Sead Đulić

Istorija nije muzej, istorija je front /Obraćanje na Svečanoj akademiji u povodu 85 godina od dizanja ustanka, Cetinje, 13. juli 2026./ Smrt fašizmu! Drugarice i drugovi, dame i gospodo, slobodni ljudi, Pozdravljam vas u ime zbratimljenih antifašista svih nekadašnjih jugoslovenskih republika, a danas država. Istovremeno koristim priliku da građanima Crne Gore čestitam Dan državnosti i dan ustanka naroda Crne Gore, a našim prijateljima iz SUBNORA Crne Gore njihov dan, ali i naš dan. Danas, ovdje, na Cetinju – mjestu koje je istorija odavno upisala kao simbol nepokorenosti – ne stojimo da bismo držali čas istorije. Ne stojimo ovdje da bismo samo prelistavali stare kalendare i sa sjetom se sjećali trinaestog ili četvrtog jula hiljadudevetstotinečetrdesetprve godine. Jer, ako 1941. godinu zaključamo u muzeje, ako je pretvorimo samo u spomenike, bronzu i komemoracije – onda smo je izdali. Istorija nije muzej, istorija je front. Četrdeset prva godina nije prošlost. Ona je  le...

  I ONI SU IMALI STRAH, ALI SU DJELOVALI /Obraćanje na Kozari 5. jula 2026. godine/ Smrt fašizmu! Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca Narodno-oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini. Istovremeno svima nama čestitam ovo sjećanje na osamdesetpetu godišnjicu ustanka naroda Jugoslavije. Juče je bilo tačno 85 godina kako je njih šest-sedam u Ribnikarovoj kući u Beogradu, u strogoj ilegali, donijelo odluku da dižu ustanak. Zato kada neki od nas danas kažu: Malo nas je, ja proturječim i kažem: Dosta nas je ako jesmo odlučni, ako jesmo svjesni šta možemo i ako hoćemo. Njih je bilo šest ili sedam, zavisi kako je ko zapisao kasnije. Politbiro Komunističke partije Jugoslavije tog 4. jula 1941. godine digao je narod, narod je pošao za njima i 1945. godine imali su osam stotina hiljada vojnika, partizana, proletera spremnih da daju živote za slobodu, za jednakost, za bratstvo, za socijalnu pravdu, a mi kažemo malo nas je, a države su nam mnogo, mnogo manje nego što je bila...

TIŠINA KAO SISTEM: Od Liska parka do trideset nerazjašnjenih smrti Incidenti u Mostaru rijetko su proizvod slučaja. Kada se 13. jula, tačno na 34. godišnjicu formiranja Prve mostarske brigade (kasnije 41. slavne i 441. viteške brigade), neposredno prije najavljenog odavanja počasti žrtvama na privremenom ratnom groblju u Liska parku ostave svinjska glava i neonacistička obilježja, to se u ovdašnjem političkom narativu uobičajeno karakteriše kao „izolovani čin vandalizma“. Međutim, smještanje ovog događaja u širi sociopolitički kontekst otkriva sasvim drugačiju dijagnozu: riječ je o precizno tempiranoj poruci unutar dugogodišnjeg kontinuiteta u kojem se strah, brisanje istorijskog pamćenja i sistemska pasivnost koriste kao alati za održavanje statusa quo. Ono što ovaj čin čini paradigmatičnim nije samo njegova sirova vulgarnost, već reakcija koja je uslijedila. Ili, preciznije, odsustvo reakcije. Zid tišine koji se nadvio nad ovim incidentom – od akademske zajednice, preko vjerskih inst...

  KOME SMETAJU MIRISI BOSNE I HERCEGOVINE? Nedavno, na Divin dan, na Kedžari, fra Mario Knezović u svojoj propovijedi, između ostalog je okupljenim brojnim vjernicima poručio: ”A tu domovinu smo stvarali s obje strane granice s krunicom, a onda je neki sada pokušavaju graditi bez krunice. Ne ide to narode moj. Neki koji danas ne nose ime ni po Tvrtku, ni po Stjepanu, ni po Katarini… koji su se odrekli tih imena svojih kraljeva i vladara, kako Bosne, tako i Hercegovine, a koji su prihvatili silu i zulum nad svojim identitetom, svojom vjerom i svojim korijenima, nama Hrvatima žele reći kako smo mi, tvoji Dive, ovdje podstanari. Mi znamo Dive, ti znaš Dive, tvoj grob stoljećima svjedoči kako je ovdje bilo svega kršćanskoga prije dolaska raznih Tahir-begova, koji za slast i zemaljsku čast ostaviše imena bosanskih kraljeva i hercegovačkih vladara te prihvatiše razne begove s mirisima koji nama ne mirišu. Neka svi znaju, to poručujemo ovdje s Kedžare i od Dive, da je Bosna i Hercegov...

