SANJAJMO SAN BUDUĆNOSTI

/Obraćanje na godišnjici obilježavanja 76. godišnjice Bitke za ranjenike u Jablanici maja 2019. godine/

Smrt fašizmu!

Hvala Jablanici što nas svake godine ovako toplo, srdačno i domaćinski dočeka. Hvala svim antifašistima od Triglava do Đevđelije, kako smo nekad pjevali, koji su sa nama. 

Ali neka mi niko danas ne zamjeri što ću posebno izdvojiti dva čovjeka, našeg dragog Mimicu i našeg dragog Karamatića, borce koji su pregazili preko tog malog visećeg mosta, kojeg želimo obnoviti, te daleke 1943. godine, a danas su sa nama. Vjerovatno jedni su od rijetkih živih, ali pamte, pamte Neretvu, pamte Jablanicu i došli su da budu sa nama, da podijele ovu radost antifašističkog druženja. 

Hvala im.

Monogi nas ovih dana pitaju: Šta se stalno sjećate prošlosti, zašto stalno idete od spomenika do spomenika, polažete cvijeće, zašto ste stalno u tamo nekim dalekim godinama? 

Ne razumiju. Jadni oni u svom neznanju. 

Nismo mi danas ovdje, u Jablanici, da bi se samo prisjetili te slavne bitke iz 1943. godine. Naravno, i zbog toga smo tu, ali mi smo ovdje da pričamo, inspirisani 1943. godinom, o 2043, o 2050, da pričamo o budućnosti. Nas zanima budućnost na temeljima najslavnije bitke u Drugom svjetskom ratu u okupiranoj Evropi. Nikad niko, do našeg Vrhovnog komandanta, nije rekao: Ranjenuike ne smijemo ostaviti! Nije to bila naredba vojnika vojnicima, bila je to naredba srca, bila je to naredba čovjeka ljudima. I nisu kalkulisali, nisu ostavili ranjenike, spasili su sve koje su mogli spasiti, probili obruč, prešli Neretvu i ušli sa pjesmom u istoriju. Ušli u vječnost. 

I onda nas ovi, koji ne znaju ništa, pitaju što smo danas ovdje.

Ovdje smo da slavimo vječnost, da maštamo o takvoj budućnosti inspirisanoj na najboljoj tradiciji koju imamo. Pretvorimo, danas, to Titovo: Ranjenike ne smijemo ostaviti, u ovovremeni jezik. 

Ne smijemo se odreći slabijih, ne smijemo se odreći manjina, ne smijemo se odreći marginaliziranih, ne smijemo se odreći siromašnih, a sve nas je više. To je danas ono, ranjenike ne smijemo ostaviti. Ako to uradimo, imaćemo društvo socijalne pravde, imaćemo društvo jednakosti, imaćemo društvo slobode na teritoriju cijele Bosne i Hercegovine. A onda ovi koji su se infiltrirali u sve pore vlasti neće biti među nama, biće tamo gdje im je mjesto, na smetljištu istorije.

Ne smijemo zaboraviti, državnost Bosne i Hercegovine, nakon vijekova tlačenja, ostvarili su i ustanovili antifašisti. Pa vratimo se toj antifašističkoj tradiciji iz 1943. godine i 1944. godine sa našeg Prvog i Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu i Sanskom Mostu. To su nam korijeni. Mi smo tamo stvorili Bosnu i Hercegovinu i dali im je dobru, nasmijanu, sretnu, bogatu... 

Šta su napravili? 

Sve pokrali, sve osiromašili i još nas i dalje dijele. Antifašizam to mora savladati. Danas je fašizam kada govorimo Mi i Oni, kad govorimo o dvije škole pod jednim krovom, kad govorimo o brojnim novim granicama unutar države, ali i o prekrajanju spoljnjih. To je fašizam.  Danas i ovdje jesmo da se tome suprotstavimo, da se udružimo, da ojačamo. Ne smijemo se dijeliti. Pojedinci, grupe, udruženja, svi u antifašistički stroj kao 1943. godine ovdje na Neretvi. 

Tad će biti Bosne i Hercegovine, tad će biti budućnosti. Do nas je. Ne smijemo više šutjeti. Danas nam često kažu: Ne mogu ja javno reći podržavam vas, ostaću bez posla. Pa šta, ostani bez posla, na Neretvi, Sutjesci i inim mjestima širom ove zemlje i one mnogo veće ljudi su ostajali bez života zbog nade, zbog vjere u bolje. Šta je jedan posao i neka platica ako mislimo na djecu, na unuke i na budućnost.

Sanjajmo san budućnosti.

Smrt fašizmu!