Sead Đulić

  U subotu, 6. aprila Sarajevo je obilježilo Dan Sarajeva. Istog dana udruženja antifašista obilježila su Dan oslobođenja Sarajeva od fašizma u Drugom svjetskom ratu. Vlasti u Sarajevu govorile su, uglavnom, o početku opsade, a antifašisti o slobodi koja je došla tog aprilskog dana 1945. godine u Sarajevo nakon četiri krvave ratne godine. I na jednim i na drugim skupovima se pjevalo. Sve je to izgledalo slavljenički. Zapravo čisti je mazohizam, koji smo prihvatili kao pravilo ponašanja, slaviti, a ne komemorirati početak patnje, naspram slobode, koju smo gotovo zaboravili, a slobodu se treba i mora slaviti. I u tom političkom bućkurišu više nikom nije jasno zbog čega je 6. april Dan Sarajeva. Obrazloženja koja daju političari su toliko nemušta da je bolje da šute. Ali nije Sarajevo jedinstveno u tome. Pa i cijela Evropa se odrekla Dana pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu i 9. maj proglasila Danom Evrope. A mi volimo misliti tuđom glavom i tu smo gdje smo. Poslije svega

Zanimljivo je da, kako jača, organizaciono i programski, antifašistički pokret u Bosni i Hercegovini, gotovo istom progresijom rastu i napadi, omalovažavanja i osporavanja, te različiti oblici ataka na kompoletno antifašističko naslijeđe i revidiranje historije i historijskih činjenica. Ciljevi su vrlo jasni. Mnogi ih više i ne kriju, a sve po tim planovima trebalo bi rezultirati nestankom Bosne i Hercegovine u njenim historijskim granicama. Da bi ova teza bila do kraja razumljiva iznijeću nekoliko primjera, ali i stavova Saveza antifašista i boraca NOR-a u BiH, kao krovnog saveza antifašističkog pokreta Bosne i Hercegovine, o sve bezobzirnijem osporavanju antifašizma koji baštine narodi Bosne i Hercegovine. Vratimo se unazad nekoliko mjeseci. Dana 12. novembra 2023. godine na svom tviter nalogu Milorad Dodik, predsjednuk Republike Srpske, a zapravo vojvoda u pokušaju, predsjednik sa ukradenim mandatom, uistinu uplašeni, zbunjeni, narcisoidni čovjek primitivnog ponašanja, o čemu sv