Sead Đulić

  Nakon pročitanog pamfleta što ga uputiše javnosti i medijima u predizbornoj utakmici za Gradsko vijeće Mostara iz Koalicije „Mostar moj dom“, a koju čine stranke HSP, HSP BiH i HKDU Hrast, samo mi dvije misli prolaze kroz glavu: Prva: Kažu kada je 1948. godine u Beograd iz Moskve došla Rezolucija Informbiroa o skretanju tadašnje Jugoslavije sa pravog puta najprije je čitana u užem krugu najbližih Titovih saradnika. Kada je pročitana razvila se veoma živa diskusija o mogućem postupanju u narednom periodu. Svi su više puta govorili samo je Moša Pijade šutio i pušio. Tito ga je u jednom trenu upitao: Bogati druže Mošo što ti šutiš! Moša Pijade otpuhnuo je dug dim i kratko odgovorio: Zaista me čudi veoma nizak nivo Staljinovog pisanja. Ostalo je legenda. Zaista me čudi veoma nizak nivo pisanja ovog pamfleta. Drugo: Ako sam ikada imao i malu sumnju, a nisam, nakon ovoga sam uvjeren da nam pod hitno treba Zakon o zabrani neofašističkog organizovanja i djelovanja. Ovaj pamflet je školski pr

Godina je 2020. Od završetka rata u Bosni i Hercegovini prošlo je 25 godina. Sam rat bio je krvav, surov, bio je uništavajući i za ljude i sveukupna dobra. Ubijeno je preko sto hiljada ljudi, raseljeno oko milion i po, trajno poremećeno osnovno koheziono biće Bosne i Hercegovine, njena multietničnost na cijelom njenom teritoriju. U tim okolnostima Mostar se suočio sa uništenjem. Opstao je, ali žrtve i stepen uništenja bili su značajno iznad BiH prosjeka. Ubijena su 2532 naša sugrađanina, desetine hiljada protjerano, brojni prošli kroz logore, a ratne rane na samom gradu i danas su toliko vidljive da neke gradske ulice, bez ikakvih promjena, filmskim ekipama služe kao scenografija za snimanje ratnih kadrova. Svakodnevno, u kafićima i drugim okupljalištima za srednju i stariju generaciju Mostaraca, uz fudbal glavna tema je rat. Još se uz pivo ili kafu vode bitke iz bitaka za Mostar. Vrijeme kao da je stalo. Kafanski stratezi, a nije ih mali broj, ostali su uglavnom u 1993. godini. Ali ak

  Svojevremeno sam pročitao mišljenje jednog sociologa iz Italije, a možda i nije bio iz Italije, u kojem kaže: Antifašisti se danas dijele na antifašiste i fašiste. Iskren da budem bio sam ljut na njega i vrlo žustro sam u društvu komentarisao takvo razmišljanje iznoseći brojne kontra argumente i mišljenja. Išlo je to dotle da sam mu spočitavao pojavu fašizma u Italiji i šta sad on ima nama, koji smo jedini u Evropi imali ozbiljan antifašistički pokret u Drugom svjetskom ratu, nešto govoriti o fašizmu i antifašizmu. Baš sam bio ljut. A onda sam sticajem različitih okolnosti vrlo intenzivno ušao u antifašistički pokret u Bosni i Hercegovini i postao jedan od onih koji utiču na njegovo profiliranje u ovom vremenu. I kako vrijeme više odmiče sve se češće sjećam Italijana, a možda i nije bio Italijan, i njegovog mišljenja o fašistima u antifašističkom pokretu. Šta hoću reći i zašto ovo pišem? U prvom redu citiraću neke izjave, komentare na društvenim mrežama, javno iznesene stavove i slič

/Izjava data medijima 2. oktobra 2020. godine u Tuzli u povodu godišnjice prvog oslobođenja Tuzle 1943. godine./ Mi danas ne bijemo bitke sa Hitlerovim nacistima, Musolinijevim fašistima, Dražinim četnicima, Pavelićevim ustašama, imamo mi neke nove neofašističke pojave, neofašističke organizacije i djelovanja naspram nas. Ono što je najcrnje, neofašizam je ušao u strukture vlasti, ušao je u najviše organe vlasti, mi iz državnog Predsjedništva imamo, ne samo neofašističke pojave, nego i pozive za djelovanje. Država je na to otupila. Ne reaguje se. Na neke od oblika neofašizma smo se do te mjere navikli da su za ogroman broj građana ti oblici postali normalni i neprepoznatljivi kao takvi.  Neofašizam su dvije škole pod jednim krovom, neofašizam je ako mi na svakom pedlju ove države ne možemo slobodno da hodamo i kažemo svoja opredjeljenja, svoje stavove, svoja mišljenja. Mi generalno nemamo slobodu. Nama su 2020. godine, svim građanima Bosne i Hercegovine, bar na nekom dijelu teritorija

Srijeda je, 11. novembar. Za četiri dana su lokalni izbori u Bosni i Hercegovini. Mnogi građani očekuju boljitak, često i ne znajući objasniti koji i kakav boljitak očekuju. Svi se nadaju. Jedni da zadrže davno zauzete pozicije, a drugi da ih preuzmu i počnu vladati na svoj način. Ne pratim intenzivno predizborna obećanja i obraćanja, ali svratim na portale, pogledam izjave, pročitam komentare. Nakon svega viđenog i pročitanog kontinuirano mi se po glavi vrti jedno davno saznanje iz škole, ali i iz nekih porodičnih priča. Naime, nakon Drugog svjetskog rata, daleke 1945. godine ondašnja vlast, svjesna stepena obrazovanosti svojih ključnih kadrova na terenu, prvo je organizirala analfabetske tečajeve na kojima su brojni građani tadašnje Bosne i Hercegovine opismenjeni. Druga faza bila je pokretanje, na narodnim i radničkim univerzitetima, večernjih osnovnih i srednjih škola. Tek kasnije došle su i večernje više škole, a onda, mnogo kasnije krenula je i disperzija nekih fakulteta u većim