Sead Đulić

KADA MRTVI BOLJE RAZUMIJU BUDUĆNOST OD ŽIVIH Postoji jedna pojava koja me već dugo zaokuplja, a što je više posmatram, sve mi se čini da je ne možemo objasniti samo politikom, niti samo načinom na koji obilježavamo istorijske događaje. Na skupovima kojima se danas obilježavaju događaji iz Narodnooslobodilačke borbe, događaji od kojih nas dijeli osamdeset i više godina, često vidimo nešto što na prvi pogled izgleda gotovo paradoksalno. Ti skupovi znaju biti masovni, dobro organizovani, dostojanstveni i, što je možda najvažnije, okrenuti budućnosti. Na njima se govori o slobodi, jednakosti, antifašizmu, zajedništvu i odgovornosti prema čovjeku. Na njima se, uprkos proteklim decenijama, još uvijek može osjetiti ideja zajedničkog prostora. A onda pogledamo obilježavanja događaja iz devedesetih. Tu su još uvijek među nama brojni neposredni učesnici i svjedoci. Još uvijek žive ljudi koji mogu govoriti o onome što se dogodilo. Još postoje lične uspomene, fotografije, dokumenti, mjesta zločina...

Između anestezije i alibija: Kritička analiza etnokonfesionalizma u savremenom bh. društvu Kada je Karl Marks 1843. godine napisao da je religija „opijum za narod“, nije primarno ciljao na teološku suštinu vjere, već na njenu društvenu funkciju unutar nepravednih sistema. U njegovoj viziji, religija djeluje kao dvostruki mač: ona je s jedne strane „uzdah potlačenog stvorenja“ – utočište i anestezija protiv svakodnevne patnje, a s druge strane, instrument koji pasivizira pojedinca, odgađajući njegovu borbu za stvarna socioekonomska prava. Iako savremeni svijet poznaje različite modalitete odnosa države i vjere – od zapadnoevropskog sekularnog modela, preko američke „civilne religije“, pa sve do teokratskih uređenja – postkomunistička društva doživjela su specifičan fenomen: religija je popunila ideološki vakuum nastao padom socijalizma i postala noseći stub novog nacionalnog identiteta. U Bosni i Hercegovini taj je proces poprimio svoj najradikalniji oblik u vidu etnokonfesionalizma. 1....

TRIBINA KAO OGLEDALO DRUŠTVA Od navijačkog folklora do političkih rezervnih armija Ako se navijačke grupe u našem okruženju zovu  Horde zla, Manijaci, Robijaši, Škripari, Lešinari, Fukare  i slično – šta mi uopšte pozitivno možemo očekivati od takvih zajednica? Nomen est omen  – ime jeste znak. Kada grupa mladih ljudi samoinicijativno odabere da se identifikuje kroz nazive koji prizivaju mrak, devijaciju, nasilje i društvenu marginu, to nije slučajnost niti nekakav bezazleni ulični humor. To je javni pristanak na agresivni narativ kao vlastiti identitet. I tu moramo postaviti osnovno pitanje:  O kakvom je odgoju tu riječ? Kakav je to obrazovni, porodični i društveni sistem koji oblikuje mladog čovjeka tako da mu vrhunac pripadnosti predstavlja identifikacija s "mračnim snagama"? Kada škola, porodica i kultura prestanu nuditi jasan i pozitivan sistem vrijednosti, nastaje opasan vakuum. Tu prazninu brzo i efikasno popunjava tribina. Ona nudi lažni osjećaj moć...

MOSTAR KAO ZAROBLJENI GRAD: Od UNESCO-ve baštine do primitivizirane kasabe   Svaki grad ima svoju fasadu, ali rjetki su gradovi u kojima je ponor između te fasade i stvarne svakodnevice tako dubok i mučan kao u današnjem Mostaru. Dok se u službenim brošurama i govorima lokalnih političara nižu hvalospjevi o „rekordnim turističkim sezonama“, „evropskom Mostaru“ i hiljadama noćenja, dovoljno je napraviti samo stotinu koraka od Starog mosta da se shvati surova istina: Mostar sistematski i tiho tone u bezakonje, nerad i potpunu komunalnu i urbanističku anarhiju.   Ono što se danas događa na ulicama Mostara nije slučajnost niti prolazna ljetna gužva. To je direktna posljedica upravljanja gradom od strane ljudi koji ga ne vole, ne razumiju i ne poštuju — bilo iz čiste nekompetencije, bilo iz svjesne namjere i ostvarivanja jeftinih političkih i privatnih interesa.   Pješačke zone kao poligoni za bahatost   Priča počinje tamo gdje bi red morao biti besprijekoran — u ...

