SLOBODA SE U MOSTARU ZOVE "VELEŽ"

Čitam brojne reakcije ljubitelja nogometa, ali i ne samo nogometa, nakon posljednje utakmice odigrane u Banja Luci između tamošnjeg „Borca“ i „Veleža“ iz Mostara. Očigledno se desilo nešto ružno i izvan okvira sporta. Prisjećam se i shvatam da ovo nije prvi slučaj, te da je „Velež“ često junakom ovakvih nemilih događanja. No, prije nego bilo šta zaključim vratimo se počecima „Veleža“ koji, čini mi se, jesu ključni uzrok njegovih sve većih nedaća u savremenom bosanskohercegovačkom društvu. 

Prisjetimo se, sama inicijativa za osnivanje kluba potekla je od Gojka Vukovića, revolucionara i uglednog građanina Mostara koji je u tom periodu uživao veliki autoritet, ne samo među radnicima nego i kod ostalih građana. Tako su u ljeto 1922. godine na poljani kod Sjevernog logora, u zakazano vrijeme, okupljenim radnicima i đacima mahom Učiteljske škole pročitana prva Pravila kluba kao i imena predviđenih rukovodilaca. Osnivačka skupština novoformiranog Radničkog športskog društva održana je 26. juna 1922. godine te su istog dana vlastima na verifikaciju predata i Pravila kluba radi zakonom predviđenog odobrenja.  

Prvu Upravu kluba činili su Anđelko Vlaho (predsjednik), Ranko Slijepčević (potpredsjednik), Borivoje Janjoš (prvi sekretar), Ljubomir Basta (drugi sekretar), Rudolf Beltram (blagajnik), te članovi Nadzornog odbora Mihajlo Cvetković, Milan Pavić i Bogdan Tepšić, a prvi kapiten Kluba bio je Lazar Radić.

Kada se raspravljalo o imenu kluba, bilo je više prijedloga, ali kada je predloženo ime obližnje planine Velež, prisutni su se pogledali, i nakon što je jedan od prisutnih glasno izrazio svoju saglasnost i ostali su prihvatili ime VELEŽ. Prvi dresovi bili su bijele i crne boje, a razlog je bila neimaština. U dresovima crvene boje fudbaleri „Veleža“ zaigrali su tek 1925. godine, a u Mostar ih je iz Zagreba donio član Uprave Vaso Pucarić.

Na fudbalskom turniru posvećenom pjesniku Safvet – begu Bašagiću, „Velež“ je trebao da se sastane sa HŠK „Zrinjski“ iz Mostara. Prema tadašnjim propozicijama, „Zrinjski“ je trebao prvi da izađe na teren, a zatim ekipa „Veleža“. Tako je i bilo. Kada su se igrači „Veleža“ prvi put pojavili u crvenim dresovima, nastale su ovacije:  „Naprijed crveni, crveni, crveni“.

Kada je sudija pozvao ekipe da počnu utakmicu, istupio je kapiten „Zrinjskog“ i tražio da igrači „Veleža“ skinu crvene dresove. Igrači „Veleža“ su se suprotstavili. Nastala je mučna situacija. Na terenu su se pojavili predstavnici klubova, nastojeći da smire uzburkane duhove, te da nađu kompromisno rješenje. Ali, igrači „Zrinjskog“ su bili uporni u svom zahtjevu. Kada su uvidjeli da igrači „Veleža“ neće udovoljiti njihovom traženju, napustili su teren ispraćeni zvižducima.

Uprava kluba početkom 1938. godine donosi odluku da se raspiše zajam među radnicima i prijateljima kluba čiji bi se novac upotrijebio za kupovinu zemljišta i izgradnju igrališta. Izdati su kuponi nazvani „Pozajmnica“ u apoenima od 50 i 100 dinara. To je bio beskamatni zajam sa rokom vraćanja od dvije godine, i to nakon izgradnje igrališta. Na ovaj način prikupljeno je 100.000 dinara. Kada je došlo do dogovora oko kupovine zemljišta, uslijedila je zabrana rada „Veleža“, te je prikupljeni novac usmjeren u Crvenu pomoć.

