Sead Đulić

TIŠINA KAO SISTEM: Od Liska parka do trideset nerazjašnjenih smrti Incidenti u Mostaru rijetko su proizvod slučaja. Kada se 13. jula, tačno na 34. godišnjicu formiranja Prve mostarske brigade (kasnije 41. slavne i 441. viteške brigade), neposredno prije najavljenog odavanja počasti žrtvama na privremenom ratnom groblju u Liska parku ostave svinjska glava i neonacistička obilježja, to se u ovdašnjem političkom narativu uobičajeno karakteriše kao „izolovani čin vandalizma“. Međutim, smještanje ovog događaja u širi sociopolitički kontekst otkriva sasvim drugačiju dijagnozu: riječ je o precizno tempiranoj poruci unutar dugogodišnjeg kontinuiteta u kojem se strah, brisanje istorijskog pamćenja i sistemska pasivnost koriste kao alati za održavanje statusa quo. Ono što ovaj čin čini paradigmatičnim nije samo njegova sirova vulgarnost, već reakcija koja je uslijedila. Ili, preciznije, odsustvo reakcije. Zid tišine koji se nadvio nad ovim incidentom – od akademske zajednice, preko vjerskih inst...

  KOME SMETAJU MIRISI BOSNE I HERCEGOVINE? Nedavno, na Divin dan, na Kedžari, fra Mario Knezović u svojoj propovijedi, između ostalog je okupljenim brojnim vjernicima poručio: ”A tu domovinu smo stvarali s obje strane granice s krunicom, a onda je neki sada pokušavaju graditi bez krunice. Ne ide to narode moj. Neki koji danas ne nose ime ni po Tvrtku, ni po Stjepanu, ni po Katarini… koji su se odrekli tih imena svojih kraljeva i vladara, kako Bosne, tako i Hercegovine, a koji su prihvatili silu i zulum nad svojim identitetom, svojom vjerom i svojim korijenima, nama Hrvatima žele reći kako smo mi, tvoji Dive, ovdje podstanari. Mi znamo Dive, ti znaš Dive, tvoj grob stoljećima svjedoči kako je ovdje bilo svega kršćanskoga prije dolaska raznih Tahir-begova, koji za slast i zemaljsku čast ostaviše imena bosanskih kraljeva i hercegovačkih vladara te prihvatiše razne begove s mirisima koji nama ne mirišu. Neka svi znaju, to poručujemo ovdje s Kedžare i od Dive, da je Bosna i Hercegov...

  SILIKONSKI IDENTITETI: Kako nam je estrada progutala korijene Oni koji danas sjede u foteljama megaministarstava za kulturu, obrazovanje i ostale nuspojave birokratije, odavno su shvatili jednu stvar: narodom se najlakše vlada kada mu amnezija postane prirodno stanje. Kada se kultura spusti na nivo „zadnje rupe na svirali“, ona prestaje biti prostor kritičke misli i postaje pogon za proizvodnju poslušnih glasačkih stada. A da bi stado bilo homogeno, njegova prošlost se mora prepisati, ušminkati i – ako treba – uvesti sa strane. Svjedočimo najperfidnijem obliku autokulturne kolonizacije. Pod krinkom „očuvanja tradicije“, politički i estradni inženjering sistematski briše autentični, žilavi kod ovog podneblja, zamjenjujući ga plastičnim, uvezenim identitetima. Pogledajmo teren, tamo gdje bi tradicija trebala da živi, a zapravo umire u kiču. U Posušju, u srcu hercegovačkog krša, umjesto opore, divlje i iskonske gange – koja je na UNESCO-voj listi zaštićene baštine kao krik ops...

IZMEĐU GRAĐANSKE ILUZIJE I KLERIKALNE STVARNOSTI: KO JE KIDNAPOVAO DRŽAVU? U javnom i političkom prostoru Bosne i Hercegovine godinama se vode oštre, iscrpljujuće bitke za i protiv koncepta „građanske države“. Dok se jedni kunu u nju kao jedini spas, drugi je anatemišu kao paravan za dominaciju većine. Međutim, dok se javnost zamajava apstraktnim debatama o ustavnim modelima, u praksi se dešava konsenzus svih vladajućih elita o kojem se upadljivo šuti: Bosna i Hercegovina je deklarativno sekularna država, a u stvarnosti je duboko i sistematski klerikalizovana. Rješavanje ovog pitanja nije tek usputna demokratska kozmetika; ono je put ka rješavanju same suštine i preživljavanja države. Svi koji se danas kunu u građansku državu, a istovremeno žmure na činjenicu da su institucije vjere postale dioničari u izvršnoj vlasti, učestvuju u opasnoj farsi. Nema građanske države bez radikalnog, dosljednog sekularizma. Građanska država podrazumijeva slobodnog pojedinca kao nosioca suvereniteta,...

