ČEKAJUĆI PRŠLJANE 20.. GODINE

Kada sam avgusta 2019. godine, od Udruženja antifašista i boraca NOR-a i društva "Josip Broz Tito" iz Bugojna dobio poziv da prisustvujem skoroj godišnjici oslobođenja Bugojna sve je ukazivalo da će to biti niz uobičajenih manifestacija koje se tim prigodama organiziraju. Međutim kada sam došao u Bugojno, dan ranije, rečeno mi je da ujutro rano idemo van grada, u mjesto Pršljani gdje je 1940. godine održan prvi i najveći predratni skup komunista Bosne i Hercegovine. Tu saznadoh da idemo otvoriti obnovljeni spomenik, podignut davne 1959. godine, kojeg je u međuvremenu vrijeme nagrizlo. Otkrivajući spomenik saznadoh od domaćina, u toj pitomoj divljini šireg područja Pršljana, da je u spomen na ovaj događaj 1984. godine izdata knjiga „Skup komunista BiH 1940. u Bugojnu“, te da postoji ideja da se napravi reprint izdanje sa dodatnim tekstovima koji sagledavaju značaj tog skupa i njegove posljedice iz ovog vremena. Sve je to tog časa izgledalo maglovito i kao pusta želja. Međutim, ubrzo su krenule ozbiljne aktivnosti i okupljanje relevantog tima za pripremu knjige. To me osvijestilo i uozbiljilo u smislu da sam bio uvjeren da će nove generacije antifašista, ali i drugih, biti upoznate sa jednim izuzetno važnim događajem, koji je poodavno potisnut u zaborav, a mogao bi biti ogromno nadahnuće za ovo vrijeme.

Skup je organizovan u vrijeme kada je KPJ bila zabranjena, progonjena i u strogoj ilegali. Ključni čovjek je mladi pravnik Mahmut Bušatlija, koji od vlasti čak isposluje i dozvolu za organizaciju dopunske nastave za studente pred predstojeće ispite, kao kamuflažu i predstavljanje skupa legalnim. A ispiti su, zapravo bili, pripreme komunista za organizovanje naroda za predstojeći ustanak. 

Impresivno i vrijedno sjećanja. Međutim, ja neću pisati dalje o samom događaju, ja ovom prilikom želim napraviti neke komparacije sa vremenom u kojem živimo.

Krvavi osvajački pohodi sila osovine već su bili krenuli. Svijet drhti pred njima zbunjen, a mladi Bušatlija sa drugovima, uglavnom mladim ljudima, okuplja komuniste Bosne i Hercegovine u Pršljanima na savjetovanje, na dogovor, na mobilizaciju za pripremu i suprotstavljanje toj ogromnoj sili koja osvaja svijet. 

Odkud njima tolika samouvjerenost?

Šta je to što ih je okupilo i pokrenulo da su spremni ući u neravnopravnu borbu?

Koja je to koheziona snaga koja ih je držala na okupu bez obzira na sve postojeće nacionalne, vjerske, socijalne, obrazovne i druge razlike?

Šta je te mlade ljude toliko inspirisalo i nadahnjivalo?

Bili su nezadovoljni državom u kojoj su živjeli i društvenim odnosima u njoj.

Bili su progonjeni zbog drugačijih uvjerenja.

Bili su svijesni izrabljivanja najvećeg broja građana od vlasti i njima bliskih pojedinaca.

Sanjali su bolji život i pravednije društvo.

Kad danas mlade ljude pitamo šta im ne valja u našem društvu dobijemo skoro identične odgovore, ali i identične želje. 

Istovremeno, kad ih pitamo zašto šute, zašto ništa ne poduzimaju, zašto su postali amorfna masa, uglavnom dobijemo odgovore da se ništa ne može promijeniti i čemu se onda trošiti.

U tom svijetlu, onda mi skup u Pršljanima postaje mnogo, mnogo važniji i mnogo veći.

