eMTeeM-ovo TRAGANJE ZA TOTALNIM TEATROM

       Kada je februara 1974. godine grupa mladih teatarskih buntovnika (Gradimir Gojer, Tahir Nikšić, Stojan Lasić, Zdravko Puvača, Sead Đulić) odlučila napraviti svoj teatar ja sam danas siguran da nismo znali šta hoćemo, ali sam također i vrlo siguran da smo znali šta nećemo. Bili smo snažno nadahnuti predstavama koje su tih godina izvođene na Festivalu malih i eksperimentalnih scena MESS u Sarajevu. Možda je presudnu ulogu da se krene u konkretizaciju ideje odigrala sjajna predstava „Plebejci uvježbavaju ustanak“ Gintera Grasa i u režiji Žorža Para. Bio je to drugačiji teatar od onog koji smo gledali u vlastitoj sredini. Monolog o „negaciji negacije“ toliko nas je nadahnuo da smo razmišljali i o tome da se naš budući teatar upravo tako zove.

      Istina, bilo je to i zlatno doba oba mostarska pozorišta, i Narodnog i Pozorišta lutaka, ali mi smo slutili nešto drugo, osjećali smo da ta čvrsta podjela na lutke i dramsku scenu nama ne odgovara, slutili smo, također, da ta podjela koja podrazumijeva uz lutku dijete, a uz živu scenu odraslog gledaoca ima nešto falš u samoj postavci. Tada nismo znali šta nije u redu i gdje je problem, ali smo čvrsto odlučili to ispitati i ispitivati. I ispitivali smo godinama. Do danas, jer naše traženje odgovora još traje.

     Kako smo to propitivali svih ovih godina pokušaću se prisjetiti, ali prije želim vašu pažnju usmjeriti na još neke okolnosti iz vremena nastanka Mostarskog teatra mladih koje u današnjoj društvenoj zbilji znače mnogo.

     Naime, te daleke godine odlučili smo i čvrsto branili stav da u našem nazivu pored odrednice «teatar mladih» mora stajati i «mostarski». Ni za ovaj naš stav nismo mi tada imali neke relevantne argumente, ali tvrdoglavost mladosti je pobijedila i tako smo registrovani. Možda smo se jednostavno ugledali na Zagrebačko kazalište mladih od kojeg smo kasnijih godina mnogo učili. To učenje značajno nas je formiralo, ali bilo i uzrokom nekih kasnijih podjela i suštinski različitih razmišljanja u kojem pravcu se treba razvijati naš teatar. Mnogi to i danas tumače željama za dominacijom i „vladanjem“, a ja sam i tada i danas ubijeđen da je razlaz bio konceptualne, a u krajnjoj liniji i estetske prirode. No, to je jedna sasvim druga priča..

    Zašto to danas pominjem?

    Zato što mi se čini jako važnim u našoj društvenoj zbilji koju živimo posljednjih skoro tridesetak godina. 

    U gradu u kojem je sve, ili hrvatsko ili bošnjačko, te ponešto srpsko, čini mi se jako važnim da ima nešto što je i imenom mostarsko, dakle gradsko, dakle građansko. Znam da nismo bili vidoviti prije 45 godina, ali danas sam ponosan na tu mladalačku tvrdoglavost na kojoj smo godinama istrajavali, te učili one koji su kasnije dolazili da je to jako važno. Ovdje odmah moram istaći da smo  i tu našu odluku da se zovemo teatar, a ne pozorište ili kazalište, također svojevremeno morali braniti. Danas je to odrednica koja nije samo jezička ili estetska. Zbog nje smo minulih godina incidentna pojava, jer ona znači da nikome ne pripadamo. Pripadati Gradu, znači ne pripadati nikome, jer Grad u tom kapacitetu ne postoji. Ovdje se mora pripadati „svom narodu“ da bi postojao. Zato je važan i naziv jer se iz njega odmah vidi ko jesi i kome pripadaš. To se vidi i iz našeg naziva, ali se iz njega, također, vidi da mi ne pripadamo tom podijeljenom društvu koje zauzima stav i donosi ocjene i odluke na osnovu naziva pozorište, kazalište, teatar.

