ZNAJU LI ONI ŠTA SE OVDJE NE DEŠAVA?

 

Stanje u mostarskoj kulturi je teško i veoma složeno. Naravno, ima svijetlih i vrlo uspješnih programa, ali oni su rezultat pojedinačne inicijative i velikog entuzijazma pojedinaca i cijelih kolektiva, a ne dobro osmišljene strategije i kontinuiteta razvoja. Kako možemo govoriti o kulturi u gradu kad već dvadeset godina pričamo o prošlim vremenima i rezultatima koje su naše institucije i umjetnici postizali nekad. Problem je što smo se navikli da je dovoljno da postoji neka institucija kulture i u njoj neki zaposleni ljudi koji primaju neke plate i dosta. Nije važno da li rade i šta rade. Nikako da shvatimo da teatri ne postoje da bi tamo neki ljudi primali plate, nikako da shvatimo da teatar nije dizanje i spuštanje zavjese, ali kako ljudima koji jedva razumiju šta se ovdje dešava objasniti šta se ne dešava. Primjera radi, mi imamo kantonalni zakon o pozorišnoj djelatnosti. Uz njega doneseni su i odgovarajući podzakonski akti. Sve to obavezuje osnivače teatara u gradu i uz prava daje im značajne obaveze. Obzirom da je Grad Mostar, ključni osnivač svih teatara u gradu njihov odgovor na zakonske obaveze svojevremeno je bio promjena pravila svih teatara iz čijih preambula je izbačen Zakon o pozorišnoj djelatnosti, dakle umjetnička kategorija, i teatri su registrovani i organizovani po Zakonu o ustanovama. Tako je Grad izbjegao izvršenje svoje zakonske obaveze i teatarsku umjetnost još više gurnuo na marginu. Zapravo, po ovom Zakonu niti jedan mostarski teatar ne može biti u ovom obliku registrovan kao Javna ustanova teatarske djelatnosti. To vlasti daje mogućnost da ih u svakom trenutku može ugasiti ili preregistrovati i promijeniti im namjenu. Uz to kritičan je nedostatak umjetničkih kadrova raznih profila, objekti nedovoljno opremljeni i ispod minimuma obaveznog standarda, kako za publiku, tako i za stvaraoce. Doda li se tome i stranačko uplitanje u kadroviranje menadžmenta dobijamo vrlo crnu sliku mostarske kulture sa još neizvjesnijom budućnošću.

Stanje u kulturi direktno je povezano sa teškom političkom situacijom u gradu. Zapravo, ovakvo stanje u kulturi projekat je vladajućih političkih opcija. Njima to savršeno odgovara. Kultura svojom misijom obrazuje i prosvjećuje ljude, otvara vidike i ukazuje na probleme, a ova vlast to pod svaku cijenu nastoji spriječiti. To se najbolje vidi kroz sastave upravnih odbora ili izbor direktora. Dodamo li tome paradoksalnu situaciju u Mostaru da dva čovjeka donose budžett Grada koji je zapravo filigranski izbalansiran na dva nacionalna dijela, bez imalo osjećaja za potrebe građana i njihovih institucija. Primjera radi, Narodno pozorište od svog osnutka nalazi se na istoj adresi i samo zbog te adrese vodi se kao bošnjačka institucija, bez obzira na njihov program, sastav uposlenih, potrebe građana itd. Tako je i sa svim drugim institucijama, samo je važno da li ste lijevo ili desno od Bulevara i u finansijskom smislu će vas se tretirati kao hrvatsku ili bošnjačku instituciju. U tim okolnostima, u kojima vam adresa određuje ključnu odrednicu, koja utiče na finansiranje,  teško je govoriti o stvaralaštvu. Zapravo, u ovoj političkoj situaciji kultura je na infuziji.

U Mostaru niti jedna podjela nije pretjerana. Sve postoje, samo je pitanje hoćemo li to priznati, smeta li nam to, bojimo li se reći da je tako itd. Međutim ni jednima nije dobro. Ovdje možemo govoriti samo kojima je gore i teže. Takozvani vladin sektor finansiran je iz budžetta, nedovoljno, ali ipak finansiran i utoliko je u povoljnijoj situaciji. Međutim, nevladin sektor se može posmatrati i dijeliti na dvije kategorije i to: uslovno na vladin nevladin sektor i istinski nevladin sektor. I to onda određuje obim, kvalitet i vrstu aktivnosti. Naravno, to onda određuje izvore i obim finansiranja. Ako tomu još dodamo već odavno prihvaćeni koncept finansiranja sa federalnog i državnog nivoa, mislim na ozbiljnije finansiranje, po nacionalnom ključu: Banja Luka – Sarajevo – Mostar onda je jedan dio organizacija i institucija u gradu u startu uskraćen za dio sredstava. Uz to, neke institucije i organizacije imaju mogućnost finansiranja iz budžetta susjednih država što u samom gradu stvara neravnopravan odnos i doprinosi podjelama. U svim ovim okolnostima slobodna scena teško opstaje i razvija se, jedva preživljava.