Šta se desilo u međuvremenu, za minulih 80 godina, da je mladost izgubila motiv, ideju, ambiciju, da učini sve kako bi sebi osigurala bolju budućnost?

I ovo vrijeme, na neki način, neodoljivo podsjeća na tu 1940. godinu i godine koje su joj predhodile. Da pojasnim navešću jedan vrlo neuobičajen, ali vrlo ilustrativan i slikovit primjer. Naime, kada sam krenuo iz Mostara, grada u kojem živim, autom put Bugojna  prošao sam ulicama Mile Budaka, Jure Francetića, Lokića i Vorkovića, te tabornika Zelenike, a da sam išao preko Sarajeva prošao bih pored škole Mustafe Busuladžića i nadomak Trga Draže Mihailovića. Mislim da na ovom mjestu nije potrebno pojašnjavati po kome su ove ulice, škole i trgovi dobili ime. Mislim da ne treba ni objašnjavati šta to znači za formiranje ukupne društvene slike u tim lokalnim zajednicama, ali i u državi kao cjelini. Ali nije to usamljen primjer. U skoro svim našim gradovima, ali i državama, da se ne lažemo, ima ovakvih i sličnih primjera. 

Šta hoću reći?

Hoću reći da mi živimo fašističko okruženje i brojne pojave neofašističkog djelovanja na koje se naše društvo naviklo i ne reagira na to. Ako su to okolnosti u kojima mi živimo i djelujemo, a jesu, onda je na nama, antifašistima, ogromna odgovornost, ali i zadatak da iznađemo načine za promjenu djelovanja i prelazak u mnogo proaktivniji, ja bih rekao "borbeni" antifašizam, jer oni, neofašisti, mnogo su glasniji od nas, uistinu mnogo su bolje organizirani od nas, pa se stiče dojam da ih je mnogo više nego nas. Oni su borbeniji, često agresivni, a i u velikom broju slučajeva podržani, otvoreno ili indirektno, od predstavnika vlasti ili u nekim slučajevima i vlasti pod okriljem prava na slobodu organiziranja i različitog mišljenja. U tom kontekstu, čini mi se, treba sagledavati u današnjem vremenu skup u Pršljanima iz 1940. godine i iz njegove dalekovidosti učiti i na tome mobilizirati današnje generacije.

U prilog ovome imam potrebu iznijeti jedno objašnjenje pojma fašizam. Naime, istražujući na googlu zapazio sam da sve Vikipedije kad ukucate riječ fašizam imaju veliki broj objašnjenja, ali ono u čemu se sve slažu i što sve stavljaju na prvo mjesto je slijedeće objašnjenje pojma fašizam, citiram: "Fašizam je oblik radikalnog autoritarnog nacionalizma". Ako to jeste tako, a jeste, kao što jeste i istina da u našoj državi imamo na vlasti stranke koje su i autorativne, i radikalne i nacionalističke, onda mi, antifašisti nemamo pravo na reduciranje istine, a reduciranje istine je svako nazivanje takvih stranaka i takvog režima nacionalističkim. Krajnje je vrijeme da te stranke i takve režime, analogno ranijem tumačenju fašizma nazovemo pravim imenom, a to je fašističke stranke i fašistički režim. Kad to učinimo i naša borba će biti jasnija, određenija i od društva u kojem živimo konkretnije prepoznata. A kad se to desi prostor za reafirmaciju antifašističke misli biće otvoreniji. U tom kontekstu ja mislim da se naša udruženja i naši savezi moraju osloboditi nekih naslijeđenih praksi. Naša udruženja i naši savezi nisu komemorativna udruženja i savezi, kao što nisu ni antifašističke turističke agencije, a po brojnim aktivnostima stiče se upravo takav dojam, jer se  prečesto upravo tako ponašamo. Naravno, pri tome ne mislim da trebamo odustati od obilježavanja značajnih datuma, događaja i ličnosti iz bogate nam antifašističke prošlosti, nego da sva ta obilježavanja trebaju i moraju biti u funkciji budućnosti. Mi, kada obilježavamo, primjera radi godišnjicu ovog važnog skupa komunista Bosne i Hercegovine u Bugojnu 1940. godine, nismo tu samo zbog 1940. godine, kada se skup desio, nego zbog 2040. godine, tu smo da se sjećajući slavne prošlosti nadahnemo za budućnost i to nadahnuće prenesemo na mlade generacije. Ako oni, mladi, tu ne osjete, ne prepoznaju ono o čemu govorimo neće ih ni biti sa nama. Mi, ovakvi, kakvi smo najčešće danas, njima smo dosadni, zamorni i neinteresantni. Moramo mijenjati narative, metode, tehnike, principe djelovanja, ako hoćemo da mladi aktivno uđu u antifašistički pokret. Bez njihovog ulaska nema stvaranja jedinstvenog svenarodnog fronta antifašista naspram neofašizma koji svakim danom uzima sve više zamaha. Da budem slikovitiji, mi smo u analognom sistemu, a mladi u digitalnom. To je nekompatibilno i zato stvari pod hitno moramo mijenjati. Rekao bih posljednji je čas. 