  ANATOMIJA NAMETNUTOG ZABORAVA: ZAŠTO SMO KRIVI ŠTO SMO OPSTALI? Uvod: Čudo koje je moralo biti prešućeno Trideseti juni 1993. godine u Mostaru bio je vojnički, logički i ljudski nemoguć dan. Sabijeni u izuzetno mali prostor na istočnoj obali Neretve plus Cernica i Donja Mahala na desnoj obali Neretve— na teritoriji koja je godinu ranije bila opustošena i na kojoj nije preostalo bukvalno ništa — građani i borci Mostara bili su osuđeni na tiho nestajanje. Potpuno okruženje, bez ijednog koridora spasa, garantovalo je slom. A onda se desila operacija koja je prkosila svakom udžbeniku: munjevit proboj, forsiranje rijeke, zauzimanje utvrđenog neprijateljskog položaja i oslobađanje najveće teritorije u državi te sudbonosne 1993. godine. Bio je to jedini uspješan proboj iz potpunog okruženja u cijelom ratu. Danas, decenijama kasnije, o tom danu se izvan Hercegovine gotovo ništa ne zna. Nema ga u državnim udžbenicima, nema ga u velikim dokumentarnim serijalima, nema ga u svečanim go...

  Postoji li na mapi svijeta država u kojoj je historijski sat kucao čudnije nego u Bosni i Hercegovini? U većem dijelu Evrope, moderni nacionalni identiteti nicali su iz zajedničkog jezika, geografskog prostora ili državotvorne tradicije. Francuz je Francuz, a Nijemac Nijemac, bez obzira na to pred kojim oltarom kleče. Na Balkanu, a s najviše tragične dosljednosti upravo u Bosni, taj proces je tekao u obrnutom, gotovo neprirodnom smjeru: konfesionalna pripadnost postala je jedina brava kroz koju se ulazilo u nacionalni identitet. Vjera nije ostala privatni odnos čovjeka i Boga; ona je postala apsolutni i jedini marker naroda. Tako je, kroz vijekove političkih pritisaka, lažnih tumačenja i geopolitičkih igara, rastočeno biće jedne zemlje. Izbrisani su, ili gurnuti u duboki historijski zaborav, oni iskonski „Dobri Bošnjani“ koji su imali svoju državu i svoj autentični identitet prije nego što su ih vjetrovi s istoka i zapada podijelili u strogo ograđene torove. Plastičan, goto...

  KRIK IZ PRAZNINE: Pristajanje na kič je pristanak na nestanak Davne 1919. godine, u svijetu koji se budio iz pepela velikog rata, Bertolt Breht je zapisao dvije misli koje danas, više od vijeka kasnije, zvuče kao optužnica našeg svakodnevlja: Kako onima koji jedva razumiju šta se ovdje dešava objasniti šta se ne dešava? Kada će oni shvatiti da pozorište ne postoji da bi se u njemu svako veče dizala i spuštala zavjesa? Nepoštovanje, ili preciznije, potpuno nepostojanje ovih principa u našem javnom prostoru srozalo je ovo društvo do granice besmisla. Nalazimo se u paradoksu u kojem je najteže objasniti ono očigledno – odsustvo strategije, odsustvo vizije, odsustvo odgovornosti i, konačno, odsustvo stida. Dok nas zatrpavaju jeftinim senzacionalizmom i površnim događajima, ono ključno – kulturna i moralna supstanca ovog društva – nečujno nestaje. Ovaj tekst nije tek puka žalopojka; ovo je protest, krik i izraz duboke boli zbog svijeta koji svjesno bira sopstveno slijepilo. Svjedoc...

Geometrija tišine i glasni duhovi: Čije su naše zastave? Zamislite režisera koji pokušava snimiti film o jednom običnom danu u Bosni i Hercegovini. Kamera bi morala da skače kroz paralelne univerzume, udaljene jedni od drugih tek nekoliko kilometara vazdušne linije. U jednom kadru, hiljade ljudi na stadionu stoje mirno dok sa razglasa dopire službena himna zemlje. Ali sa tribina ne čujete zvaničnu melodiju; čujete gromoglasni krik teksta stare himne koji guta tu nametnutu tišinu. U drugom kadru, na antifašističkom skupu, vijore se zastave države koja je sahranjena prije više od tri decenije, kao da se pod petokrakom traži zaklon od magle u kojoj danas živimo. Kamera se zatim pomijera samo malo dalje, ka svadbenom salonu ili institucionalnom balkonu, gdje se vijore modifikovane trobojke i šahovnice – zastave susjednih zemalja, hirurški prekrštene u "ekskluzivne simbole naroda", dok sa zvučnika grme tuđe himne. Kada se ovaj film završi, gledalac ostaje sa mučnim pitanjem: G...

  Gdje je nestao radnik? (Kapitulacija salonske ljevice pred oktobarske izbore) To što živimo pred svake izbore nije politički pluralizam, nego sezonski festival skretanja pažnje. Dok se liste pune poznatim imenima, a predizborna retorika zaoštrava do tačke usijanja, suština ostaje sablasno prazna. Opet gledamo isti, mučni scenario: nacionalni rovovi se produbljuju, optužbe za "izdaju i prodaju države" služe kao paravan za nerad, a stvarni, svakodnevni život radnog čovjeka gurnut je na marginu. Narod se sistematski hrani strahom od onog drugog kako ne bi vidio sopstvenu praznu potrošačku korpu. Ipak, najporaznija spoznaja pred ove oktobarske izbore jeste potpuno odsustvo autentične ljevice i realnog ljevičarskog programa. Ono što se kod nas danas prodaje pod "ljevicom" samo je blijeda, salonska kopija zapadnoevropskih modela. Gledamo političare koji prepisuju programe britanskih laburista ili njemačkog SPD-a — partija koje su i u sopstvenim zemljama odavno izgubile ...