Grad koji gori u vlastitom betonu: Zašto Mostar ignorira vlastitu klimatsku katastrofu? Mostar već godinama nije samo sinonim za sunce i ljeto—postao je metafora za toplinski pakao. Kada se živa u termometru popne iznad 40 stepeni C, u kombinaciji s visokim procentom vlage koju stvaraju akumulacije na Neretvi, život u gradu gubi osnovna ljudska mjerila ugodnosti i postaje čista borba za preživljavanje. I dok građani polušaljivo ponavljaju vic da je razlika između Mostara i pakla svega 2 stepena C, gorka je istina da taj vic odavno nije smiješan. On je dijagnoza sistema koji svjesno gura grad u urbanu i ekološku propast. Spomenici urbane varvarizacije i sistemskog nemara Nekadašnji Mostar imao je urbanističku kulturu i viziju. Današnji grad živi posljedice agresivnog, investitorskog urbanizma i ilegalne gradnje. Dovoljno je pogledati samo nekoliko tragičnih primjera koji svjedoče o tome kako se sistemski uništavalo sve što je ovaj grad štitilo i hranilo kisikom: Posječeni libanski kedro...

BOGOŠTOVLJE BEZ BOGA O mržnji u ime Stvoritelja i licemjerju usudne pobožnosti Na papiru, mi smo društvo gotovo apsolutnih vjernika. Popisi stanovništva i statistike godinama nas uvjeravaju da se blizu stotinu procenata građana izjašnjava religioznim, dok zvanični podaci govore o 97 posto onih koji tvrde da vjeruju u Boga. Sudeći po prepunim bogomoljama na praznike, uvođenju vjeronauke u obrazovni sistem i potpunoj prisutnosti vjerskih simbola u javnom prostoru, neko sa strane bi lako pomislio da živimo u pravednom, moralnom i duhovno pročišćenom društvu. A ipak, živimo u stvarnosti koja tu statistiku svakodnevno demantuje. Nikada nije bilo više sistemske nepravde, korupcije, verbalnog i fizičkog nasilja, te duboke, tinjajuće mržnje prema drugom i drugačijem. Nemoguće je da svu tu moralnu trulež i društveni raspad proizvodi onih tri posto nevjernika i agnostika. Matematika je neumoljiva, a istina neprijatna:  našu stvarnost oblikuje većina koja deklarativno vjeruje u Boga, al...

  IDEJU NE MOŽE SRUŠITI NIKAKAV EKSPLOZIV /Obraćanje na Svečanoj akademiji u Drvaru 26. jula 2026.godine u povodu 85. godišnjice ustanka naroda BiH/   Smrt fašizmu! Drage drugarice i drugori, dame i gospodo, dragi Drvarčani i svi koji nosite slobodu u srcu, pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegovini. Kada čovjek svake godine iznova stane pred vas na ovom mjestu, pod ovim drvarskim nebom, prirodno se zapita:  Šta još novo reći o gradu o kojem je historija već rekla gotovo sve? A onda se sjetimo brojeva. I shvatimo da brojevi nekada govore glasnije od bilo kakvih velikih riječi. Danas obilježavamo  85. godišnjicu ustanka . Osamdeset i pet godina od dana kada je ovdje planula slobodarska iskra. U tim strašnim godinama Drugog svjetskog rata, dok je gotovo cijela Evropa drhtala pod fašističkom čizmom, ovaj grad je bio slobodan  više od hiljadu dana . Zamislite taj podvig. U srcu porobljene Evrope, Drvar je više od dv...

Mjesto gdje je istorija stala dva puta: Sjećanje na Orašlje kao opomena i put ka smiraju Priče poput one u selu Orašlje kod Stoca nose sa sobom nevjerovatno težak istorijski teret. Činjenica da se na gotovo istom mjestu, u razmaku od pola vijeka — 12. jula 1943. i 13. jula 1993. godine — dogodi identična tragedija, duboko potresa i opominje. Kada iz jedne porodice u samo jednom danu nestane gotovo trideset članova, to nije samo suha statistika ili istorijski podatak; to je brisanje čitavih generacija, porodičnih stabala, smijeha i života koji su trebali biti. Pisanje o ovim događajima bez mržnje i bez poziva na osvetu, a sa isključivim ciljem spoznaje istine, jedini je zdrav put ka smiraju i prekidu tog zloglasnog kruga zaborava i ponavljanja. Dva jula, pola vijeka razmaka 12. juli 1943. godine U jeku Drugog svjetskog rata, njemački nacisti uz pomoć ustaških snaga sproveli su surovu odmazdu nad stanovništvom Orašlja. Zbog geografskog položaja, ilegalnih partizanskih puteva i kompletne ...