    Danas je to snažno sredstvo podjela koje nam je nametnula politika.

    Zato tu odluku da u imenu pored riječi «mostarski» imamo i riječ «teatar», donesenu prije 45 godina danas slavimo i veličamo, jer nam je omogućila distancu od primitivne stvarnosti i dala šansu da drugačije mislimo, radimo i razvijamo našu budućnost.

    U međuvremenu smo odrastali, učili, griješili, rasli i padali, pa opet rasli i tako do danas. Nikad se nismo odrekli te dvije riječi koje su u našim životima puno više od pukih riječi. Bilo je vremena kada je odbrana tih principa značila pitanje života i smrti, pitanje egsistencije, ali i pitanje časti i morala, etike. Odlučili smo se za ovo drugo i pristali na patnju.

   Zato za sebe danas sa ponosom kažemo:

Mostarski teatar mladih nije samo teatar, ili pozorište, ili kazalište. 

Mostarski teatar mladih je i teatar i pozorište i kazalište.

Mostarski teatar mladih je prije svega ideja. Ideja snažno distancirana od svih ideologija, nacionalizama i podjela bilo koje vrste.

Mostarski teatar mladih je projekat novog, otvorenog, aktualnog, istraživačkog bavljenja umjetnošću teatra. To je mjesto stvaralačkog istraživanja na kojem je estetika sveto pravilo, ali joj je ipak pretpostavljena etika. To je profil trećeg teatra u kojem uz profesionalan angažman i rezultat mora u radu postojati i ljubav koju nosi amaterizam.

Mostarski teatar mladih nije teatar u kojem se radi. 

U Mostarskom teatru mladih se živi.

Tu predstava nikad nije gotova. Ona je živ organizam koji se stalno mijenja, dograđuje, istražuje...

Tu glumac radi i onda kada nema predstavu ili probu, jer zna da uvijek ima šta naučiti.

Mostarski teatar mladih opredijeljen je za interakciju sa publikom koju cijeni, uvažava, ali i informira, obrazuje i vodi kroz neslućene mogućnosti teatra u povijesti civilizacije.

Mostarski teatar mladih okrenut je budućnosti crpeći sva bogatstva što ih nudi prošlost i sadašnjost.

Mostarski teatar mladih okrenut je Svijetu, da bi učio, ali i da bi poučavao.

Mostarski teatar mladih je most za budućnost.

         Mostarski teatar mladih osnovan je 24. februara 1974. godine i od tada djeluje, uprkos svim nedaćama minulog vremena, u kontinuitetu. Do sada smo realizirali preko 170 premijernih predstava i odigrali oko 11.000 repriznih predstava, te oko 1.600 drugih programa. Naše predstave i programe vidjelo je oko 2.300.000 gledatelja na pet kontinenata. Dobitnici smo značajnih domaćih i međunarodnih nagrada za umjetničke rezultate, ali I brojnih priznanja za društveni angažman. Članovi smo više međunarodnih asocijacija i mreža što nam obezbjeđuje svakodnevnu komunikaciju sa teatrima i teatarskim umjetnicima, univerzitetima, časopisima i brojnim pojedincima iz cijelog svijeta.

         Od 1975. godine organizator smo Međunarodnog teatarskog festivala autorske poetike, koji je najveći festival ovog profila u ovom dijelu Evrope. Uz Festival već 35 godina organiziramo i Alternativnu akademiju kao specifičan vid edukacije teatarskih umjetnika iz cijelog svijeta. Ovaj oblik neformalnog obrazovanja, kao i Festival postali su obavezna destinacija i termini za sve značajne teatarske poslenike u svijetu.

         Posljednjih dvadeset godina u februaru organiziramo Međunarodnu teatarsku konferenciju u okviru koje se različitim temama bave brojni teoretičari, praktičari i profesori teatarske umjetnosti.