Tadašnjoj vlasti je smetao rad kluba, koji je imao veliki broj simpatizera među radnicima, a zapisan je podatak o 3.500 članova koji su plaćali članarinu, pa su igrači i simpatizeri bili pod stalnom torturom policije, a vrhunac je stigao 1940. godine, kada je zabranjen rad kluba. Naime, 1. septembra 1940. u Mostaru su prijateljsku utakmicu odigrali „Velež“ i podgorička „Crna Gora“, a poslije utakmice fudbaleri oba tima, zajedno sa svim prisutnim na utakmici, krenuli su ulicama Mostara demonstrirajući protiv tadašnjeg režima. Tada je policija na demonstracije odgovorila oružjem, pala je i prva krv, a dva dana kasnije, 3. septembra 1940. godine službeno je zabranjen rad „Veleža“.

Policija je naročito uporno tragala za rukovodstvom RŠK „Velež“ i budno motrila na klub. Uhapsila je skoro pedeset Mostaraca, od kojih su mnogi odvedeni u koncentracioni logor u Lepoglavi. Treninzi nisu dozvoljavani, ali su se igrači zahvaljujući pomoći kluba MOŠK „Jedinstvo“ pripremali za utakmice. Fudbaleri „Veleža“ su i pored zabrane nastupili sa klupskim amblemima u Tuzli i Splitu.

A onda je u Mostar došao rat i „Velež“, kao simbol radnika i slobode potpuno je zabranjen od fašističkih vlasti koje su uspostavile svoju vlast u Mostaru. Radničko sportsko društvo „Velež“ postaje jedan od simbola Narodno oslobodilačke borbe, jer se veliki broj njegovih članova i fudbalera uključuje u partizanske jedinice. Među njima je devet fudbalera proglašeno narodnim herojima, od kojih je osam poginulo, a samo je jedan ostao živ – Mehmed Trbonja. U ratnom vihoru na pravoj strani istorije u slobodu je svoje živote ugradilo 77 članova Veleža. Sedam kompletnih timova Veleža nije se vratilo. Pali su u antifašističkoj borbi, pali su da bi nova mladost mogla igrati lopte i ponosno nositi crveni dres u slobodi.

Zašto poslije jedne odigrane utakmice, koja je izazvala brojne reakcije, pišem o nekim istorijskim činjenicama?

Ukratko, zato što mnoga dešavanja danas neodoljivo podsjećaju na gore opisane događaje iz prošlosti. Po svemu sudeći, ovaj, ovakav „Velež“, sa jarko crvenim dresovima i zvijezdom petokrakom na grudima je, kao i u vrijeme šestojanuarske diktature, ali i fašističke okupacije Mostara i BiH, problem. Treba otvoreno reći, a čuli smo to od mnogih kao dobronamjeran savjet, da treba promijeniti klupska obilježja i boju dresova.

Drugim riječima trebalo bi da se „Velež“ odrekne svog identiteta, da se odrekne onih 7 kompletnih timova koji padoše boreći se i za identitet „Veleža“. Trebao bi „Velež“ da se odrekne 9 svojih heroja, trebao bi da poklekne pred naletima neofašističkih ideja i aktivnosti koje su se iz politike prelile u sport, trebao bi da pogne glavu i savije kičmu. Ali to ne bi bio „Velež“. 

Prihvatanje takvih ideja odricanje je od ideje začete u osnivačkom aktu iz juna 1922. godine. 

Prihvatanje takvih ideja je odricanje od Mostara.

U Mostaru nije rođen čovjek koji je spreman provesti takve namjere. 

U Mostaru nije rođen čovjek koji će prodati slobodu, a izdaja „Veleža“ je izdaja slobode. Mnogo puta i jedno i drugo bili su ugroženi. Svaki put mržnji smo suprotstavili gole živote i ljubav. I svaki put pobjedili, jer „Velež“ je isčilio iz naše krvi, iz naših srca, iz naše ljubavi. 

Zato je crven dovijeka.

Zato je Mostar nepunih sto godina na braniku „Veleža“.

Sloboda se u Mostaru zove „Velež“.

Ne dirajte nam SLOBODU.

Za nju smo živote sa pjesmom davali, i opet ćemo, bude li trebalo.