ZAVNOBiH SE NE ŽIVI JEDAN DAN

Bio sam 25. novembra 2020. godine u Mrkonjić Gradu. Zatekao me tamo običan radni dan i nešto znatiželjnih pogleda koji se čude otkud nas opet. A mi, iako nas nije mnogo, zbog poštovanja propisanih epidemioloških mjera, ponosni, prkosni i sretni što smo opet tu i što nas ništa ne može spriječiti da obilježimo godišnjicu Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a.

Uz ponos i prkos dominiraju i druge emocije. Ljuti smo što među nama, opet, nema nikoga od predstavnika vlasti sa bilo kojeg nivoa, ljuti smo što je objekat u kojem je održano zasjedanje i koji je Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine u tako zapuštenom i propadajućem stanju, ljuti smo jer znamo da može i drugačije.

A mi antifašisti, došli sa svih strana, došli iz Sarajeva, Banja Luke, Tešnja, Stoca, Mostara, Srebrenika, Ilijaša i drugih mjesta, naoružani cvijećem i ljubavlju za domovinu. I dok mi pod budnim okom policije polažemo cvijeće na trotoar pred zaključana ulazna vrata dvorane u kojoj su 1943. godine vijećnici pristigli iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, baš kao i mi ove godine, i donosili historijske odluke, širom države antifašisti će na brojnim spomen obilježjima evocirati uspomene na ovaj važan dan. Biće, gdje je to moguće, održani i razni drugi skupovi.

U Sarajevu, dio državnog vrha sa predstavnicima kantonalne, gradske i opštinskih vlasti položiće vijence i cvijeće kod Vječne vatre, na Kovačima, Vracama i drugim obilježjima. Daće izjave kako je ovaj 25. novembar, dakle Dan državnosti jedan od najvažnijih datuma u historiji Bosne i Hercegovine, jer tog dana obnovljena je državnost naše domovine nakon više stotina godina. I tu uglavnom staju sve aktivnosti. Da, neki će otići da obilježe državnost i u kraljevski grad Bobovac.

Moja, i ne samo moja ljutnja ovog 25. novembra u Mrkonjić Gradu bila je upravo zbog ovog licemjernog obilježavanja ovog datuma, koji uistinu jeste jedan od najznačajnijih datuma za modernu Bosnu i Hercegovinu. 

Zašto?

Vratimo se u te godine borbe jugoslovenskih naroda za slobodu, jednakost i ravnopravnost, za socijalnu pravdu. U Komunističkoj partiji, koja je vodila oružani otpor i paralelno organizovala organe vlasti, te promišljala o budućem ustroju države, preovladavalo je mišljenje o federalnom uređenju nove Jugoslavije, te mišljenje da buduće federalne jedinice budu konstituisane na nacionalnoj osnovi. U taj koncept nije se uklapala Bosna i Hercegovina sa svojim multietničkim bićem. Preovladavala je ideja da Bosna i Hercegovina bude autonomna pokrajina direktno vezana za federaciju, ali u razgovorima bilo je i ideja da bude vezana za Srbiju ili Hrvatsku. Pominjala se i njena podjela između Srbije i Hrvatske.

Istovremeno, svi su svijesni da narodi Bosne i Hercegovine u oslobodilačkom ratu daju najveće žrtve, jer gro neprijateljskih ofanziva i drugih operacija vode se na njenom tlu, te da se to mora cijeniti. 

