šta se to u međuvremenu desilo? Šutim, a misli odlutaše na jutarnju kafu marta 1992. godine. Dan je desesti. Noć prije Mostar je probudila eksplozija. Ujutro ćemo saznati da je eksplozija podmetnuta na Partizansko spomen groblje. Svi smo bili uvjereni da je to isti onaj eksploziv koji je nešto prije ukraden iz Rudnika mrkog uglja u Mostaru i za kojim počiniocima policija traga. Tako su nas izvijestili. Trideset i jednu godinu kasnije ta ista policija još traga i istraga je u tijeku. Nas pet-šest iz Kluba intelektualaca Mostara pili sm

Prve aktivnosti, koje bih danas nazvao primijenjenim teatrom, zapravo počinju formiranjem Mostarskog teatra mladih 1974. godine. Taj teatar je i nastao iz potrebe za drugačijim radom i drugačijim teatarskim izražavanjem. Nismo mi tada tačno znali sve definirati, nismo mi tada tačno znali šta hoćemo. Jedino što smo zasigurno znali bilo je šta nećemo i otisnuli smo se u potragu za tim šta hoćemo. Rekao bih da ta potraga i danas traje i motivira nas za rad. U međuvremenu smo učili od drugih, sticali iskustvom vlastita znanja i radili. Okruženje nas je dvojako prihvatalo. Jedni su govorili da se bavimo eksperimentalnim teatrom i slično, a drugi sve to proglašavali glupošću i diletantizmom. I tako su godine prolazile, a nas nešto vuklo naprijed. I onda je došla 1992. godina. Bilo je proljeće. Mostar miriše beharom i barutom. Mi iz Mostarskog teatra mladih, zaneseni uspjehom naših predstava „Galeb” po Čehovu i „Hamleta”, ignorišemo stvarnost i u samoizolaciji istražujemo mogućnost Aristo