Sead Đulić

  /Obraćanje na skupu sjećanja u povodu 12. godišnjice smrti Marsele Šunjić/   Poštovani prijatelji porodice Šunjić,   Hvala vam što ste i ove godine, uprkos svim nedaćama koje nam onemogućavaju normalnu komunikaciju, danas ovdje, u Sutini. Imam tešku zadaću da kažem nekoliko rečenica primjerenih trenutku i razlogu našeg okupljanja. Februar je 2021. godine, a kao da je juče bila 2009. godina i tihi, dostojanstveni odlazak Marsele Šunjić na svoj mjesec, sa kojeg nas, vjerujem, i danas pozdravlja, ali i trajni povratak tamo gdje jeste njeno istinsko stanište. U Mostar, u kojem je, i za koji je, jedino disala punim plućima. “Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabe.”, jednom prilikom zapisao je naš nobelovac, Ivo Andrić, a meni se danas čini da je Andrić zapisujući ovu misao o smrti mislio i na Marselu Šunjić. Svojim životom svjedočila je da joj je cijeli Svijet mali, a Mostar dosta. I u Njujorku, i u Milanu, ali i u Moskvi, Pariz

Godina je 1968. U septembru polazim u četvrti razred srednje škole. Maturant. Iste godine kao uzoran omladinac, dobar učenik i omladinski aktivista u izviđačkoj organizaciji, te RKUD „Abrašević“ i akcijaš bivam primljen u članstvo SKJ. Nas petero iz razreda. Ponosan dolazim kući i ocu, starom komunisti i partizanu saopštavam radosnu vijest. On me začuđeno pogleda, pruži ruku i reče: Sine, jesi li ti svijestan u šta ulaziš? Nije ni završio u potpunosti pitanje vrlo važno sam odgovorio potvrdno i bio zbunjen što sa mnom ne dijeli isto oduševljenje. Prošao sam nekoliko omladinskih političkih škola i pročitao svu ponuđenu mi literaturu u funkciji pripreme za prijem u Partiju, te bio uvjeren da sam spreman za novi vid društvenog angažmana. Kasnije ću se često sjećati ovog očevog pitanja, ali i razumjeti njegovu suštinu. Međutim, godina u kojoj sam postao članom Partije bila je vrlo turbulentna i značajno uticala na moje stavove, odrastanje i u suštini me odredila za čitav život. Godina je