Sead Đulić

  Gdje je nestao radnik? (Kapitulacija salonske ljevice pred oktobarske izbore) To što živimo pred svake izbore nije politički pluralizam, nego sezonski festival skretanja pažnje. Dok se liste pune poznatim imenima, a predizborna retorika zaoštrava do tačke usijanja, suština ostaje sablasno prazna. Opet gledamo isti, mučni scenario: nacionalni rovovi se produbljuju, optužbe za "izdaju i prodaju države" služe kao paravan za nerad, a stvarni, svakodnevni život radnog čovjeka gurnut je na marginu. Narod se sistematski hrani strahom od onog drugog kako ne bi vidio sopstvenu praznu potrošačku korpu. Ipak, najporaznija spoznaja pred ove oktobarske izbore jeste potpuno odsustvo autentične ljevice i realnog ljevičarskog programa. Ono što se kod nas danas prodaje pod "ljevicom" samo je blijeda, salonska kopija zapadnoevropskih modela. Gledamo političare koji prepisuju programe britanskih laburista ili njemačkog SPD-a — partija koje su i u sopstvenim zemljama odavno izgubile ...

Krik za Mostarom: Anatomija tihe likvidacije jednog grada Kažu da je u ratu najgore kada padaju granate. Lažu. Najgore je kada granate utihnu, a destrukcija se nastavi u rukavicama, zakonom, šutnjom i političkim pečatima. Ono što proživljava današnji Mostar nije mir; to je samo mirnodopska, puzajuća faza projekta započetog u proljeće 1992. godine. Kada je tada legalna vlast nasilno preuzeta od strane HVO-a, započeo je brutalni proces kroatizacije Mostara. Sve što je nosilo predznak zajedničkog, bosanskohercegovačkog ili nehrvatskog, moralo je biti marginalizovano, prepušteno zaboravu ili uništeno. Kulminiralo je to u maju 1993. godine opštim napadom uz svesrdnu pomoć Hrvatske vojske. Logori, progoni, ubistva, heliodromi i dretelji postali su stvarnost. Bilo je to vrijeme kada je Mijo Brajković, tadašnji neprikosnoveni vladar zapadnog dijela grada, ponosno i javno referisao da je „ispunio svoju zadaću“ dovođenjem 18 hiljada Hrvata iz unutrašnjosti Bosne u Mostar. Tada je, na nesreći i p...

  USTANAK OLOVKOM: Može li Bosna i Hercegovina biti naša jedina stranka?   Primiče se još jedan 4. juli. Ove godine navršava se tačno 85 godina od historijske odluke Politbiroa KPJ o podizanju ustanka u okupiranoj, raskomadanoj i obezglavljenoj Kraljevini Jugoslaviji. Iz današnje perspektive komfora, apatije i vječitog izgovora kako se „ništa ne može promijeniti“, vrijedi se podsjetiti golih činjenica iz tog ljeta 1941. godine. U tom trenutku, Partija je bila zabranjena, proganjana i djelovala je iz duboke ilegale. Imala je jedva 12.800 članova i oko 60.000 skojevaca. Nasuprot njih stajala je najbrutalnija i najmoćnija vojna mašinerija u historiji čovječanstva, podržana domaćim kvislinzima i izdajnicima svih boja. Matematika je govorila da nemaju nikakve šanse. Logika je nalagala da se sakriju i čekaju da oluja prođe. Ali oni nisu brojali neprijateljske tenkove, nego su mjerili sopstveni moral i spremnost na žrtvu. Između udobnosti pokoravanja i izvjesnosti smrti na vješ...

Arhitekti rata kao neimari mira: Zašto je Bosna i Hercegovina zarobljena u dejtonskom kavezu? Trideset godina nakon završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu, njeno društvo i dalje tapka u mjestu, zarobljeno u permanentnoj političkoj krizi. Dok se domaći i strani analitičari neprestano pitaju zašto ova zemlja ne može napraviti suštinski iskorak prema naprijed, odgovor zapravo leži u samim temeljima na kojima je izgrađen postratni mir. Taj temelj – Dejtonski mirovni sporazum – učinio je nešto što se kosi sa svakom istorijskom i moralnom logikom: dozvolio je kreatorima rata da postanu kreatori i upravitelji mira. Tri naziva, tri "istine" i apsurd paradržavnih vojski Apsurd bosanskohercegovačke realnosti počinje već od jezika i narativa. Rat iz devedesetih danas u javnom prostoru ima tri službena naziva: odbrambeno-oslobodilački, domovinski i odbrambeno-otadžbinski. Kada god se spomenu ovi nazivi, nameće se logično i neizbježno pitanje: o kojoj "domovini" ili "ota...