Kako?

Ne znam. Zato pitajmo njih, mlade ljude, ustupajmo im mnogo više prostora za djelovanje, pa čak i onda kada ih do kraja ne razumijemo, učimo, na kraju krajeva, od protivnika. I mi, antifašistički veterani se međusobno, često ne razumijemo. Zato učimo jedni od drugih, prestanimo biti nepogrešivi učitelji, a tad će se, zasigurno, stvari mijenjati i naša udruženja i savezi otvoriti šire prema mladima.

Ovo je posebno važno zbog činjenice koja ukazuje da je antifašizam praktično izbačen iz školskog sistema i nastavnih programa. Brojne generacije su odškolovane u posljednjih tridesetak godina a da ne znaju ništa o antifašističkom pokretu na prostoru ex Jugoslavije, a onda to stvara vakum u kojem je moguće institucionalno i neinstitucionalno praviti reviziju prošlosti. Tom revizijom potomci poraženih 1945. godine, a koji su danas uglavnom u vlasti, pobjednike, dakle antifašiste, proglašavaju zločincima, te tim falcifikatima prošlosti odgajaju nove generacije. Mi se sa tim činjenicama moramo suočiti i preći u ofanzivu i borbu za istinu.

Jedina šansa na pobjedu u toj borbi je u našem jedinstvu, oslanjanju jednih na druge, svakodnevnim reagiranjem na sve društvene tokove, ali promjenom promišljanja o antifašizmu danas. Ne možemo se zadovoljiti polaganjem cvijeća, mahanjem zastavama, često onim koje su već daleka prošlost, partizanskim pjesmama i grahom na kraju. To je već postao antifašistički folklor. Neka ga, nije problem, ali nama treba snažna zajednička platforma koja će na ideji antifašizma okupiti najširi front građana i tako postati snažna brana protiv svih nasrtaja neofašista, ma kako se oni zvali. Ako u tome uspijemo, uvjeren sam da ćemo značajno doprinijeti sučeljavanju sa prošlošću, pomirenju svih naroda na ovim prostorima, istovremeno eliminirajući strah od drugih  kao sredstva vladanja tim istim narodima.

Ukratko, preuzmimo ideju zajedničkog djelovanja od najboljih kćeri i sinova naših naroda, od antifašista čije ideje i djela baštinimo, i uvjeren sam da nam predstoje bolja vremena. 

A kada se to desi, metaforički rečeno, stvoriće se uslovi za održavanje nekog novog skupa sa snagom poruka kakve je imao skup u Pršljanima 1940. godine.

Do tada predstoji nam veliki rad i mobilizacija svih patriotskih snaga u jedinstven antifašistički pokret građana Bosne i Hercegovine.

Smrt fašizmu!