Sead Đulić

MOSTAR KAO ZAROBLJENI GRAD: Od UNESCO-ve baštine do primitivizirane kasabe   Svaki grad ima svoju fasadu, ali rjetki su gradovi u kojima je ponor između te fasade i stvarne svakodnevice tako dubok i mučan kao u današnjem Mostaru. Dok se u službenim brošurama i govorima lokalnih političara nižu hvalospjevi o „rekordnim turističkim sezonama“, „evropskom Mostaru“ i hiljadama noćenja, dovoljno je napraviti samo stotinu koraka od Starog mosta da se shvati surova istina: Mostar sistematski i tiho tone u bezakonje, nerad i potpunu komunalnu i urbanističku anarhiju.   Ono što se danas događa na ulicama Mostara nije slučajnost niti prolazna ljetna gužva. To je direktna posljedica upravljanja gradom od strane ljudi koji ga ne vole, ne razumiju i ne poštuju — bilo iz čiste nekompetencije, bilo iz svjesne namjere i ostvarivanja jeftinih političkih i privatnih interesa.   Pješačke zone kao poligoni za bahatost   Priča počinje tamo gdje bi red morao biti besprijekoran — u ...

Grad koji gori u vlastitom betonu: Zašto Mostar ignorira vlastitu klimatsku katastrofu? Mostar već godinama nije samo sinonim za sunce i ljeto—postao je metafora za toplinski pakao. Kada se živa u termometru popne iznad 40 stepeni C, u kombinaciji s visokim procentom vlage koju stvaraju akumulacije na Neretvi, život u gradu gubi osnovna ljudska mjerila ugodnosti i postaje čista borba za preživljavanje. I dok građani polušaljivo ponavljaju vic da je razlika između Mostara i pakla svega 2 stepena C, gorka je istina da taj vic odavno nije smiješan. On je dijagnoza sistema koji svjesno gura grad u urbanu i ekološku propast. Spomenici urbane varvarizacije i sistemskog nemara Nekadašnji Mostar imao je urbanističku kulturu i viziju. Današnji grad živi posljedice agresivnog, investitorskog urbanizma i ilegalne gradnje. Dovoljno je pogledati samo nekoliko tragičnih primjera koji svjedoče o tome kako se sistemski uništavalo sve što je ovaj grad štitilo i hranilo kisikom: Posječeni libanski kedro...

BOGOŠTOVLJE BEZ BOGA O mržnji u ime Stvoritelja i licemjerju usudne pobožnosti Na papiru, mi smo društvo gotovo apsolutnih vjernika. Popisi stanovništva i statistike godinama nas uvjeravaju da se blizu stotinu procenata građana izjašnjava religioznim, dok zvanični podaci govore o 97 posto onih koji tvrde da vjeruju u Boga. Sudeći po prepunim bogomoljama na praznike, uvođenju vjeronauke u obrazovni sistem i potpunoj prisutnosti vjerskih simbola u javnom prostoru, neko sa strane bi lako pomislio da živimo u pravednom, moralnom i duhovno pročišćenom društvu. A ipak, živimo u stvarnosti koja tu statistiku svakodnevno demantuje. Nikada nije bilo više sistemske nepravde, korupcije, verbalnog i fizičkog nasilja, te duboke, tinjajuće mržnje prema drugom i drugačijem. Nemoguće je da svu tu moralnu trulež i društveni raspad proizvodi onih tri posto nevjernika i agnostika. Matematika je neumoljiva, a istina neprijatna:  našu stvarnost oblikuje većina koja deklarativno vjeruje u Boga, al...

  IDEJU NE MOŽE SRUŠITI NIKAKAV EKSPLOZIV /Obraćanje na Svečanoj akademiji u Drvaru 26. jula 2026.godine u povodu 85. godišnjice ustanka naroda BiH/   Smrt fašizmu! Drage drugarice i drugori, dame i gospodo, dragi Drvarčani i svi koji nosite slobodu u srcu, pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegovini. Kada čovjek svake godine iznova stane pred vas na ovom mjestu, pod ovim drvarskim nebom, prirodno se zapita:  Šta još novo reći o gradu o kojem je historija već rekla gotovo sve? A onda se sjetimo brojeva. I shvatimo da brojevi nekada govore glasnije od bilo kakvih velikih riječi. Danas obilježavamo  85. godišnjicu ustanka . Osamdeset i pet godina od dana kada je ovdje planula slobodarska iskra. U tim strašnim godinama Drugog svjetskog rata, dok je gotovo cijela Evropa drhtala pod fašističkom čizmom, ovaj grad je bio slobodan  više od hiljadu dana . Zamislite taj podvig. U srcu porobljene Evrope, Drvar je više od dv...

Mjesto gdje je istorija stala dva puta: Sjećanje na Orašlje kao opomena i put ka smiraju Priče poput one u selu Orašlje kod Stoca nose sa sobom nevjerovatno težak istorijski teret. Činjenica da se na gotovo istom mjestu, u razmaku od pola vijeka — 12. jula 1943. i 13. jula 1993. godine — dogodi identična tragedija, duboko potresa i opominje. Kada iz jedne porodice u samo jednom danu nestane gotovo trideset članova, to nije samo suha statistika ili istorijski podatak; to je brisanje čitavih generacija, porodičnih stabala, smijeha i života koji su trebali biti. Pisanje o ovim događajima bez mržnje i bez poziva na osvetu, a sa isključivim ciljem spoznaje istine, jedini je zdrav put ka smiraju i prekidu tog zloglasnog kruga zaborava i ponavljanja. Dva jula, pola vijeka razmaka 12. juli 1943. godine U jeku Drugog svjetskog rata, njemački nacisti uz pomoć ustaških snaga sproveli su surovu odmazdu nad stanovništvom Orašlja. Zbog geografskog položaja, ilegalnih partizanskih puteva i kompletne ...

