KO BRIŠE VUKOVIĆE IZ MEMORIJE MOSTARA?

Gojko Vuković, revolucionar i politički radnik, rođen je 31. jula 1887. godine u Mostaru. Po zanimanju je bio limarski radnik. Limarski zanat izučio je u rodnom gradu, gdje je do 1914. godine radio i privremeno „frentovao“ po nekim evropskim zemljama. Već je tada radio na osnivanju i učvršćivanju organizacija sindikata i Socijaldemokratske stranke Bosne i Hercegovine u Mostaru i okolini, da bi poslije otpuštanja iz austrougarske vojske, u kojoj je služio od 1914. do kraja 1916. godine, u polulegalnoj političkoj aktivnosti postao istaknuti lider radničkog pokreta u Mostaru i čitavoj Hercegovini.

I poslije cjepanja radničkog pokreta između 1918. i 1920. godine ostao je vjeran svom pretežito revolucionarnom opredijeljenju, tako da je od Vukovarskog kongresa Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) do svoje smrti bio član Centralnog vjeća, odnosno Centralnog komiteta KPJ.

Na listi KPJ izabran je u Mostaru za poslanika Konstituante i bio nosilac radničke liste za mostarski okrug 1923, 1925. i 1927. godine.

Učestvovao je u radu Trećeg kongresa KPJ i Četvrtog kongresa Kominterne. Često zatvaran od strane policijskih organa, 1929. godine bio je osuđen od strane Državnog suda za zaštitu države u Beogradu na tri godine robije.

Nakon izlaska iz kaznionice u Sremskoj Mitrovici u maju 1932. godine, iako pod stalnom policijskom prismotrom, Vuković je nastavio svoj revolucionarni rad.

Umro je 6. jula 1934. godine u Mostaru od poslijedica pada sa krova jedne kuće na kojoj je obavljao limarske radove.

Nakon Gojkove smrti njegova porodica — supruga Zlatka i djeca Mladen, Slobodan, Radojka i Rade nastavili su da budu aktivni učesnici revolucionarnog komunističkog pokreta u Mostaru. U njihovoj kući, 31. jula 1941. godine održavao se partijski sastanak, na koji je upala ustaška policija. Tom prilikom bila je uhapšena Gojkova supruga Zlatka (1893—1941) i istog dana strijeljana. Bacila je bombu na ustaše, omogućivši bijeg učesnicima sastanka. Nakon upada ustaša u kuću, Gojkov sin Slobodan (1919—1941) je pobjegao u selo Rodoč, ali je istog dana bio uhapšen i sutradan 1. avgusta je strijeljan zajedno sa Jusufom Čevrom, narodnim herojem.

I ostala Gojkova djeca stradala su u toku Narodnooslobodilačkog rata - najstariji sin Mladen (1917—1942), poginuo je na Romaniji; kćerka Radojka (1924—1943) je bila zarobljena poslije Pete neprijateljske ofanzive na Sutjesci i potom ubijena u logoru Jasenovac; najmlađi sin Rade (1926—1945), poginuo je u završnim borbama za oslobođenje zemlje na Ivan sedlu.

Pogibijom Rade Vukovića ugasila se loza časnog revolucionara Gojka.

U znak sjećanja i zahvalnosti za sve što su dali za slobodu, mnogo godina poslije rata grad Mostar je obnovio kuću Gojka Vukovića i pretvorio je u spomen kuću sa muzejskom postavkom o životu i djelu Vukovića. Spomen kuća Gojka Vukovića bila je kao organizaciona jedinica u sastavu Muzeja Hercegovine. Prelijepo dvorište krasila je, između ostalog, bista revolucionara Gojka Vukovića.

Onda je došao posljednji rat. Kuća je postala komandno mjesto čete Donja Mahala. Tada su počeli nestajati eksponati, te sklanjanje panoa koji su svjedočili o životu, djelu i stradanju šest članova porodice Vuković.

Kuća u ratu nije gorila, nije pogođena razornom granatom, uglavnom je fizički sačuvana, ali kraj rata 1995. godine je od kompletne muzejske postavke dočekao samo jedan bakreni reljef na fasadi zgrade u dvorištu. Gojkova bista je po svijedočenju očevidaca završila u Neretvi.

Poslije rata u kući je bila i Mjesna zajednica, dok je još postojala, te gradska organizacija SDA Mostar.

Kuća više nije interesantna ni obnovljenom Muzeju.

Nikada se niko nije sjetio da bilo šta učini, da sjećanje na stradanje porodice Vuković ne bude izbrisano iz memorije Mostara.

Valja reći, da u ta strašna vremena stradanja Mostara u minulom ratu, u Donju Mahalu, gdje se nalazi kuća Gojka Vukovića, nije ušao niti jedan vojnik bilo koje vojske koja je željela pokoriti Mostar. Časno su to parče Bosne i Hercegovine odbranili borci Armije RBiH.

Svi će oni do jednog reći da su se borili protiv fašizma. Jesu, ali kako su onda dozvolili da neki među njima, čak i oni na odgovornim dužnostima, paralelno uništavaju svaki trag o postojanju antifašističkih boraca koji su svoje živote ugradili u slobodu, u ranijem vremenu.

Valja podsjetiti da se referendum 29. februara i 1. marta 1992. godine, na osnovu kojeg je Bosna i Hercegovina proglasila samostalnost, nije mogao desiti, da nije bilo ZAVNOBiH-a, u koji su i Vukovići ugradili svoje živote.

Ukratko, da nije bilo ZAVNOBiH-a danas bismo mi bili građani Srbije ili Hrvatske i ne želim ni predpostavljati kako bi to izgledalo. 

Zato mi se čini licemjernim, da oni koji su do zidova ogolili kuću Gojka Vukovića i na taj način pokušali kreirati zaborav, da oni koji su bacili njegovu bistu u Neretvu, ali i oni koji 25 godina o tome šute, a znaju poimenično šta je ko i kada radio, danas pričaju o antifašizmu i vrlo su glasni kada obilježavamo ZAVNOBiH.

U tom ozračju i šutnji radi se i nelegalna rekonstrukcija parka u kojem je bio obilježen Narodni heroj Jusuf Čevro, koji je i u životu, ali i smrti bio povezan sa Vukovićima.

Na sličan način, kao i bista Gojka Vukovića, nestale su još neke biste narodnih heroja Mostara, nestale su u dijelovima grada koji, kaže, poštuje ZAVNOBiH, a ZAVNOBiH su stvarali oni čije su biste uništavane.

Nešto tu ne štima. Nešto tu nije iskreno, a Hamlet bi rekao: Ima nešto trulo u državi Danskoj.

I uistinu ima, jer ne može se biti antifašista oko 25. novembra, a ostalih 360 dana šutnjom i nedjelovanjem podržavati moderne oblike neofašizma.

Zato, gospodo, o kojoj je ovdje riječ, ako ste iskreni učinite jedan pravi korak. Za Dan državnosti ne organizirajte Svečanu akademiju, ne organizirajte prijem, ne kupujte vijence, biće dovoljan samo jedan cvijet, ali obznanite da ste naručili izlijevanje samo jedne biste nekog od narodnih heroja čija su obilježja nestala za vaše vlasti.

Ako to učinite povjerovaćemo da ste na pravoj strani historije.