Sead Đulić

  Postoji li na mapi svijeta država u kojoj je historijski sat kucao čudnije nego u Bosni i Hercegovini? U većem dijelu Evrope, moderni nacionalni identiteti nicali su iz zajedničkog jezika, geografskog prostora ili državotvorne tradicije. Francuz je Francuz, a Nijemac Nijemac, bez obzira na to pred kojim oltarom kleče. Na Balkanu, a s najviše tragične dosljednosti upravo u Bosni, taj proces je tekao u obrnutom, gotovo neprirodnom smjeru: konfesionalna pripadnost postala je jedina brava kroz koju se ulazilo u nacionalni identitet. Vjera nije ostala privatni odnos čovjeka i Boga; ona je postala apsolutni i jedini marker naroda. Tako je, kroz vijekove političkih pritisaka, lažnih tumačenja i geopolitičkih igara, rastočeno biće jedne zemlje. Izbrisani su, ili gurnuti u duboki historijski zaborav, oni iskonski „Dobri Bošnjani“ koji su imali svoju državu i svoj autentični identitet prije nego što su ih vjetrovi s istoka i zapada podijelili u strogo ograđene torove. Plastičan, goto...

  KRIK IZ PRAZNINE: Pristajanje na kič je pristanak na nestanak Davne 1919. godine, u svijetu koji se budio iz pepela velikog rata, Bertolt Breht je zapisao dvije misli koje danas, više od vijeka kasnije, zvuče kao optužnica našeg svakodnevlja: Kako onima koji jedva razumiju šta se ovdje dešava objasniti šta se ne dešava? Kada će oni shvatiti da pozorište ne postoji da bi se u njemu svako veče dizala i spuštala zavjesa? Nepoštovanje, ili preciznije, potpuno nepostojanje ovih principa u našem javnom prostoru srozalo je ovo društvo do granice besmisla. Nalazimo se u paradoksu u kojem je najteže objasniti ono očigledno – odsustvo strategije, odsustvo vizije, odsustvo odgovornosti i, konačno, odsustvo stida. Dok nas zatrpavaju jeftinim senzacionalizmom i površnim događajima, ono ključno – kulturna i moralna supstanca ovog društva – nečujno nestaje. Ovaj tekst nije tek puka žalopojka; ovo je protest, krik i izraz duboke boli zbog svijeta koji svjesno bira sopstveno slijepilo. Svjedoc...

Geometrija tišine i glasni duhovi: Čije su naše zastave? Zamislite režisera koji pokušava snimiti film o jednom običnom danu u Bosni i Hercegovini. Kamera bi morala da skače kroz paralelne univerzume, udaljene jedni od drugih tek nekoliko kilometara vazdušne linije. U jednom kadru, hiljade ljudi na stadionu stoje mirno dok sa razglasa dopire službena himna zemlje. Ali sa tribina ne čujete zvaničnu melodiju; čujete gromoglasni krik teksta stare himne koji guta tu nametnutu tišinu. U drugom kadru, na antifašističkom skupu, vijore se zastave države koja je sahranjena prije više od tri decenije, kao da se pod petokrakom traži zaklon od magle u kojoj danas živimo. Kamera se zatim pomijera samo malo dalje, ka svadbenom salonu ili institucionalnom balkonu, gdje se vijore modifikovane trobojke i šahovnice – zastave susjednih zemalja, hirurški prekrštene u "ekskluzivne simbole naroda", dok sa zvučnika grme tuđe himne. Kada se ovaj film završi, gledalac ostaje sa mučnim pitanjem: G...

  Gdje je nestao radnik? (Kapitulacija salonske ljevice pred oktobarske izbore) To što živimo pred svake izbore nije politički pluralizam, nego sezonski festival skretanja pažnje. Dok se liste pune poznatim imenima, a predizborna retorika zaoštrava do tačke usijanja, suština ostaje sablasno prazna. Opet gledamo isti, mučni scenario: nacionalni rovovi se produbljuju, optužbe za "izdaju i prodaju države" služe kao paravan za nerad, a stvarni, svakodnevni život radnog čovjeka gurnut je na marginu. Narod se sistematski hrani strahom od onog drugog kako ne bi vidio sopstvenu praznu potrošačku korpu. Ipak, najporaznija spoznaja pred ove oktobarske izbore jeste potpuno odsustvo autentične ljevice i realnog ljevičarskog programa. Ono što se kod nas danas prodaje pod "ljevicom" samo je blijeda, salonska kopija zapadnoevropskih modela. Gledamo političare koji prepisuju programe britanskih laburista ili njemačkog SPD-a — partija koje su i u sopstvenim zemljama odavno izgubile ...