  SILIKONSKI IDENTITETI: Kako nam je estrada progutala korijene Oni koji danas sjede u foteljama megaministarstava za kulturu, obrazovanje i ostale nuspojave birokratije, odavno su shvatili jednu stvar: narodom se najlakše vlada kada mu amnezija postane prirodno stanje. Kada se kultura spusti na nivo „zadnje rupe na svirali“, ona prestaje biti prostor kritičke misli i postaje pogon za proizvodnju poslušnih glasačkih stada. A da bi stado bilo homogeno, njegova prošlost se mora prepisati, ušminkati i – ako treba – uvesti sa strane. Svjedočimo najperfidnijem obliku autokulturne kolonizacije. Pod krinkom „očuvanja tradicije“, politički i estradni inženjering sistematski briše autentični, žilavi kod ovog podneblja, zamjenjujući ga plastičnim, uvezenim identitetima. Pogledajmo teren, tamo gdje bi tradicija trebala da živi, a zapravo umire u kiču. U Posušju, u srcu hercegovačkog krša, umjesto opore, divlje i iskonske gange – koja je na UNESCO-voj listi zaštićene baštine kao krik ops...

IZMEĐU GRAĐANSKE ILUZIJE I KLERIKALNE STVARNOSTI: KO JE KIDNAPOVAO DRŽAVU? U javnom i političkom prostoru Bosne i Hercegovine godinama se vode oštre, iscrpljujuće bitke za i protiv koncepta „građanske države“. Dok se jedni kunu u nju kao jedini spas, drugi je anatemišu kao paravan za dominaciju većine. Međutim, dok se javnost zamajava apstraktnim debatama o ustavnim modelima, u praksi se dešava konsenzus svih vladajućih elita o kojem se upadljivo šuti: Bosna i Hercegovina je deklarativno sekularna država, a u stvarnosti je duboko i sistematski klerikalizovana. Rješavanje ovog pitanja nije tek usputna demokratska kozmetika; ono je put ka rješavanju same suštine i preživljavanja države. Svi koji se danas kunu u građansku državu, a istovremeno žmure na činjenicu da su institucije vjere postale dioničari u izvršnoj vlasti, učestvuju u opasnoj farsi. Nema građanske države bez radikalnog, dosljednog sekularizma. Građanska država podrazumijeva slobodnog pojedinca kao nosioca suvereniteta,...

  ANATOMIJA NAMETNUTOG ZABORAVA: ZAŠTO SMO KRIVI ŠTO SMO OPSTALI? Uvod: Čudo koje je moralo biti prešućeno Trideseti juni 1993. godine u Mostaru bio je vojnički, logički i ljudski nemoguć dan. Sabijeni u izuzetno mali prostor na istočnoj obali Neretve plus Cernica i Donja Mahala na desnoj obali Neretve— na teritoriji koja je godinu ranije bila opustošena i na kojoj nije preostalo bukvalno ništa — građani i borci Mostara bili su osuđeni na tiho nestajanje. Potpuno okruženje, bez ijednog koridora spasa, garantovalo je slom. A onda se desila operacija koja je prkosila svakom udžbeniku: munjevit proboj, forsiranje rijeke, zauzimanje utvrđenog neprijateljskog položaja i oslobađanje najveće teritorije u državi te sudbonosne 1993. godine. Bio je to jedini uspješan proboj iz potpunog okruženja u cijelom ratu. Danas, decenijama kasnije, o tom danu se izvan Hercegovine gotovo ništa ne zna. Nema ga u državnim udžbenicima, nema ga u velikim dokumentarnim serijalima, nema ga u svečanim go...

  Postoji li na mapi svijeta država u kojoj je historijski sat kucao čudnije nego u Bosni i Hercegovini? U većem dijelu Evrope, moderni nacionalni identiteti nicali su iz zajedničkog jezika, geografskog prostora ili državotvorne tradicije. Francuz je Francuz, a Nijemac Nijemac, bez obzira na to pred kojim oltarom kleče. Na Balkanu, a s najviše tragične dosljednosti upravo u Bosni, taj proces je tekao u obrnutom, gotovo neprirodnom smjeru: konfesionalna pripadnost postala je jedina brava kroz koju se ulazilo u nacionalni identitet. Vjera nije ostala privatni odnos čovjeka i Boga; ona je postala apsolutni i jedini marker naroda. Tako je, kroz vijekove političkih pritisaka, lažnih tumačenja i geopolitičkih igara, rastočeno biće jedne zemlje. Izbrisani su, ili gurnuti u duboki historijski zaborav, oni iskonski „Dobri Bošnjani“ koji su imali svoju državu i svoj autentični identitet prije nego što su ih vjetrovi s istoka i zapada podijelili u strogo ograđene torove. Plastičan, goto...