LAŽA I PARALAŽA U DRAMSKOM ODGOJU BiH

Bezmalo pedeset godina sam profesionalno prisutan u dramsko-pedagoškom radu, prvenstveno sa djecom i mladim ljudima, ali ne i sa samo njima. Za to vrijeme radio sam skoro na svim kontinentima, ali i kontinuirano učio i sticao nova znanja i vještine. Neke tehnike učio sam i od tvoraca tih tehnika i sistema. Bilo je situacija kada smo i zajedno vodili neke radionice, na što sam ponosan. Vodio sam radionice i govorio o vlastitim iskustvima na brojnim konferencijama, simpozijima i savjetovanjima širom svijeta. Ta i druga iskustva objavljena su u konferencijskim zbornicima, ali i u čitavom nizu relevantnih stručnih časopisa. I danas kontinuirano uz rad učim i sudionik sam brojnih radionica koje vode značajni praktičari dramskog odgoja.

Nakon svega toga čini mi se da imam pravo, ali i obavezu prokomentarisati stanje i neke učestale pojave u aktivnostima koje se danas predstavljaju kao dramsko-pedagoške u Bosni i Hercegovini.

Naime, u samom startu valja razlučiti dva pojma i to: dramski odgoj i teatarski odgoj. To nije isto. Školska dramska sekcija, sekcija u kulturno-umjetničkom društvu, Centru za kulturu i slično koja ima primarni cilj da do nekog roka napravi predstavu ne bavi se nužno dramskim odgojem. To je teatarski odgoj u funkciji pripreme učesnika da što bolje ovladaju glumačkim zadacima i predstavu izvedu na što višem nivou. Za taj rad biraju se najbolji, biraju se nadareni jer cilj je konačni produkt, a to je predstava. Dramski odgoj polazi od stava da je on pravo svih, a ne privilegija talentovanih. Tu je bitan proces, a ne produkt. Naravno, desi se i produkt i to je super, ali to nije cilj. Cilj je proces kroz koji će se neki problem, neko pitanje, ili pak neko znanje osvijestiti, spoznati, naučiti. U dramskom odgoju učestvuju svi, bez obzira na mogućnosti ili bilo koje razlike. Tu su teatar i teatarska sredstva alat za rad, alat za učenje, oni su zapravo jezik komunikacije.

Ovu osnovnu razliku mnogi ne razumijevaju niti koriste. Istina, na našim akademijama se dramsko-pedagoške metode ne izučavaju pa brojni voditelji različitih grupa koriste svoje glumačko obrazovanje i iskustvo, često postižući odlične rezultate, ali u teatarskom odgoju. Naravno, to je vrlo korisno i potrebno, ali to nije dramski odgoj, bez obzira što se često tako predstavlja, jer iz svijeta i brojnih fondacija koje finansiraju tu djelatnost termin je stigao i valja ga koristiti, bez obzira što radimo nešto sasvim drugo.

Da bi bilo jasnije o čemu govorim navešću nekoliko primjera.

Forum teatar je posljednjih godina postao vrlo popularan i kod nas. Koristi se mnogo i na vrlo različite načine. Svjedočim da na mnogim sesijama forum teatra sa publikom nema forumovanja.

Ako nema forumovanja da li je to forum teatar?

Naravno da nije. Mnogi naprave predstavu sa jasnim problemom. Potrude se da predstava ima sve elemente pozorišta, da je umjetnički relevantna. Nakon izvedbe pozovu publiku da razgovaraju o problemu koji je otvoren u predstavi. Tim povodom u publiku pozovu i neke sociologe, psihologe i druge stručnjake koji mogu stručno govoriti o otvorenom problemu. Sve izgleda sjajno. Te rasprave znaju biti na vrlo visokom nivou. Ali ključni problem je što to nije forum teatar. Boal kaže da je forum teatar proba života, vježbanje običnog čovjeka u teatarskoj fikciji životnih problema i njegova priprema za suočavanje sa istim.

Slična situacija je kada studentica dramaturgije napiše scenario i pripremi unaprijed sve moguće intervencije publike, te napisani scenario režira sa profesionalnim glumcima kojih se lično taj problem ne tiče. Oni to odlično, kao glumačke zadatke, pripreme, ali na ravni dubljeg istraživanja njihovih biografija u kojima se, možda, kriju uzroci problema su nespremni. Uz to mentor, profesor, kaže da Joker, bez kojeg nema forum teatra nije potreban. Naravno, sve završi kao i naprijed opisani slučaj sa razgovorom o iznesenom problemu, ali bez forumovanja. Opet nismo dobili forum teatar, bez obzira što je studentica dobila dobru ocjenu. Učinjena je šteta jer će ta ocjena u budućnosti biti garant da je forum teatar nešto drugo od onoga što on u biti jeste.

Idemo dalje sa primjerima. Učio sam i radio da u dramsko-pedagoškom radu postoji forma rada koja se zove teatar u obrazovanju. To je, ukratko, hibrid nastao spajanjem nekih tehnika i principa teatra i obrazovanja. To je vrsta participativnog teatra koja ne može egzistirati bez učešća publike, koju uglavnom i ne zovemo publika nego učesnici.

