Prostranstvo simbola ili estetika dominacije: Kako smo memorijalizaciju pretvorili u betonsko markiranje teritorije
Prostranstvo simbola ili estetika dominacije: Kako smo memorijalizaciju pretvorili u betonsko markiranje teritorije I. Uvod: Tišina spomenika i buka simbola Historija memorijalne arhitekture na ovim prostorima pamti vrijeme kada su spomenici građeni da bi nadrasli vrijeme u kojem su nastali. Spomenička baština druge polovine 20. vijeka nije bila samo komemoracija prošlosti, nego, prije svega, projektovanje budućnosti. Kroz radove Bogdanovića, Bakića, Džamonje ili Radovića, spomenik je bio apstraktan, futuristički i univerzalno humanistički. Njegov jezik nije bio jezik podjele, nego jezik metafizičkog prkosa smrću i slavljenja života. Danas, decenijama kasnije, svjedoci smo radikalne estetske i ideološke inverzije. Živi memorijalni prostor zamijenjen je agresivnim markiranjem teritorije. Umjesto umjetničkog čina koji poziva na tišinu, refleksiju i pijetet, javni prostor preplavljuju megalomanske, serijske građevinske intervencije — predimenzionirani krstovi, križevi, forma turbeta i mas...