Krik za Mostarom: Anatomija tihe likvidacije jednog grada Kažu da je u ratu najgore kada padaju granate. Lažu. Najgore je kada granate utihnu, a destrukcija se nastavi u rukavicama, zakonom, šutnjom i političkim pečatima. Ono što proživljava današnji Mostar nije mir; to je samo mirnodopska, puzajuća faza projekta započetog u proljeće 1992. godine. Kada je tada legalna vlast nasilno preuzeta od strane HVO-a, započeo je brutalni proces kroatizacije Mostara. Sve što je nosilo predznak zajedničkog, bosanskohercegovačkog ili nehrvatskog, moralo je biti marginalizovano, prepušteno zaboravu ili uništeno. Kulminiralo je to u maju 1993. godine opštim napadom uz svesrdnu pomoć Hrvatske vojske. Logori, progoni, ubistva, heliodromi i dretelji postali su stvarnost. Bilo je to vrijeme kada je Mijo Brajković, tadašnji neprikosnoveni vladar zapadnog dijela grada, ponosno i javno referisao da je „ispunio svoju zadaću“ dovođenjem 18 hiljada Hrvata iz unutrašnjosti Bosne u Mostar. Tada je, na nesreći i p...

  USTANAK OLOVKOM: Može li Bosna i Hercegovina biti naša jedina stranka?   Primiče se još jedan 4. juli. Ove godine navršava se tačno 85 godina od historijske odluke Politbiroa KPJ o podizanju ustanka u okupiranoj, raskomadanoj i obezglavljenoj Kraljevini Jugoslaviji. Iz današnje perspektive komfora, apatije i vječitog izgovora kako se „ništa ne može promijeniti“, vrijedi se podsjetiti golih činjenica iz tog ljeta 1941. godine. U tom trenutku, Partija je bila zabranjena, proganjana i djelovala je iz duboke ilegale. Imala je jedva 12.800 članova i oko 60.000 skojevaca. Nasuprot njih stajala je najbrutalnija i najmoćnija vojna mašinerija u historiji čovječanstva, podržana domaćim kvislinzima i izdajnicima svih boja. Matematika je govorila da nemaju nikakve šanse. Logika je nalagala da se sakriju i čekaju da oluja prođe. Ali oni nisu brojali neprijateljske tenkove, nego su mjerili sopstveni moral i spremnost na žrtvu. Između udobnosti pokoravanja i izvjesnosti smrti na vješ...

Arhitekti rata kao neimari mira: Zašto je Bosna i Hercegovina zarobljena u dejtonskom kavezu? Trideset godina nakon završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu, njeno društvo i dalje tapka u mjestu, zarobljeno u permanentnoj političkoj krizi. Dok se domaći i strani analitičari neprestano pitaju zašto ova zemlja ne može napraviti suštinski iskorak prema naprijed, odgovor zapravo leži u samim temeljima na kojima je izgrađen postratni mir. Taj temelj – Dejtonski mirovni sporazum – učinio je nešto što se kosi sa svakom istorijskom i moralnom logikom: dozvolio je kreatorima rata da postanu kreatori i upravitelji mira. Tri naziva, tri "istine" i apsurd paradržavnih vojski Apsurd bosanskohercegovačke realnosti počinje već od jezika i narativa. Rat iz devedesetih danas u javnom prostoru ima tri službena naziva: odbrambeno-oslobodilački, domovinski i odbrambeno-otadžbinski. Kada god se spomenu ovi nazivi, nameće se logično i neizbježno pitanje: o kojoj "domovini" ili "ota...

  Svjedoci smo još jedne, u nizu koordinisanih, političkih i medijskih ofanziva usmjerenih na samu srž bosanskohercegovačkog državnog identiteta. Ovog puta, na meti je prva zastava nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine – bijelo platno sa štitom i zlatnim ljiljanima. Kroz agresivan javni narativ, ova se zastava uporno i sistematski proglašava "ratnom", "paravojnom" i "provokativnom", a ide se čak i do zakonskih inicijativa za njenu potpunu zabranu. Međutim, iza te navodne brige za "međuetnički sklad" krije se opasan istorijski revizionizam, duboki paradoks dvostrukih aršina i, iznad svega, paničan strah od kontinuiteta bosanske državnosti. 1. Pravna i istorijska činjenica: Zastava pod kojom smo ušli u UN Prva i fundamentalna zamjena teza, koja se mora srušiti hladnim činjenicama, jeste namjerno izjednačavanje državnih simbola sa vojnim formacijama. Uredbom Predsjedništva RBiH od 4. maja 1992. godine, zvanično su usvojeni grb i zastava...

Postoji duboka, civilizacijska razlika između kreiranja kulture i pukog organizovanja zabave. Kada je 1979. godine pokrenuto Mostarsko ljeto – kao prvi ljetni festival u Bosni i Hercegovini – ono nije zamišljeno kao ljetna razonoda, niti kao usputna tezga za estradu i prožvakane reprize. Ono je rođeno kao estetski iskorak, kao generator novih kulturnih vrijednosti i kao hrabar, ambijentalni teatar zbog kojeg se u Mostar dolazilo s poštovanjem i uzbuđenjem. Danas, decenijama kasnije, posmatramo festival koji je sopstveni historijski kapital zamijenio linijom manjeg otpora. Dok se aktuelni organizatori kriju iza statistika o posjećenosti i izgovora o budžetima, postaje bolno očigledno da oni zapravo ne pamte šta su naslijedili. Jer da pamte, znali bi da se ugledom ne trguje za jeftine aplauze i da Mostarsko ljeto ne smije biti svedeno na nivo provincijske smotre, već mora ostati ono što je nekada bilo – praznik umjetnosti koji diktira standarde, a ne festival koji podilazi najnižem zaj...