KULTURA I PROSVJETA TO JE NAŠA OSVETA

Godina je 1946. Zemlja tek izišla iz rata. Vidaju se rane, ali i sa puno optimizma pripremaju prvi izbori. I žene će glasati, mnogo prije nego mnoge širom Evrope. Po zidovima i fasadama pišu se brojne parole koje imaju funkciju motivacije za masovni izlazak, ali i šalju poruke u kom pravcu nova vlast želi povesti izgradnju države. Ovom prilikom, neposredno pred godinama čekane izbore u Mostaru, imam potrebu pozabaviti se jednom parolom iz te 1946. godine kojom je nova vlast nagovještavala svoje strateško opredjeljenje za budućnost. Parola je glasila: KULTURA I PROSVJETA TO JE NAŠA OSVETA. I sam je pamtim sedamdesetih godina prošlog vijeka u ulici Matije Gupca. Velika crvena slova ispisana masnom bojom. Od sunca su već bila izblijedila, ali dobro su se držala i svjedočila o davnoj nakani.

Rezultat te parole ili bolje reći nakane koja je stajala iza te parole vidljiv je i danas. Naime, već 1949. godine u Mostaru se formira Narodno pozorište. Čine ga glumci partizanskog pozorišta pod nazivom Pozorište narodnog oslobođenja Hercegovine ili PNOH, te glumci dramske sekcije Radničkog kulturno-umjetničkog društva „Abrašević“ koje je odmah po oslobođenju grada obnovljeno. Za upravnika se dovodi istaknuti glumac iz Sarajeva Safet Pašalić. Počinje i izgradnja zgrade koja će ubrzo zasijati u punom sjaju. Pozorište će do 1970. godine biti jedno od značajnijih pozorišta u Jugoslaviji u koje dolaze akademski glumci sa akademija iz Beograda, te Zagreba. U pozorištu režiraju tadašnja najznačajnija rediteljska imena Jugoslavije. Već 1964. godine otvara se, kao jedna od prvih u zemlji, i mala scena Studio 64. Vrijeme je to kada se u pozorištu igra svakodnevno i uvijek traži karta više.

Godine 1951. formira se Pozorište lutaka na tragu lutkarske sekcije u Sokolskom društvu koju je, nakon seminara u Sloveniji još prije rata vodio Đoka Bovan. Njemu se povjerava vođenje Pozorišta. Za potrebe Pozorišta adaptira se i obnavlja Sinagoga u Brankovcu. Do 1970. godine Pozorište lutaka zahvaljujući predanom radu, ali i otvorenosti za saradnju sa najznačajnijim Evropskim lutkarskim umjetnicima izbija u sami vrh lutkarstva u Jugoslaviji.

Slijedeći obećanje dato onom parolom 1946. godine formira se Muzej Hercegovine, Arhiv Hercegovine, gradi se veliki Dom kulture, a u Narodnom pozorištu niče Kamerni orkestar koji se ubrzo osamostaljuje i tako nastaje Simfonijski orkestar kao jedan vrlo respektabilan filharmonijski orkestar koji je građanima Mostara nudio redovan repertoar klasične muzike.

Formira se Srednja muzička i baletna škola. Biblioteka se jača. Od 5-6 poratnih kina nastaje Kinematografsko preduzeće Mostar film koje u okvirima Jugoslavije kotira veoma visoko i u svojim kinima prikazuje nove filmove prije mnogih centara.

Obnovljena su predratna amaterska kulturna društva, ali i formirana mnoga nova.

Mostar 1970. godine uistinu je bio grad kulture.

I u prosvjeti su se stvari odvijale na sličan način. Mostar je postao istinski obrazovni centar Hercegovine. Čitav grad bio je pokriven osnovnim školama, formirane su srednje škole za sva zanimanja i potrebe građana, u gradu već djeluju i visokoškolske ustanove. Za djecu iz Hercegovine izgrađen je veliki i za to vrijeme moderan Đački dom.

Zašto ovo pišem neposredno pred izbore u Mostaru?

Zašto kao referentnu godinu uzimam 1970. godinu?

Jednostavno, od 1945. godine do 1970. godine prošlo je 25 godina.

Isto toliko koiliko je prošlo od 1995. godine do 2020. godine.

Dakle, 25 godina.

Šta je u ovoj oblasti za 25 godina učinila postojeća vlast koja bez imalo stida, sa istim parolama od 1995. godine ponovo želi vlast?

Prvo, objekte koji su izgrađeni do 1970. godine nisu u potpunosti ni okrečili.

Kulturu finansiraju grantovima.

Sve institucije kulture rade sa minimumom kadrova i često sa predratnom opremom.

Istina, neke su institucije podjelili na dvije, ali to nije urodilo većom produkcijom nego je zadovoljilo ostrašćene nacionalne interese.

Amaterizam, kao široku bazu odgoja i obrazovanja, uglavnom su ugasili.

Prosvjeti su ukrali Đački dom, Školu za učenike u privredi, Elektro-mašinski školski centar, Osnovnu školu „Hamza Humo“, Trgovačko-ugostiteljski školski centar itd.

Ugasili su Dom mladih i dali mu nacionalni predznak.

Ukratko, stiče se dojam da njima kultura nije potrebna. Doživljavaju je kao neki subverzivni element koji treba svesti na minimum, jer zbog takozvane međunarodne zajednice ne mogu je ugasiti, a najrađe bi to učinili.

Isti odnos im je i prema kulturno-istorijskom naslijeđu, prirodnom naslijeđu i svemu što podsjeća na bilo koji način na vrijeme prije 1990. godine, kad oni zasjedoše na stolice vlasti.

Ukratko, 74 godine kasnije, 74 godine od kada je neki omladinac na zidu u ulici Matije Gupca u Mostaru napisao četkom i masnom crvenom bojom parolu: KULTURA I PROSVJETA TO JE NAŠA OSVETA do danas, uprkos ogromnom novcu koji troše, uprkos diplomama, magisterijima, doktoratima koje ističu, uprkos svoj tehnici ovog vremena koja im stoji na raspolaganju nisu u stanju smisliti ništa bolje od: Mostar ima potencijal da bude grad kulture. To ili nešto slično, nije ni bitno.

Samo ovo je, čini mi se, dovoljno da im se u nedjelju kaže: Zbogom, bez hvala, jer ukrali su nam 25 godina života.