Nakon Sutjeske jula mjeseca 1943. godine Vrhovni Štab NOVJ oporavlja se u okolini Kladnja i priprema Drugo zasjedanje AVNOJ-a. Valja ga dobro pripremiti, ali i požuriti sa njegovim održavanjem jer velike sile žele drugačiju budućnost Jugoslavije nakon rata, od one koju promišlja rukovodstvo NOVJ, dakle narod, te preko Sovjetskog saveza i Staljina vrše pritisak da se ne žuri sa ustrojem buduće države i da se to ostavi za kasnije. Vrhovni štab i rukovodstvo, u Bihaću konstituisanog AVNOJ-a, žure i u najstrožijoj konspirativnosti vrše pripreme za drugo zasjedanje u Jajcu. Upravo tad, u jeku tih priprema, u pećinu kod Kladnja dolaze istaknuti revolucionari iz Bosne i Hercegovine, Rodoljub Čolaković i Avdo Humo, dolaze na razgovor kojim žele promijeniti planiranu sudbinu Bosne i Hercegovine. Razgovaraju sa drugovima zaduženim za pisanje tog dokumenta. Tu su Moša Pijade, Milovan Đilas i drugi. Pored brojnih argumenata razgovor nije dao rezultat. Drugovi su ostali pri svojoj ideji. Obeshrabreni, Avdo i Rodoljub, idu do Tita, nadajući se da će on razumjeti o čemu oni govore. Tako je i bilo. Tito je saslušao njihove argumente i kratko zaključio: Bosna podnosi ogromne žrtve u našoj borbi, stanovništvo sa nama dijeli sve što ima, ovi narodi su svojom borbom zaslužili da budu ravnopravni sa drugima. Bosna i Hercegovina biće republika u federalnoj Jugoslaviji kao i Srbija, Hrvatska i druge republike. Idite i požurite sa pripremama Zemaljskog vijeća.

I otišli su i požurili. Zasjedanje Zemaljskog vijeća moralo je biti prije zasjedanja AVNOJ-a i blizu Jajca kako bi vijećnici mogli stići na oba. Dakle, u toj pećini kod Kladnja, u argumentovanom iznošenju stavova Avde Hume i Rodoljuba Čolajovića, ali i zahvaljujući razumijevanju onoga što su govorili od strane Josipa Broza održano je Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu. Na zasjedanju su donesene odluke od historijskog značaja. Te odluke četiri dana kasnije potvrđene su u Jajcu na Drugom zasjedanju AVNOJ-a. Ukratko, u Mrkonjić Gradu Bosna i Hercegovina obnovila je svoju državnost, koju je zatim potvrdio i AVNOJ. Potvrda AVNOJ-a je jako bitna jer je to značilo istovremeno da Bosnu i Hercegovinu priznaju druge republike nove Jugoslavije, te da kao federalna jedinica buduće države dobiva međunarodni subjektivitet. 

E, upravo to je bilo presudno za raspisivanje referenduma 29. februara i 1. marta 1992. godine kada su se građani BiH izjašnjavali žele li dalje nastaviti kao samostalna država. Dakle, da nije bilo onog razgovora Tita, Hume i Čolakovića u pećini kod Kladnja ne bi bilo ZAVNOBiH-a i zasjedanja u Mrkonjić Gradu, te ni AVNOJ u Jajcu ne bi imao šta potvrditi. Da svega toga nije bilo referendum 1992. godine se ne bi mogao, međunarodno priznat, ni zakazati niti održati. Jednostavno rečeno, da nije bilo ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a ne bi bilo samostalne, nezavisne Bosne i Hercegovine. Da su historijski tokovi krenuli drugim putem danas bi Bosanci i Hercegovci bili građani neke druge države. A šta bi to značilo ne smijem ni misliti.

Ako sve ovo jeste ovako, a jeste, onda uistinu nema za ovu zemlju važnijeg datuma od 25. novembra. Njemu se mora pridodati i 29. novembar, jer su tada verifikovane odluke iz Mrkonjić Grada. 

U kontekstu ovog kratkog podsjećanja čini se da je ljutnja nas prisutnih u Mrkonjić Gradu ovog 25. novembra zaista opravdana. Stidi li se iko od predstavnika vlasti Bosne i Hercegovine zbog zapuštenosti objekta u kojem je, kako vole reći, ponovo rođena Bosna i Hercegovina?

Ne može se slaviti njena državnost isključivo na nekoliko dužnih kilometara u Sarajevu. 

Ne može se ZAVNOBiH živjeti jedan dan u godini. 

Ne može se zaklinjati u odluke ZAVNOBiH-a, a prvom zgodom promijeniti naziv ulice koja je nosila ime prvog predsjednika ZAVNOBiH-a, Dr Vojislava Kecmanovića, ljekara iz Bijeljine.

Ne može se slaviti ZAVNOBiH a pritom se ne sjetiti Avde Hume i Rodoljuba Čolakovića.

