Sead Đulić

Nakon što su prije par dana duž Bulevara Narodne Revolucije u Mostaru (čitaj duž bivše ratne linije razdvajanja) osvanule jake policijske snage sa obrazloženjem da su tu u cilju spriječavanja huliganskih obračuna grupa navijača Zrinjskog i Veleža nazvao me prijatelj, dobar poznavalac situacije u Mostaru, i pita: „Kako se bliže izbori u Mostaru nakon 12 godina čini se da napetost raste. Da li su ispadi onih koji se nazivaju navijačima Zrinjskog, na dan utakmice sa Veležom, u neku ruku označili početak kampanje sa jezikom mržnje iz 90-tih?“ Dugo smo pričali, o svemu, imao je dosta pitanja. Koliko se sjećam, između ostalog i ovo sam mu rekao: Moglo bi se reći da na neki način napetost raste sad kada se zna dan održavanja izbora, ali mislim da to još nije artikulisano u potpunosti u tom smislu. Još smo na već poznatoj retorici i starim uhodanim akcijama i aktivnostima. Počele su aktivnosti proizvodnje straha u cilju homogenizacije etničkih grupa. To su metode koje su godinama primjenjivane

Ljeta gospodnjeg 2019. u Mostaru u ulici Maršala Tita sniman je dio filma poznate bh. rediteljice Jasmile Žbanić "Quo vadis, Aida" (Kuda ideš, Aida). Valja napomenuti da film tretira događaje u Srebrenici iz ljeta 1995. godine.  Ništa neobično za Mostar. I ranije su brojne filmske i tv ekipe snimale u Mostaru, jer Mostar je idealan scenografski ambijent, još uvijek nedovoljno iskorišten. Ali neću o tome. Meni je zanimljivo da je ulica Maršala Tita 2019. godine, dakle 24 godine po završetku rata, mogla „glumiti“ ulicu u Srebrenici iz 1995. godine. Scenografi nisu činili u mostarskoj ulici nikakve intervencije, nikakve dogradnje, patiniranja i slično na šta smo navikli ranije. Samo su po asfaltu nasuli malo pijeska, a zgrade, kuće, ograde, bašte, izlozi,.. ostali su isti. Pamtimo i snimke i fotografije, pa obišle su svijet, u trenutku ulaska snaga vojske RS u Srebrenicu. Pamtimo i tu ulicu i događanja u njoj, vrtimo u glavi film. Shvatamo da je scenografska i rediteljska odluka

Nekada davno, bio sam još dječak, čuo sam na nekom porodičnom okupljanju izreku: „Dobar i lud na istoj deredži“. Kada sam, kasnije, pitao roditelje da mi objasne šta znači ta izreka, otac je kratko odgovorio: „Kad porasteš samo će ti se kazati“. Godine su prolazile, istu izreku sam mnogo puta kasnije čuo. Ponekad se odnosila i na mene, ali svejedno nikad nisam prihvatio njeno značenje i poruku. I zbog toga, i ne samo toga, često se za mene znalo, i zna, reći: „Ludi Sejo“. Na neki način samo mi se kazalo na šta je narodna mudrost ukazivala, ali ja sam uporno, po narodu, želio biti lud. Istovremeno sam tragao za značenjem pojma DOBAR, dobar čovjek. Brojne umne glave kroz istoriju civilizacije zapisale su svoje tumačenje i razumijevanje pojma dobar čovjek. Evo nekih: Biti dobar čovjek znači poštivati ljude voleći svoje te poštujući njihovo duševno i tjelesno dostojanstvo ne nanoseći zlo drugome. Biti dobar čovjek je neprocjenjivo duševno blago koje čitav život raste mnogi se dive što imaj

U subotu, 8. avgusta 2020. godine nešto prije 8,00 sati stanovnici Mostara koji žive istočno od Bulevara Narodne Revolucije pomislili su da se na neki čudan način ponavlja 9. maj 1993. godine. Najprije se u daljini čuo rafal, a onda je vrlo brzo počelo. Kao da je taj rafal bio tajni znak da akcija može početi. Iznenada, neočekivano i ničim ozbiljnim izazvani ti isti stanovnici Mostara koji stanuju istočno od Bulevara bili su napadnuti od dijela sugrađana zadojenih mržnjom. Policija je ubrzo stigla, ali policija, kao i obično, kaže da se radi o huliganima i kao i obično ne poduzima ništa ozbiljno, čak veoma dugo i ne izlaze iz kombija, zapravo štite napadače od napadnutih, koji zbunjeni i ne pružaju otpor. Kao i obično, policija kaže da ne zna ko su napadači i kao i obično niko nije kriv. I tako godinama, desetljećima. Navikli smo da je istraga u „tijeku“. Više niko ozbiljan ne računa na njihovu zaštitu i njihovo djelovanje u zaštiti građana i imovine. Njihovo djelovanje sve više liči n

(Obraćanje na konferenciji o korištenju dramsko-pedagoških tehnika u obrazovanju koja je održana u Beogradu.) Priča o našem radu počela je negdje '74. godine, kada je grupa nas, mladih ljudi iz Mostara, koji smo u Sarajevu studirali glumu i teatrologiju, ali i nekih koji su tek završili, te zaljubljenika u teatar, rekla: „Nije ovo teatar kakav smo mi željeli. Nije ovo teatar koji nas zanima. Sve je ovo nešto što se nama ne sviđa. Mi to ne želimo.“ Ta spoznaja bila je okidač i neki od nas su se pokupili, dali otkaze, spakovali kofere i došli u Mostar da realiziramo snove. I napravili nekakav drugačiji teatar. Mi tada nismo znali šta hoćemo, ali smo čvrsto znali šta nećemo. I krenulo je traganje i istraživanje toga šta mi hoćemo. Za tim šta hoćemo, mislim da i dan danas, već 46 godina kasnije, tragamo.  Međutim, šta je zanimljivo, mi smo tad, odmah, htjeli nekakve radionice. Nešto smo mi o tome čuli, čak i bili na nekim, ali nismo imali punu svijest šta je to. Napisali smo bezbroj pi

Poziv za davanje izjave u policiji, nakon održane komemorativne šetnje u Sarajevu za žrtve ustaškog terora 1941 – 1945,  bio je očekivan nakon brojnih medijskih pritisaka plasiranih iz stranačkih i pojedinim strankama bliskih medija, te brojnih neutemeljenih i tendenciozno plasiranih izjava i upita za poslaničkim govornicama na raznim nivoima. Brojne neistine su na taj način plasirane da sam se i sam pitao jesam li ja učestvovao na događaju o kojem govore i pišu te osobe. U tim okolnostima, policija je popustila, što je bilo očekivano, jer takva je praksa i stigao je taj poziv. Ja sam na davanje izjave otišao ponosan na sve što smo napravili, kako od načina i sadržaja, tako i same provedbe i odziva građana. Taj događaj mi je vratio nadu da u Bosni i Hercegovini postoji ozbiljna supstanca koja nije podlegla zavodljivoj šarenoj laži nacionalizma koji u svojoj srži djeluje sa neofašističkih pozicija. Kada sa takvim stavom idete dati izjavu, onda ste ponosni i idete uzdignute glave. Uz to