HUJKA JE ZA ŽIVOTA UŠAO U VJEČNOST

/Uz godišnjicu pogibije Midhada Hujdura Hujke objavljujem slovo što ga izgovorih na Okruglom stolu na temu “Heroji oslobodilačkog rata” koji je održan 11. septembra 2017. godine u prostorijama Multimedijalne sale amfiteatra Kovači u Sarajevu/

 

Poštovani skupe, teško je danas govoriti, previše je emocija i previše sjećanja. Međutim, ne mogu a da ne počnem citirajući pjesnika Nedžada Ibrišimovića koji kaže: »Kad uđeš u Bosnu izuj cipele, jer Bosna je šarenim ćilimom prostrta«, i tako dalje i tako dalje. Mi u Mostaru, mi koji smo poznavali Midhada Hujdura Hujku, s pravom, zbog onog što je dao, govorimo: Kada govorite o Hujki, ustanite na noge, ne može se o njemu govoriti sjedeći, to je vertikala ljudskosti za sve nas. To je čovjek koji je malo govorio, ali je znao puno slušati. Kada te zagrli onim toplim plavim očima kao da te majka zagrlila, ali kada mu se skupe obrve i kada se načomrdi i pogleda tim prodornim pogledom, bez pogovora se izvršava sve što je rekao. Znao se okružiti pametnim ljudima, sve je uvažavao, sve je slušao, a odluke je donosio u trenu i kratko, jasne svima i bez ikakvih dilema. On je za Mostar u tim godinama bio moral. Za njega nisu trebali pomoćnici za moral, nije trebala ni municija, oružje, ništa nije trebalo. Dovoljno je bilo da se pojavi Hujka, vojnici i narod tad su vjerovali, možemo. I mogli smo. U okolnostima dvostruke agresije, kada je na pojedinim mjestima između ustaške i četničke linije, zašto  ne kazati i ne nazvati to pravim imenom. Jer to je bilo to, kokarde i potkovice na kapama i drugim obilježjima jesu ustaše i četnici, tako da mi zapravo govorimo o fašizmu i antifašizmu. Između te dvije linije, ustaške i četničke, bilo je na nekim mjestima 700 – 800 /sedamstotina-osamstotina/ metara vazdušne linije. Puca četnik na mene, a ubije ustašu, jer je na puškomet, a unutra, između, je bio grad, bio je život, bila je vojska i bili smo svi skupa u totalnom okruženju. Bila je i njegova, Hujkina, porodica, nije ih izveo negdje drugo, bili su tu na liniji zajedno s nama, ali to su bile poruke, to je ono čime je komandant Hujka, komandant Prve mostarske brigade, ranije komandant bataljona, komandir čete i tako dalje, osnaživao ljude oko sebe, i zato smo mu vjerovali, zato smo bezpogovorno išli za njim i slušali ga.

Kada je došao taj 30. juni 1993. godine kada je u strogoj tajnosti grupa naših oficira planirala taj famozni proboj iz okruženja, jer mi smo bili sabijeni na par kilometara dužno i par stotina metara širine. Nismo imali ničega. On, Hujka, mogao je biti na komandnom mjestu brigade, kako većina komandanata radi, ali njegov san je bio da se Mostar mora deblokirati, da se mora uzeti ta famozna kasarna koju mi zovemo Sjeverni logor. On je krenuo u juriš, jurišao je kao komandir voda, kao komandir desetine, a ne naređivao kao komandant brigade. Njegove naredbe su bile za mnom a ne naprijed. Sve što je radio radio je tako: Za mnom. Zato je za života ušao u pjesmu, narod ga je za života opjevao, a koga narod opjeva taj je ušao u legendu, ušao u vječnost. Hujka je stvarno za života ušao u vječnost.

I svi mi smo počastvovani što smo ga poznavali, što smo s njim mogli nešto da uradimo za naš grad i za našu državu. Krenuo je on u taj juriš, ostalo je još malo da se uzme Sjeverni logor, jedna granata, geler i pao je, 30. juna 1993. godine.

Tad je grad zanijemio. Koliko ga je grad volio najbolje svijedoči jedan događaj iz studija našeg ratnog radija. Ja sam dobio zadatak da tog dana na radiju, našem ratnom studiju radija Bosne i Hercegovine saopštim tu vijest, da je napišem i da je saopštim. Nije bilo lako, ali neko je morao. Završio vijest, nisam odmah izašao iz tog malog studija, nisam mogao. Odjednom buka, već je došlo nekoliko vojnika, repetiraju puške i hoće da pucaju, hoće da me ubiju, pitaju otkud meni pravo da kažem da je Hujka poginuo, kako se smije to objaviti, jer narod će se demoralisati. Galame: Znaš li ti da njega ne može niko zamijeniti...?

Ni danas mi nije jasno kako nisu pucali. To je bio jako težak dan, toliko ga je narod volio, toliko ga je vojska voljela da iako smo znali da je pao, da odlazi u stvarnu legendu, nismo vjerovali. Nadahnjivali smo se njegovom snagom, prisjećali se njegovih odluka, njegovih herojstava i išli naprijed. Tog 30 – og juna je oslobođena ogromna teritorija: Vrapčići, Bijelo Polje, kompletna Bjelopoljska kotlina, uzeta je kasarna Sjeverni logor, zapravo ono što je najvažnije, deblokiran je Mostar, mogli smo preko Prenja do Jablanice, spojili smo se sa jedinicama Šestog korpusa ARBiH, ali to sve je bilo ništa, jer pao je naš komandant, pao je naš Hujka.

Sjećam se, jedanput je rekao, mislim da je to i danas za Mostar jako aktuelno, ako Mostar ne bude jedinstven grad, ako ga ne budemo mogli napraviti jedinstvenim gradom, ja ću se spaliti na Trgu Musala. Mostar nažalost ni danas u potpunosti nismo napravili jedinstvenim gradom, ali i ova Hujkina misao  i njegova poruka je zato obaveza za sve nas koji živimo u Mostaru da istrajemo u njenoj realizaciji. Na taj način ćemo mu jedinstvenošću grada podići najveći spomenik i tako će najsnažnije ostati vječno u našem sjećanju.

Naravno, ja bih mogao satima pričati o Midhadu Hujduru Hujki, jer njegovo djelo je obilježilo naše živote. Tako kada o njemu govorimo kao da pričamo o svima nama, kao da pričamo o Mostaru, jer to jeste jedna priča.
U svakom slučaju ja časnijeg i težeg zadatka nisam imao u životu od ovog sad, da izgovorim ovih nekoliko rečenica o čovjeku, o komandantu, o veličini, o gromadi od čovjeka kakav je bio Midhad Hujdur Hujka.

Hvala.