Sead Đulić

  Nakon zabrane komemorativne šetnje antifašista do Partizanskog spomen groblja u Mostaru povodom obilježavanja 79. godišnjice oslobođenja Mostara od fašizma u Drugom svjetskom ratu, a posebno nakon što se tim povodom oglasio gradonačelnik Mario Kordić napisavši da „treba zaustaviti veličanje zločinačkih ideologija“ mnogi su burno reagovali, kao da se to prvi put dešava, a ja dugo, jako dugo vremena kad me upitaju gdje živim, kažem da živim u prijestolnici nove NDH. I to objektivno po politici i jeste tako. Ovo što se sad desilo, dakle, nije ništa novo. Kordić je i prošle godine napisao gotovo isti tekst, ali na njega smo reagovali samo mi iz Mostara, na čuđenje skoro cijele Bosne i Hercegovine. Tada smo nešto blaže reagovali na to zato što je tek postao gradonačelnik, a finije je upakovan od svojih prethodnika, drugih hadezeovaca, pa smo mislili da se još nije snašao u novoj ulozi. Međutim, ove godine očigledno svima nama je jasno o čemu se radi i da se prošle godine nije radilo o

Nekako nezapaženo od javnosti prošao je tekst što ga je objavila Jabuka tv, a prenio Čapljinski portal pod naslovom „Spomenici partizanima i dalje stoje u Čapljini i Širokom Brijegu“ dana 8. februara 2024. godine. Autor teksta piše: „Spomenici partizanima koji su počinili strašan pokolj nad franjevcima i civilima u Drugom svjetskom ratu i poraću i dalje stoje u Čapljini i Širokom Brijegu, piše. U Čapljini su kod starog mosta komunističke vlasti postavile spomenik poginulim tenkistima, a jednom poginulom tenkistu postavljena je spomen-ploča na Trgu svetog Ante u Širokom Brijegu, svega par metara od kapelice svetog Ante. Riječ je o 1. tenkovskoj brigadi 8. korpusa NOVJ-e koja je sudjelovala u akciji ”Mostarska operacija”. Prvi na redu bio je Široki Brijeg koji je pao 7. veljače 1945. godine, dok je Mostar u ruke partizana došao 14. veljače 1945. U tim razdobljima u Širokom Brijegu su ubijena 72 civila i 12 franjevaca dok je u Mostaru na dan ”oslobođenja” ubijeno i u Neretvu bačen

Posljednjih dana imam neku posebnu gorčinu u ustima. I ne samo u ustima. Muči me prekid rada na projektu „Oslobođeni Mostar“ ili scenskoj adaptaciji romana „14. februar 1945.“ Dragana Markovine. Od same ideje da predstavu režira Zlatko Paković znao sam da to neće i ne može biti samo dramatizacija romana. Naprosto Zlatko tako radi, a obzirom da ga je sam Dragan predložio mislio sam da se mnoge stvari podrazumijevaju. Međutim, na pola procesa stvari su se otrgle kontroli i otišle u javni prostor umjesto za sto i razgovor o svemu. Društvenim mrežama i portalima počele su kružiti lične poruke, strahovi, sumnje, špekulacije, tumačenja tuđih razmišljanja i slično. Već tada sam sumnjao da se nešto dešava što ne mogu dokučiti. Imao sam, na momente, i sumnju da se samnom manipuliše, ali pošto nisam mogao dokučiti ko, šutio sam. Stvari su toliko eskalirale da je u ovom momentu bilo nemoguće sa ovim umjetničkim timom nastaviti rad i on je prekinut. Mnogi su odahnuli, što me je, takođe, za