Sead Đulić

SLOBODA JE ODGOVORNOST /Obraćanje na svečanom skupu u Stocu u povodu 82. godišnjice oslobođenja Stoca od fašizma u Drugom svjetskom ratu. Stolac, 24. 10. 2026./ Smrt fašizmu! Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca NOR-a u Bosnii Hercegovini. Svim Stočankama i Stočanima čestitam dan oslobođenja Stoca od fašizma u Drugom svjetskom ratu. Moram naglasiti ovo u Drugom svjetskom ratu, jer po onome što Stolac danas živi upitno je da li je danas, još uvijek slobodan, u onom smislu u kojem mi slobodu podrazumjevamo. Ja u zadnje vrijeme u ovakvim prigodama volim sebe i sve druge upitati, ne tražeći uvijek odgovor: Šta zapravo jeste sloboda? Šta mi podrazumjevamo pod pojmom sloboda? I kad počnemo razgovarati puno je različitih odgovora. Ja takođe uporno ponavljam da svaki građanin Bosne i Hercegovine na svakom pedlju njene teritorije nije jednako slobodan, nema jednaka prava, a ta prava su dio slobode. Sloboda je da ne šutimo, sloboda je da govorimo o svemu što nam se dešav...

SLOBODA BEZ ODGOVORNOSTI /O društvu koje slavi slobodu, a rijetko propituje šta ona od nas zahtijeva/ Na obilježavanju 82. godišnjice oslobođenja Stoca od fašizma u Drugom svjetskom ratu govorio sam o slobodi. Ne o slobodi kao historijskoj činjenici, o datumu koji se obilježava i događaju kojem se odaje počast, nego o slobodi kao pitanju koje se tiče svakoga od nas. Šta danas podrazumijevamo pod slobodom? Jesmo li slobodni zato što imamo pravo birati, govoriti i odlučivati? Ili sloboda podrazumijeva nešto više od prava koja su nam formalno zagarantirana? Rekao sam da je mjera moje slobode sloboda drugoga. Pitao sam se jesam li zaista slobodan ako bez propitivanja slijedim vođu, prihvatam njegove stavove kao vlastite i odričem se prava da mislim drugačije. Govorio sam i o odgovornosti koja neodvojivo prati slobodu. Prisutni su moje riječi prihvatili s velikim odobravanjem. Nakon objavljivanja snimka na društvenim mrežama pojavio se i komentar koji me nazvao bolesnikom i metuzalemom,...

DRUŠTVO S DIJAGNOZOM O pojedincu, kolektivima i slobodi koju tek trebamo naučiti živjeti Sve češće se zateknem kako posmatram ljude oko sebe i pitam se šta nam se to događa. Gledam mlade parove koji hodaju jedno pored drugoga, a kao da nisu zajedno. Ne drže se za ruke, ne dodiruju se, ne razmjenjuju poglede koji bi govorili više od riječi. U kafićima sjede jedni nasuprot drugima, ali njihovu pažnju mnogo češće zaokupljaju ekrani nego ljudi s kojima su došli. Razgovor se svede na naručivanje, plaćanje i poneku usputnu rečenicu. Kao da nam je postalo važnije biti povezan sa svijetom nego biti prisutan pored čovjeka. Posmatram kako se odnosimo prema drugima. U redovima se rijetko ko sjeti trudnice, osobe s invaliditetom ili nekoga kome je očigledno potrebna pomoć. Kao da je svako prepušten sebi, a tuđa potreba postaje problem onoga ko je ima. Sve češće susrećem bahatost, nestrpljenje, siromaštvo jezika i razgovor u kojem je važnije nadglasati drugoga nego ga razumjeti. Na ulicama gledam a...

  GRAD KAO PISTA ZA SILEDŽIJE: Tko je Fejićevu ulicu predao u ruke bahatima? Fejićeva ulica u Mostaru. Pješačka zona. Mjesto gdje bi djeca trebala slobodno trčati, gdje bi građani i gosti trebali popiti kafu bez straha i gdje bi grad trebao pokazati svoje civilizacijsko lice. Umjesto toga, Fejićeva ulica je iz dana u dan poligon za divljanje, trenažni centar za bahatost i oteti javni prostor u kojem važi samo jedno pravilo — zakon jačeg i drskijeg. Redovno, bez ikakvog straha od kazne ili sankcije, ovom pješačkom zonom jurcaju, turiraju i demonstriraju silu vozači motora. Većina njih bez registarskih tablica. Bez ikakve zaštitne opreme. Bez trunke obzira prema djeci, starcima i prolaznicima koji moraju skakati u stranu da bi sačuvali živu glavu. A šta se desi kada im kao građanin, koji samo želi mir u svom gradu, skrenete pažnju? Kada uputite blagu i opravdanu opomenu? Dobijete prostačku paljbu, bahatost i otvorenu prijetnju fizičkim obračunom. Dobijete poruku izrečenu u ...