  GRAD BEZ TRGOVA, SCENE I RAZUMA Upozorenje o tihoj likvidaciji kulturnog prostora Mostara Mostar je mediteranski grad. Grad u kojem klimatski uslovi bezmalo osam mjeseci u godini ne samo da omogućavaju, nego i zahtijevaju da se umjetnički i kulturni život odvija pod vedrim nebom. Pa ipak, umjesto da otvoreno nebo bude naša najveća pozornica, mi smo grad zatvoren u klimatizirane dvorane i zaboravljene bašte. Kako smo došli dovde? 1. Trgovi pretvoreni u raskrsnice Trgovi su kroz historiju uvijek bili mjesta susreta, razgovora i umjetničkih događanja — same "dnevne sobe" jednog grada. U Mostaru su trgovi sistematski devastirani, pretvoreni u saobraćajne raskrsnice i parkinge. Grad je tako izgubio sam smisao zbog kojeg se trgovi prave, a građani su lišeni elementarnog javnog prostora. 2. Brisanje kontinuiteta i kulture okupljanja Pedesetih godina prošlog vijeka Mostar je imao i ljetno kino i funkcionalnu ljetnu pozornicu. Danas nema ništa od toga. Zaboravljeno je da bez otvoren...

  IZ ISTOG POSTOLJA DVIJE VERTIKALE / Planirano obraćanje na svečanoj akademuji na Meokrnju 19. jula 2026. godine. Neko je, ne obavjestivši me i uz niz drugih neugodnosti, odlučio da ja ne govorim. Neka ostanu ove rečenice bar ovako kao svjedočanstvo šta se na ovom Vlašićkom platou nije smjelo čuti./ Drugarice i drugovi, poštovani organizatori, borci odbrambeno-oslobodilačkih ratova, dragi domaćini i građani, Čast mi je stajati danas ovdje, na ovom vjetrometnom i historijski prelomnom vlašičkom platou, u ime Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini. Malo je mjesta u Bosni i Hercegovini koja sama o sebi govore više nego hiljade riječi. Meokrnje je jedno od njih. Ono nije samo geografska tačka na mapi naše domovine; ono je živi udžbenik naše historije, naše žrtve i, iznad svega, naše nepokolebljive težnje ka slobodi. Pogledajmo oko sebe. Na samo dva metra udaljenosti, na istom temelju, stoje dva spomenika. Na jednom je petokraka, na drugom ljiljan....

Kad otkaz postane više od otkaza Kako je osamnaest otpuštenih radnika otvorilo pitanje kakav Mostar gradimo Osamnaest otkaza u mostarskom javnom preduzeću Komunalno odavno više nisu samo radno-pravno pitanje. Oni su postali političko, društveno i moralno pitanje. Posebno zato što se u javnosti s pravom postavlja pitanje kako je moguće da su svih osamnaest otpuštenih radnika Bošnjaci. Ako se pokaže da nacionalna pripadnost nije bila nikakav kriterij, to treba jasno dokazati činjenicama. Ali dok odgovora nema, sumnja ostaje. A u Mostaru sumnja nikada nije bezazlena. Ona budi bolna sjećanja. Direktorica preduzeća nije samo menadžer javnog preduzeća. Riječ je o osobi koja je u predizbornoj kampanji javno pozivala birače da budu hrabri poput Slobodana Praljka, pravosnažno osuđenog ratnog zločinca. Takav čin nije tek politički gaf. On otvara ozbiljno pitanje odnosa prema zakonu koji zabranjuje veličanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca. Ako se takve poruke mogu javno izgovarati bez posl...

Prostranstvo simbola ili estetika dominacije: Kako smo memorijalizaciju pretvorili u betonsko markiranje teritorije I. Uvod: Tišina spomenika i buka simbola Historija memorijalne arhitekture na ovim prostorima pamti vrijeme kada su spomenici građeni da bi nadrasli vrijeme u kojem su nastali. Spomenička baština druge polovine 20. vijeka nije bila samo komemoracija prošlosti, nego, prije svega, projektovanje budućnosti. Kroz radove Bogdanovića, Bakića, Džamonje ili Radovića, spomenik je bio apstraktan, futuristički i univerzalno humanistički. Njegov jezik nije bio jezik podjele, nego jezik metafizičkog prkosa smrću i slavljenja života. Danas, decenijama kasnije, svjedoci smo radikalne estetske i ideološke inverzije. Živi memorijalni prostor zamijenjen je agresivnim markiranjem teritorije. Umjesto umjetničkog čina koji poziva na tišinu, refleksiju i pijetet, javni prostor preplavljuju megalomanske, serijske građevinske intervencije — predimenzionirani krstovi, križevi, forma turbeta i mas...