Nedavno sam sa omladinskom grupom Mostarskog teatra mladih bio na jednom festivalu na kojem su trebale učestvovati grupe sa predstavama koje su u nekoj formi predstave teatra u obrazovanju. Pratimo program i gledamo tipične omladinske predstave, predstave koje se bave različitim pitanjima i imaju standardnu formu predstave. Sve ide po šemi: uvod, zaplet, kulminacija i rasplet. Publika sjedi, gleda i na kraju aplaudira. Nema nikakvog uključivanja i učestvovanja u bilo kakvom riješavanju situacija, pitanja i problema. Međusobno se gledamo i pitamo jesmo li zalutali na festival sa našom predstavom.

Konačno i moji mladi glumci igraju svoju predstavu teatra u obrazovanju koja otvara pitanje tolerancije u našem društvu. Ide aktivno uključivanje publike, otvaranje njihovih životnih situacija, zajedničko rješavanje, istraživanje i na kraju zaključak. Mnogi uživaju, jer to prvi put rade, ali ima i onih koji u čudu gledaju šta se dešava. Nakon izvedbe je okrugli sto. Razgovor oprezan, od strane žirija se otvaraju potpuno nebitna pitanja. Shvatam da je to što smo mi radili nepoznanica većini. Kulminacija je kada član žirija, glumac jednog Narodnog pozorišta, kaže da je sve ovo lijepo ali da mu nije jasno da takva izvedba može biti na festivalu. Misli da je ovo lijepo učesnicima pokazati kao jednu praksu ali da ne vidi kako će ovo žirirati i porediti sa drugim izvedbama. I tako dalje, i tako dalje...

Nije bitno kako je ovo završilo, ali je bitno reći da jedina izvedba koja je odgovorila nazivu festivala je problematizirana kao neadekvatna za taj festival.

O čemu se radi?

Donator daje pare za teatar u obrazovanju. Domaćin festivala praktično razmišlja i kaže: Odlično, mi ćemo uzeti pare, napraviti festival, izvesti predstave koje imamo, a u izvještaju reći da su to bile obrazovne predstave. Donatori neće zapitkivati jer im je najvažnije da imaju mlade ljude iz sve tri nacionalne zajednice i da su se u nekom, po njihovoj zamisli, gradu družili.

Meni zbog tog neznanja sakrivenog iza imena članova žirija ostaje gorčina. Može neko biti sjajan glumac ili reditelj, ali to u kontekstu dramsko-pedagoškog rada ne znači ništa. Na akademijama se to ne uči, ako se pak kasnije na nekim ozbiljnim neformalnim ili formalnim školama po svijetu nije školovao, on/ona i dalje ostaje sjajan glumac/reditelj, ali i nepoznavalac tehnika dramsko-pedagoškog rada. To je tako, svidjelo se to nekome ili ne.

Poslije ovakvih situacija prošire se dezinformacije, posiju se netačne forme i nastaje pustoš u dramsko-pedagoškom radu.

Nerijetko ova vrsta rada se komercijalizira. Zvučna voditeljska glumačka imena, impresionirajući nazivi grupa, veliki i slavni naslovi, ali i visoke mjesečne članarine. Sve se svede na angažman i pripremu krajnjeg produkta. Neki prave preambiciozne predstave sa mnoštvom kostima, rekvizite, scenografije, muzike i drugih tehničkih pomagala. Pravi se spektakl po sistemu rediteljskog drila. Neka, nije problem, svi učesnici u procesu su na to pristali. Problem je što se to predstavlja kao vrhunski dramsko-pedagoški rad za koji se traže, često insistiraju, društvena i stručna priznanja. Naravno, uvijek su u to uključeni i lokalni mediji koji pripreme teren da sve izgleda kao nešto od posebnog društvenog značaja. A u suštini, sa aspekta onog za šta se predstavlja, dakle dramskog odgoja, je jedna velika nula.

Uz ovo obavezno moram pomenuti tendenciju festivalomanije omladinskih i dječijih grupa na sve strane. To i nebi bilo loše kada bi se poštovali principi teatra djece i mladih. Ne želeći ulaziti dublje u potpunu analizu dovoljno je pogledati popis nagrada koje se na takvim festivalima dodjeljuju. Uglavnom je to prepisan popis sa dodjele Oskara. Rezultat je lažna slika o sebi, brojne traume i nezadovoljstva kod djece i mladih, te stvaranje zvijezda što u konačnici estradizira ukupni teatarski rad sa djecom i mladim ljudima.

Na kraju najveći gubitnici su djeca i mladi ljudi koji su kroz ovaj rad trebali, prije svega, razviti svoje kreativne sposobnosti, spoznati sebe, razviti moć komunikacije i dijaloga, osloboditi se brojnih predrasuda i izrastati u bolje ljude. Teatar i teatarska umjetnost im je trebala samo dati sigurno okruženje i mogućnost da se suoče sa životom koji ih čeka kroz igru. Tako zaigrani spremni bi dočekali sve životne izazove sa kojima će se suočiti u budućnosti.

Zbog te djece, zbog tih mladih ljudi, zbog njihove budućnosti, ne uskraćujte im dramski odgoj i ne lažite ih.