Sead Đulić

RASPRODAJA MAGLE DOK KORPA PRELAZI 3.000 KM: ZAŠTO BiH NEMA PRAVU LJEVICU I KAKO IZGLEDA MATRICA ZA OPSTANAK? Predizborna svakodnevica u Bosni i Hercegovini iznova potvrđuje sumornu činjenicu: politička ponuda svedena je na beskonačni ciklus međusobnog vrijeđanja, omalovažavanja i jeftine političke marketinške buke. U potpunom nedostatku novih, svježih i originalnih ideja, politički akteri utočište pronalaze u sigurnoj zoni etnopolitike. Ono što posebno zabrinjava jeste to što su se pod okrilje „borbe za državu“ i zaštitu nacionalnih interesa sklonile i one opcije koje se deklarativno nazivaju građanskim i ljevičarskim. U praksi, njihova agenda svela se na apstraktne debate i natjecanje u tome ko je "veći patriota", dok stvarni život građana iz dana u dan prepuštaju tržišnom haosu. Život u brojevima: Svakodnevica koju visoka politika ignoriše Prava ljevica u BiH danas ne postoji. Umjesto da propagiraju ozbiljne i konkretne socijaldemokratske programe, domaći političari ...

FARSA SA PREDIZBORNIM BILBORDIMA: RECIKLAŽA STRAHA U ZEMLJI BEZ LJEVICE Otvaranje još jedne predizborne kampanje nije donijelo ništa osim mučne spoznaje da živimo u zaglavljenom vremenu. Sa bilborda nas, uglavnom, posmatraju ista ona lica koja su nas decenijama, korak po korak, vodila do ekonomskog, društvenog i moralnog dna. Pored njih, tu su i takozvana „nova, mlada lica“ – bezidejni pješadinci stranaka koji sa novom energijom ponavljaju stare, potrošene i opasne fraze svojih političkih sponzora. Suština ove parade je prosta: borba za goli opstanak na pozicijama, očuvanje privilegija i pristup budžetskom novcu. Priča o državi, reformama i budućnosti svedena je na obezvrijeđene fraze koje ne obavezuju nikoga. Dekoder stranačkih slogana: Šta nam zapravo poručuju? Pogledajmo samo te pompezne parole kojima su premrežili gradove. Slogani ove kampanje nisu ništa drugo do jeftina anestezija za osiromašeni narod i pokušaj da se ispraznim riječima prikrije potpuni nedostatak konkretnih ...

  Moje sjećanje na Katarinu Žena koja je pobjedila sudbinu i rat Katarinu Gavran, moju punicu, pamtim kao ženu u kojoj su se na čudesan način lomili i spajali stroga tradicija hercegovačkog krša i nevjerojatna širina ljudskog srca. Rođena 1922. godine u selu Proboj kod Ljubuškog, proživjela je mladost koja je zrcalila tešku sudbinu njezine generacije. Kroz obiteljska sjećanja maglovito se provlači priča o njezinom odlasku u samostan, u trenucima kada je Drugi svjetski rat već bio na pragu, a siromaštvo stezalo obruč oko hercegovačkih sela. Pamte se riječi koje joj je otac tada uputio, riječi u kojima je bila sažeta sva surova mudrost preživljavanja: „Idi u crkvu, biće bolje za pojesti nego kući, bićeš sigurnija, a sačuvaćeš i obraz. Nešto ćeš i naučiti što ti može kasnije valjati.“ I otišla je. U tišini samostanskih hodnika Katarina nije pronašla samo utočište od ratnog ludila i gladi, već je poslušala očev savjet i izučila krojački zanat. Ta vještina pokazat će se proročan...

  Danas sam ponovo bio u Grabovici. Stojeći na ovom mjestu, pred teškim mukom koji decenijama obavija selo, osjetio sam kako riječi opet ponestaju. Lako je govoriti kada se vode rasprave, ali ovdje, na mjestu gdje su prekinuta 33 nevina života, ostaje samo čista, teška tišina. Za mene, četvorogodišnja Mladenka Zadro nikada nije bila samo ime na spisku žrtava jednog sela. Ona je metafora za svu stradalu djecu naših ratova. Ona je opomena koja boli jednako, bez obzira na to kako se ko zove i kojoj se vjeri ili naciji priklanja. Dječija suza i prekinuto djetinjstvo i mladost nemaju nacionalni predznak. Godinama govorim i sa svojim mladim glumcima iznosim istinu na scenu ne da bismo upirali prstom, nego da bismo pomeli ispred svog praga. Kao čovjek koji je u ratu nosio uniformu Armije RBiH, osjećao sam stid i moralnu dužnost da progovorim o zlu koje su u moje ime počinili oni koji su nosili iste oznake. Ljudski je i moralno priznati zločin u sopstvenim redovima. Bez tog suočava...