        Kompletnu aktivnost provodimo kroz četiri umjetničke scene, i to: Dječiju, Omladinsku, Studentsku i Gradsku scenu, jer svojim predstavama i drugim programima želimo obuhvatiti što veći broj građana Mostara, ali i šire.

        Sve ovo bilo je moguće jer su naše predstave dostizale visoke umjetničke domete i često pomicale granice umjetnosti teatra. Pomenimo neke od tih predstava. Prije svih to su: Pax Americana iliti čovjek je čovjeku…?, Ruke, Jama, Garavi sokak, Mi znamo šta smo, ali ne znamo šta možemo biti, Galeb, Hamlet, Pax Bosniensis, Mimar, Maske, Magbet, Zvijer na mjesecu, Usamljeni zapad, Kako sam naučila da vozim, (Njegove) Tri sestre, U traganju za bojom kestena, Otelo, Oda radosti – Deveta nedovršena, Biti ili ne biti – to je pitanje, Fatima, nevjesta od boli, Mir, Uspavanka za Mladenku….Vrijedi pomenuti da su prve teatarske korake na našim scenama učinili kasniji profesionalci: Dragan Despot, Snježana Martinović, Nebojša Kundačina, Tea Alagić, Belma Lizde, Silvana Vučić, Robert Pehar, Miralem Kolečić, Damir Pudar, Vladimir Ilić, Maja Zećo i brojni drugi. Ponosni smo i na saradnju sa mnogim profesionalcima iz svijeta sa kojima smo sarađivali i učili od njih. Pomenimo neke: Augusto Boal, Eugenio Barba, Julia Varley, Zygmunt Molik, Scott Fielding, Željko Vukmirica, Dino Mustafić, Selma Spahić, Kacura Kan, Boro Stjepanović, Jelena Sitar, Ljubica Ostojić, Rahim Burhan i mnogi drugi.

       Recimo da su mladi ljudi eMTeeM - a tipična  grupa mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine. Kakva je uopće njihova ljudska i teatarska perspektiva u ovom dobu i društvenoj situaciji njihove suvremenosti?

Dvije su mogućnosti postale opće mjesto:

1. Otići iz zemlje. Pokušati živjeti i preživjeti u inozemstvu. U Svijetu. Neizvjesnost i sve tegobe stranstvovanja, između ostalog, i

2. Ostati u zemlji. Neizvjesnost i sve tegobe utapanja u sivilo svakodnevnice. U šeme i probleme društvenog i teatarskog konteksta. Složenih. Često obeshrabrujućih.

Dakle, šta?

eMTeeM odabire treće. Ostati, raditi skupa, ostvariti komunikaciju sa Svijetom, pokazati mu vlastitu kreativnost, znanje, mogućnost, istinu o sebi u Svijetu i svijetu u sebi.

Krenuli smo jedno prema drugom, mi, eMTeeM i Svijet. I kao da se desila ljubav. Živimo ljepše i lakše.

Nekad bi Svijet bio scena naše igre i mladosti.

Slijedeći opredjeljenja eMTeeM - a, naše predstave do sada su pokazane na brojnim scenama Svijeta kome kreću u pohode i nude svoju snažnu mladalačku energiju i ljubav. Gostovali smo u: Austriji, Njemačkoj, Belgiji, Hrvatskoj, Mađarskoj, Španiji, Češkoj Republici, Singapuru, Velikoj Britaniji, Bugarskoj, Italiji, Srbiji, Crnoj Gori, Egiptu, Jordanu, Hong Kongu, Izraelu, Palestini, Kolumbiji, Sloveniji, Sjedinjenim Američkim Državama….. 

A pripremamo se i dalje. Valja nama preko rijeke..

Dakle, perspektiva mladih Mostarskog teatra mladih, ali i šire, jest: OTVOREN SVIJET i KOMUNICIRANJE S NJIM.