  Svjedoci smo još jedne, u nizu koordinisanih, političkih i medijskih ofanziva usmjerenih na samu srž bosanskohercegovačkog državnog identiteta. Ovog puta, na meti je prva zastava nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine – bijelo platno sa štitom i zlatnim ljiljanima. Kroz agresivan javni narativ, ova se zastava uporno i sistematski proglašava "ratnom", "paravojnom" i "provokativnom", a ide se čak i do zakonskih inicijativa za njenu potpunu zabranu. Međutim, iza te navodne brige za "međuetnički sklad" krije se opasan istorijski revizionizam, duboki paradoks dvostrukih aršina i, iznad svega, paničan strah od kontinuiteta bosanske državnosti. 1. Pravna i istorijska činjenica: Zastava pod kojom smo ušli u UN Prva i fundamentalna zamjena teza, koja se mora srušiti hladnim činjenicama, jeste namjerno izjednačavanje državnih simbola sa vojnim formacijama. Uredbom Predsjedništva RBiH od 4. maja 1992. godine, zvanično su usvojeni grb i zastava...

Postoji duboka, civilizacijska razlika između kreiranja kulture i pukog organizovanja zabave. Kada je 1979. godine pokrenuto Mostarsko ljeto – kao prvi ljetni festival u Bosni i Hercegovini – ono nije zamišljeno kao ljetna razonoda, niti kao usputna tezga za estradu i prožvakane reprize. Ono je rođeno kao estetski iskorak, kao generator novih kulturnih vrijednosti i kao hrabar, ambijentalni teatar zbog kojeg se u Mostar dolazilo s poštovanjem i uzbuđenjem. Danas, decenijama kasnije, posmatramo festival koji je sopstveni historijski kapital zamijenio linijom manjeg otpora. Dok se aktuelni organizatori kriju iza statistika o posjećenosti i izgovora o budžetima, postaje bolno očigledno da oni zapravo ne pamte šta su naslijedili. Jer da pamte, znali bi da se ugledom ne trguje za jeftine aplauze i da Mostarsko ljeto ne smije biti svedeno na nivo provincijske smotre, već mora ostati ono što je nekada bilo – praznik umjetnosti koji diktira standarde, a ne festival koji podilazi najnižem zaj...

  (Izlaganje na Međunarodnoj konferenciji „Antifašizam put do slobode“, održanoj u Sokobanji u organizaciji SUBNOR-a Srbije) Smrt fašizmu! Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegovini. Ja nisam napisao ništa, jer volim malo replicirati na ono što sam čuo. Ima jedna definicija, enciklopedijska je, vrlo kratka koja kaže: Fašizam je autoritarni radikalni nacionalizam. Ako je to tako, hajdemo se svi upitati živimo li mi onda veoma često danas u društvu koje jeste fašističko. Mnoge naše stranke jesu i radikalne, i autoritarne, a bogami i nacionalističke. Ne samo na jugoslavenskim prostorima, nego i širom Evrope i širom svijeta. Pa hajde onda da ih zovemo pravim imenom, onako kako je nauka rekla – fašističke. To je odgovor antifašista. Druga stvar koja mi se čini zanimljivom i koju je zgodno spomenuti. Nedavno sam čitao neke tekstove ozbiljnih, svjetskih, nezavisnih filozofa i intelektualaca koji kratko, u tezama, navode šta danas jeste neoliber...

Jun 1992. u Mostaru: Odbrana od agresije ili uvod u novu okupaciju? Historija Mostara i južne doline Neretve u ljeto 1992. godine već decenijama pati od selektivnog pamćenja i jednostranih narativa. Dok se kroz zvanične političke manifestacije i obilježavanja takozvanih „Lipanjskih zora“ ili „Dana pobjede“ slavi apsolutni trijumf i potpuno oslobođenje od srpsko-crnogorskog agresora, kasniji historijski tokovi, a naročito brutalna ratna i poratna zbilja pod dominacijom HDZ-ove politike, nameću jedno duboko i traumatično pitanje: Da li je dan oslobođenja za hiljade Mostaraca zapravo bio dan početka nove okupacije? Da bi se na ovo pitanje odgovorilo na bazi činjenica, nužno je napraviti jasnu distinkciju između vojnog čina odbrane grada i političkih procesa koji su se odvijali u pozadini, a koji su u mjesecima nakon juna 1992. godine potpuno obesmislili pojam slobode za sve koji nisu pristali na koncept jednonacionalne paradržave. Vojni imperativ odbrane vs. Politička uzurpacija U junu 19...

Privatizacija patriotizma i budžetski klijentelizam: Šta otkriva sukob boračkih udruženja? Javni prostor u Bosni i Hercegovini decenijama je zasićen teškim istorijskim narativima, ali rijetko kada se u ogoljenoj formi može vidjeti kako se ti narativi koriste kao paravan za političku moć i raspodjelu budžetskog novca kao što je to slučaj u nedavnim dešavanjima u Kantonu Sarajevo. Slučaj isključenja Saveza antifašista i boraca NOR-a (SABNOR) iz Koordinacije boračkih udruženja Kantona Sarajevo otvorio je pandorinu kutiju institucionalnog apsurda i nametnuo pitanje: ko ima monopol na definisanje patriotizma i antifašizma u ovoj zemlji? Moć bez odgovornosti: Kako neformalno tijelo postaje organ vlasti Prvi i osnovni problem koji ovaj slučaj generiše jeste institucionalne prirode. Koordinacija boračkih udruženja proisteklih iz rata devedesetih godina po svojoj strukturi predstavlja neformalni organ. Pa ipak, uprkos svom neformalnom statusu, ovo tijelo u praksi demonstrira moć i ovlašte...