Sead Đulić

  Grad koji umire od vrućine dok mu Neretva teče pod nogama Mostar je odvajkada znao sa suncem. Znao je jer je imao Neretvu. Nekada, tokom vrelih ljetnih mjeseci, grad se spuštao na svoje obale. Život se nije odvijao na usijanom asfaltu, nego na stijenama i pješčanim plažama od Carinskog do Lučkog mosta. Pjesak pod Starim mostom, Bunur, Mejdan, Šehovac, Ploča, Pjesak na Carini – to nisu bile samo lokacije za kupanje, nego pulsirajuće srce grada, prirodni klima-uređaj i primarni prostor socijalizacije. Mostar je bio Mediteran u punom smislu te riječi: živio je na vodi i od vode. Danas? Danas Mostar izdiše od vrućine, skrivajući se iza spuštenih roletni i pod bučnim vanjskim jedinicama klima-uređaja. Današnji Mostar bježi od svoje rijeke. Neretva nam je postala tek vizuelna kulisa – razglednica za turiste koji naprave nekoliko fotografija na Starom mostu i produže dalje. Istovremeno, višedecenijska ideja o izgradnji šetnica iznad kanjona Neretve, koje bi povezale mostove i vr...

  VRATIMO MOSTARU HLAD Poziv na zelenu revoluciju našeg grada Mostar je oduvijek bio grad sunca, ali posljednjih godina svi osjećamo da naše ulice postaju sve vrelije, a ljetne noći bezdani akumulatori neizdržive toplote. Beton, asfalt i ogoljeni krš koji nas okružuje pretvorili su našu kotlinu u toplotno ostrvo. No, rješenje nam je pred nosom — u našim rukama, u našoj zemlji i u našoj zajedničkoj snazi. Vizija: Grad pod zelenim štitom Zamislimo Mostar za sedam do deset godina. Zamislimo Hum, Podveležje, Kobilovaču i Planinicu prekrivene zelenim plaštom od sto hiljada mladih stabala autohtonog hrasta medunca, crnog graba, cripca i jasena. Zamislimo naše ulice premrežene gustim drvoredima platana, košćele, melije i ginka čije krošnje spuštaju temperaturu asfalta i do 15°C, stvarajući prijatne, osjenčene koridore kojima ponovo možemo slobodno šetati i usred jula. To nije utopija. To je naučno dokazan i sasvim ostvariv plan. Brda kao štit: Svako posađeno stablo na golišavim padinama o...

KADA MRTVI BOLJE RAZUMIJU BUDUĆNOST OD ŽIVIH Postoji jedna pojava koja me već dugo zaokuplja, a što je više posmatram, sve mi se čini da je ne možemo objasniti samo politikom, niti samo načinom na koji obilježavamo istorijske događaje. Na skupovima kojima se danas obilježavaju događaji iz Narodnooslobodilačke borbe, događaji od kojih nas dijeli osamdeset i više godina, često vidimo nešto što na prvi pogled izgleda gotovo paradoksalno. Ti skupovi znaju biti masovni, dobro organizovani, dostojanstveni i, što je možda najvažnije, okrenuti budućnosti. Na njima se govori o slobodi, jednakosti, antifašizmu, zajedništvu i odgovornosti prema čovjeku. Na njima se, uprkos proteklim decenijama, još uvijek može osjetiti ideja zajedničkog prostora. A onda pogledamo obilježavanja događaja iz devedesetih. Tu su još uvijek među nama brojni neposredni učesnici i svjedoci. Još uvijek žive ljudi koji mogu govoriti o onome što se dogodilo. Još postoje lične uspomene, fotografije, dokumenti, mjesta zločina...

Između anestezije i alibija: Kritička analiza etnokonfesionalizma u savremenom bh. društvu Kada je Karl Marks 1843. godine napisao da je religija „opijum za narod“, nije primarno ciljao na teološku suštinu vjere, već na njenu društvenu funkciju unutar nepravednih sistema. U njegovoj viziji, religija djeluje kao dvostruki mač: ona je s jedne strane „uzdah potlačenog stvorenja“ – utočište i anestezija protiv svakodnevne patnje, a s druge strane, instrument koji pasivizira pojedinca, odgađajući njegovu borbu za stvarna socioekonomska prava. Iako savremeni svijet poznaje različite modalitete odnosa države i vjere – od zapadnoevropskog sekularnog modela, preko američke „civilne religije“, pa sve do teokratskih uređenja – postkomunistička društva doživjela su specifičan fenomen: religija je popunila ideološki vakuum nastao padom socijalizma i postala noseći stub novog nacionalnog identiteta. U Bosni i Hercegovini taj je proces poprimio svoj najradikalniji oblik u vidu etnokonfesionalizma. 1....