Ne može se govoriti o ZAVNOBiH-u, a istovremeno štititi, veličati i slaviti one koji su bili sa druge strane ZAVNOBiH-a.

Ne može ZAVNOBiH i radikalni nacionalizam istovremeno. To jedno drugo isključuje.

Ne može se biti deklarativno i kad za promidžbu treba antifašista, a svojim djelovanjem poticati brojne oblike neofašizma.

Kontinuirani nedolasci u Mrkonjić Grad, ali i u Sanski Most, te Jajce, upravo pokazuju svo licemjerstvo u kojem živimo i na kojem gradimo državu. Bez snažnog, istinskog i iskrenog razumijevanja odluka zasjedanja ZAVNOBiH-a, nema budućnosti ove zemlje. Jedino nadahnuti i osnaženi prošlošću možemo graditi sadašnjost i planirati bolju budućnost. ZAVNOBiH svjedoči da je jedina istinska koheziona snaga koja Bosnu i Hercegovinu danas može održati njeno antifašističko naslijeđe. Zato svi, koji na bilo koji način, antifašizam marginaliziraju snažno rade protiv Bosne i Hercegovine, šta god oni pričali.

U tom kontekstu brojna antifašistička udruženja koja djeluju u Bosni i Hercgovini prečesto se ismijavaju zbog njegovanja antifašističkih tradicija. Kontinuirano se postavlja pitanje: Zašto hodate od spomenika do spomenika i obilježavate neke događaje iz bivše države, koja, da je valjala, ne bi propala?

Besmisleno je tim pojedincima odgovarati jer nisu oni krivi što ne znaju ili ne razumiju. Oni su to u školi naučili ili se ugledali na izabrane dužnosnike na raznim nivoima vlasti. Oni jadni ne znaju da mi na ta mjesta ne idemo samo da bi se sjećali događaja od prije 70-80 godina. Mi tamo idemo da se nadahnemo za nove „borbe“, da naučimo kako sanjati budućnost, mi smo oslonjeni na daleku prošlost, ali zagledani u daleku budućnost. 

Ko od nas danas može reći da više voli Bosnu i Hercegovinu od Avde Hume i Rodoljuba Čolakovića? Njihova ljubav nam je omogućila da je danas imamo, a šta imamo od naše ljubavi prema državi u kojoj živimo i koju, kažemo, volimo?

Ko od nas danas može reći da, primjera radi, Deklaracija o pravima građana BiH sa Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a 1944. godine u Sanskom Mostu, nije sveobuhvatnija sa aspekta ljudskih prava od Dejtonskog paketa? Zato, upravo zato, mi se moramo vratiti onome što imamo i oslonivši se na to graditi budućnost.

ZAVNOBiH nas uči i iz daleke prošlosti kao da poručuje, savjetuje, pa i nalaže šta i kako može i treba dalje. 

Tog 25. novembra 1943. godine, kada je održano Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine), u Mrkonjić Gradu, historija bilježi da su pristigli vijećnici iz svih dijelova ratom zahvaćene Bosne i Hercegovine i obnovili, svojim dogovorom i odlukama, nakon više stotina godina okupacije državnost Bosne i Hercegovine. Historija pamti da je među vijećnicima bilo vijećnika različitih političkih opredjeljenja, sveštenih lica svih religija, boraca, žena i muškaraca, omladinaca. Bili su to antifašisti Bosne i Hercegovine koje je okupila ideja slobode, ideja jednakosti i ravnopravnosti, te ideja socijalne pravde. Snaga tih ideja nadišla je sve razlike i izrodila nadu, vratila san, podigla moral koji je iz Mrkonjić Grada Svijetu poslao snažnu poruku: Mi u Bosni i Hercegovini, nakon stoljeća pod jarmom, zbratimljeni na ideji slobode, svoji smo na svome.

Upravo zbog toga, mi danas sanjamo san, da naši izabrani dužnosnici, prije svih, pročitaju temeljito odluke svih zasjedanja ZAVNOBiH-a i taj duh prenesu u dokumente i zakone ovog vremena. Kada jednom to neki učine naša domovina Bosna i Hercegovina biće ponovo sretna, nasmijana, bogata i zagledana u budućnost. Tada će se u nju vraćati, a ne iz nje bježati