Sead Đulić

       Kada je februara 1974. godine grupa mladih teatarskih buntovnika (Gradimir Gojer, Tahir Nikšić, Stojan Lasić, Zdravko Puvača, Sead Đulić) odlučila napraviti svoj teatar ja sam danas siguran da nismo znali šta hoćemo, ali sam također i vrlo siguran da smo znali šta nećemo. Bili smo snažno nadahnuti predstavama koje su tih godina izvođene na Festivalu malih i eksperimentalnih scena MESS u Sarajevu. Možda je presudnu ulogu da se krene u konkretizaciju ideje odigrala sjajna predstava „Plebejci uvježbavaju ustanak“ Gintera Grasa i u režiji Žorža Para. Bio je to drugačiji teatar od onog koji smo gledali u vlastitoj sredini. Monolog o „negaciji negacije“ toliko nas je nadahnuo da smo razmišljali i o tome da se naš budući teatar upravo tako zove.       Istina, bilo je to i zlatno doba oba mostarska pozorišta, i Narodnog i Pozorišta lutaka, ali mi smo slutili nešto drugo, osjećali smo da ta čvrsta podjela na lutke i dramsku scenu nama ne odgovara, slutili smo, također, da ta podjela koja

Kada sam avgusta 2019. godine, od Udruženja antifašista i boraca NOR-a i društva "Josip Broz Tito" iz Bugojna dobio poziv da prisustvujem skoroj godišnjici oslobođenja Bugojna sve je ukazivalo da će to biti niz uobičajenih manifestacija koje se tim prigodama organiziraju. Međutim kada sam došao u Bugojno, dan ranije, rečeno mi je da ujutro rano idemo van grada, u mjesto Pršljani gdje je 1940. godine održan prvi i najveći predratni skup komunista Bosne i Hercegovine. Tu saznadoh da idemo otvoriti obnovljeni spomenik, podignut davne 1959. godine, kojeg je u međuvremenu vrijeme nagrizlo. Otkrivajući spomenik saznadoh od domaćina, u toj pitomoj divljini šireg područja Pršljana, da je u spomen na ovaj događaj 1984. godine izdata knjiga „Skup komunista BiH 1940. u Bugojnu“, te da postoji ideja da se napravi reprint izdanje sa dodatnim tekstovima koji sagledavaju značaj tog skupa i njegove posljedice iz ovog vremena. Sve je to tog časa izgledalo maglovito i kao pusta želja. Međutim,

Svi smo nedavno prilikom odlučivanja o Evropskoj prijestolnici kulture navijali za Mostar i potajno se nadali nekom čudu, ali čuda u realnom svijetu nema. Tamo, u Svijetu, ljudi gledaju činjenice i odluke donose na bazi činjenica. Emocije su tu tek kao neki dodatni začin, a nas su nosile isključivo emocije. Dakle, svima hladne glave od samog početka bilo je jasno da Mostar nema nikakve šanse postati Evropskom prijestolnicom kulture. Šteta, prokockana je šansa za neko buduće vrijeme i za neke druge, normalnije politike. Grad koji se odrekao dijela kulturnog naslijeđa, grad koji nema vizionarsku strategiju razvoja kulture, grad koji ne ulaže u kulturnu infrastrukturu, grad koji se guši u smeću, grad koji svake godine gubi bezpovratno par stotina stabala u svom urbanom dijelu, grad koji ne može riješiti problem parkiranja, pješačkih zona, naziva ulica, je grad haosa, grad bez perspective. Takav je jer se njim ne upravlja na civilizacijskim tekovinama koje je bio dostigao, te takav ne mo

Partizansko spomen groblje ili Partizanski spomenik u Mostaru je remek djelo graditeljske baštine, neponovljivo umjetničko djelo, jedinstveno u Svijetu. Zbog toga ga treba obnoviti i sačuvati za buduće generacije. To je naš Kip Slobode, to je naša Trijumfalna kapija, to je naš Taj Mahal. Ugledajmo se na te narode i kulture i njihov odnos prema pomenutim spomenicima. Partizansko spomen groblje je Grad mrtvih naspram Grada živih, to je slika ili odraz slike u ogledalu Mostara. Odreći se ovog spomenika uistinu znači odreći se sebe, odreći se grada, odreći se Mostara. I zbog toga ga treba obnoviti i sačuvati, jer on predstavlja pomen na najsvjetliji dio istorije Mostara kada je svaki osmi stanovnik ovoga grada dao svoj život u borbi protiv fašizma. Odreći se antifašista znači stati na drugu stranu, stati na stranu anticivilizacijskih tekovina koje nam žele servirati i uvjeriti nas da su naše. Zbog toga on i jeste spomenik za budućnost, za školovanje budućih generacija na ideji anti

  Stanje u mostarskoj kulturi je teško i veoma složeno. Naravno, ima svijetlih i vrlo uspješnih programa, ali oni su rezultat pojedinačne inicijative i velikog entuzijazma pojedinaca i cijelih kolektiva, a ne dobro osmišljene strategije i kontinuiteta razvoja. Kako možemo govoriti o kulturi u gradu kad već dvadeset godina pričamo o prošlim vremenima i rezultatima koje su naše institucije i umjetnici postizali nekad. Problem je što smo se navikli da je dovoljno da postoji neka institucija kulture i u njoj neki zaposleni ljudi koji primaju neke plate i dosta. Nije važno da li rade i šta rade. Nikako da shvatimo da teatri ne postoje da bi tamo neki ljudi primali plate, nikako da shvatimo da teatar nije dizanje i spuštanje zavjese, ali kako ljudima koji jedva razumiju šta se ovdje dešava objasniti šta se ne dešava. Primjera radi, mi imamo kantonalni zakon o pozorišnoj djelatnosti. Uz njega doneseni su i odgovarajući podzakonski akti. Sve to obavezuje osnivače teatara u gradu i uz prava d

/Uz godišnjicu pogibije Midhada Hujdura Hujke objavljujem slovo što ga izgovorih na  Okruglom stolu na temu “Heroji oslobodilačkog rata” koji je održan  11. septembra 2017. godine u prostorijama Multimedijalne sale amfiteatra Kovači u Sarajevu/   Poštovani skupe, teško je danas govoriti, previše je emocija i previše sjećanja. Međutim, ne mogu a da ne počnem citirajući pjesnika Nedžada Ibrišimovića koji kaže: »Kad uđeš u Bosnu izuj cipele, jer Bosna je šarenim ćilimom prostrta«, i tako dalje i tako dalje . Mi u Mostaru, mi koji smo poznavali Midhada Hujdura Hujku, s pravom, zbog onog što je dao, govorimo: Kada govorite o Hujki, ustanite na noge, ne može se o njemu govoriti sjedeći, to je vertikala ljudskosti za sve nas. To je čovjek koji je malo govorio, ali je znao puno slušati. Kada te zagrli onim toplim plavim očima kao da te majka zagrlila, ali kada mu se skupe obrve i kada se načomrdi i pogleda tim prodornim pogledom, bez pogovora se izvršava sve što je rekao. Znao se okružiti p