TRIBINA KAO OGLEDALO DRUŠTVA Od navijačkog folklora do političkih rezervnih armija Ako se navijačke grupe u našem okruženju zovu  Horde zla, Manijaci, Robijaši, Škripari, Lešinari, Fukare  i slično – šta mi uopšte pozitivno možemo očekivati od takvih zajednica? Nomen est omen  – ime jeste znak. Kada grupa mladih ljudi samoinicijativno odabere da se identifikuje kroz nazive koji prizivaju mrak, devijaciju, nasilje i društvenu marginu, to nije slučajnost niti nekakav bezazleni ulični humor. To je javni pristanak na agresivni narativ kao vlastiti identitet. I tu moramo postaviti osnovno pitanje:  O kakvom je odgoju tu riječ? Kakav je to obrazovni, porodični i društveni sistem koji oblikuje mladog čovjeka tako da mu vrhunac pripadnosti predstavlja identifikacija s "mračnim snagama"? Kada škola, porodica i kultura prestanu nuditi jasan i pozitivan sistem vrijednosti, nastaje opasan vakuum. Tu prazninu brzo i efikasno popunjava tribina. Ona nudi lažni osjećaj moć...

MOSTAR KAO ZAROBLJENI GRAD: Od UNESCO-ve baštine do primitivizirane kasabe   Svaki grad ima svoju fasadu, ali rjetki su gradovi u kojima je ponor između te fasade i stvarne svakodnevice tako dubok i mučan kao u današnjem Mostaru. Dok se u službenim brošurama i govorima lokalnih političara nižu hvalospjevi o „rekordnim turističkim sezonama“, „evropskom Mostaru“ i hiljadama noćenja, dovoljno je napraviti samo stotinu koraka od Starog mosta da se shvati surova istina: Mostar sistematski i tiho tone u bezakonje, nerad i potpunu komunalnu i urbanističku anarhiju.   Ono što se danas događa na ulicama Mostara nije slučajnost niti prolazna ljetna gužva. To je direktna posljedica upravljanja gradom od strane ljudi koji ga ne vole, ne razumiju i ne poštuju — bilo iz čiste nekompetencije, bilo iz svjesne namjere i ostvarivanja jeftinih političkih i privatnih interesa.   Pješačke zone kao poligoni za bahatost   Priča počinje tamo gdje bi red morao biti besprijekoran — u ...

Grad koji gori u vlastitom betonu: Zašto Mostar ignorira vlastitu klimatsku katastrofu? Mostar već godinama nije samo sinonim za sunce i ljeto—postao je metafora za toplinski pakao. Kada se živa u termometru popne iznad 40 stepeni C, u kombinaciji s visokim procentom vlage koju stvaraju akumulacije na Neretvi, život u gradu gubi osnovna ljudska mjerila ugodnosti i postaje čista borba za preživljavanje. I dok građani polušaljivo ponavljaju vic da je razlika između Mostara i pakla svega 2 stepena C, gorka je istina da taj vic odavno nije smiješan. On je dijagnoza sistema koji svjesno gura grad u urbanu i ekološku propast. Spomenici urbane varvarizacije i sistemskog nemara Nekadašnji Mostar imao je urbanističku kulturu i viziju. Današnji grad živi posljedice agresivnog, investitorskog urbanizma i ilegalne gradnje. Dovoljno je pogledati samo nekoliko tragičnih primjera koji svjedoče o tome kako se sistemski uništavalo sve što je ovaj grad štitilo i hranilo kisikom: Posječeni libanski kedro...

BOGOŠTOVLJE BEZ BOGA O mržnji u ime Stvoritelja i licemjerju usudne pobožnosti Na papiru, mi smo društvo gotovo apsolutnih vjernika. Popisi stanovništva i statistike godinama nas uvjeravaju da se blizu stotinu procenata građana izjašnjava religioznim, dok zvanični podaci govore o 97 posto onih koji tvrde da vjeruju u Boga. Sudeći po prepunim bogomoljama na praznike, uvođenju vjeronauke u obrazovni sistem i potpunoj prisutnosti vjerskih simbola u javnom prostoru, neko sa strane bi lako pomislio da živimo u pravednom, moralnom i duhovno pročišćenom društvu. A ipak, živimo u stvarnosti koja tu statistiku svakodnevno demantuje. Nikada nije bilo više sistemske nepravde, korupcije, verbalnog i fizičkog nasilja, te duboke, tinjajuće mržnje prema drugom i drugačijem. Nemoguće je da svu tu moralnu trulež i društveni raspad proizvodi onih tri posto nevjernika i agnostika. Matematika je neumoljiva, a istina neprijatna:  našu stvarnost oblikuje većina koja deklarativno vjeruje u Boga, al...