Ključni problem finansiranja kulture u Mostaru je neizvršavanje ustavne obaveze kantona prema kulturi. Kultura je od Dejtona obaveza i nadležnost Kantona, a naš kanton to kontinuirano izbjegava i dajući mrvice za kulturu istu uništava. Grad Mostar ne može sam, ali i tu postoji nerazumijevanje i finansiranje zatečenog stanja i posmatranja kulture kao nužnog zla. Finansira se socijalni mir, a ne programska djelatnost i istinska potreba građana za kulturom. Zbog ovih činjenica imamo hroničan nedostatak sredstava. Uz to imamo menadžmente koji su nedovoljno osposobljeni za vrijeme u kojem živimo i sa sizovskom logikom iz prošlog sistema. U tim okolnostima nemoguće je doći do dodatnih sredstrava i vlastite prihode povećati. Institucije su nam trome, teško se mijenjaju, ali i bez ambicije da se ide u korak sa vremenom. Primjera radi, Mostar je turistički grad i sezona traje dosta dugo. Značajan broj turista dođe  ili prođe kroz Mostar, a najveći dio institucija, posebno teatarskih, u to vrijeme ima kolektivni godišnji odmor. Navika iz nekih davnih vremena itd. Što se tiče eMTeeM – a mi smo od početka prihvatili koncept tzv, trećeg teatra, dakle teatra koji mora biti mobilan, društveno angažovan, prilagodljiv i okrenut publici za koju i od koje živi. To nas je dovelo na svjetsku teatarsku scenu što je rezultiralo i drugačijim načinima finansiranja. Mi i kad smo bili na gradskom budžettu ta sredstva su u ukupnom budžettu teatra bila između 30 i 40 %. Ostalo je bio prihod od naše djelatnosti. To je moguće smanjenjem vlastitih troškova na minimum, dobrom organizacijom i predstavama koje su angažirane i umjetnički relevantne. I danas je tako, iako nam je prije 9 godina ukradena kompletna imovina, scena, čak je bio i pokušaj krađe identiteta, ali snaga koju smo izgradili i ideja koju nosimo sve su nadjačali i evo 46 godina mi opstajemo i šaljemo iz Mostara pozitivnu teatarsku priču u Svijet.

Festival autorske poetike ove godine biće organizovan 45 – ti put. Ponosni smo na njega jer nas je povezao sa Svijetom i Svijet doveo u Mostar. Na njemu su u minulom periodu nastupili neki od najznačajnijih svjetskih teatara što je nama dalo mogućnost da učimo, ali i da se upoređujemo. To upoređivanje dalo nam je snagu jer su mnogi prepoznali naša teatarska promišljanja, poetiku i estetiku, te uzvratili pozivima. Zahvaljujući festivalu ojačali smo, shvatili koliko vrijedimo i izašli na svjetsku scenu, otišli na mnoge značajne festivale. A sve to gradilo je naše ime i svrstavalo nas u red značajnih teatara našeg profila. Istovremeno i naša publika učila je i izgrađivala se jer joj je festival ponudio predstave drugačijih estetika i poetika od onih koje imamo kod nas. Izuzetna je to dobit. Međutim, ovdašnja vlast ne prepoznaje značaj festivala i ne finansira ga ni simbolično. Nismo stranački ljudi, nismo naciju stavili ispred estetike, nismo poslušni i za Festival autorske poetike nema ništa. Međutim, zahvaljujući prijateljima, našem angažmanu i ugledu festivala on se održava. Naredni ide pod motom „U traganju za identitetom - Mi znamo šta smo, ali ne znamo šta možemo biti“. U okviru festivala biće organizirana i 36. Alternativna akademija, veliki međunarodni događaj koji se bavi edukacijom. U goste će nam doći umjetnici iz brojnih država Evrope i svijeta. Sve to govori o ugledu i snazi i eMTeeM – a, ali i Festivala autorske poetike.

Vratili smo svoje izvorno ime. Ponovo smo samo Mostarski teatar mladih, bez godine osnivanja. Uz sve teškoće izazvane pandemijom realiziramo uspješno planirani program i vjerujemo da će ova godina biti rekordna po broju izvedenih predstava. Naš cilj je, a vrlo smo blizu njegovom ostvarenju vratiti se na obim i kvalitet našeg rada koji smo imali do 2010. godine kada smo nasilno zaustavljeni.