Sead Đulić

   Zbog složenosti državnog uređenja u Bosni i Hercegoivini, ali i zbog vlasti koja preferira nacionalni koncept nad građanskim neminovno se to odražava i na rad i organizaciju i boračke organizacije u zemlji. Naime, postoji Savez antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegoviuni koji je pravni sljedbenik SUBNOR BiH. SABNOR je registrovan kod državniog Ministarstva pravde i područje njegovog djelovanja je cijela država. Paralelno postoji i SUBNOR Republike Srpske koji je registrovan kod Ministarstva pravde Republike Srpske i područje njegovog djelovanja je Republika Srpska. Međusobna saradnja gotovo da i ne postoji, jer rukovodstvo SUBNOR-a Republike Srpske to ne želi. Međutim, mi sa značajnim brojem udruženja iz Republike Srpske imamo odličnu saradnju. Tamo gdje je uticaj politike jači saradnja je slabija i obrnuto. Što se tiče mladih antifašista oni su organizovani kroz Forum mladih antifašista, od udruženja, preko kantona do državnog nivoa. Imaju svoje rukovodstvo i svo...

  Jutro je. Ranije sam sa kolegama iz rukovodstva SABNOR-a u Bosni i Hercegovini iz Sarajeva krenuo put Tuzle. Povod je sastanak sa gradonačelnikom Tuzle i preciziranje zajedničkih aktivnosti oko organizacije Centralne regionalne manifestacije obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. Manifestacija treba biti održana u subotu, 10. maja na Trgu slobode u Tuzli sa početkom u 12 sati. Očekuju se antifašisti iz svih država nastalih disolucijom Jugoslavije, te Austrije i Italije. Zapravo ovo je zajednička manifestacija. Skup snage antifašističkog pokreta danas. Sretan sam jer ne vozim i mogu drijemati dok se lijeno probijamo ka Tuzli. U polusnu odlutao sam u davnu 1971. godinu i to njen posljednji dan ili bolje reći u noć koja je djelila 1971. i 1972. godinu. Kad god idem u Tuzlu, ta misao mi se nekako vrati i razgali mi dušu. Naime, bilo je to vrijeme mog studentskog života u Sarajevu. Nekako spontano iz druženja Sabit i Drago postali su mi cimeri. Zapravo bi...

Bio je Dan nezavisnosti. Trideset i treća godina od referenduma na kojem su se građani Bosne i Hercegovine odlučili da u budućnosti nastave samostalan put. Zapravo, dovoljna većina njih. Nakon dugo vremena tog dana sam se sjetio gdje sam bio tog 1. marta 1992. godine. Naime, dan ranije sam glasao i krenuo vozom za Banja Luku. Kolegica Ljubica Ostojić i ja pozvani smo od umjetničkog rukovodioca Teatra poezije „Masleša“ iz Banja Luke, Sakiba Salame, da za njihove članove održimo radionicu o osnovama recitovanja. I krenuli smo vozom, jer naši domaćini su tako insistirali. Tek kasnije ćemo shvatiti zašto. Radili smo intenzivno, gotovo cijele dane. U grad smo kretali tek uveče, na večeru. Prvo veče predlažem dva-tri restorana koja znam od ranije kao dobre, domaćini vrdaju i kažu da se sve to promijenilo i vode nas na sasvim drugo mjesto. Nije mi bilo jasno kako se sve moglo tako promijeniti za par mjeseci, koliko nisam bio u Banja Luci, ali poštujem domaćine i šutim. Tek šetajući kroz g...

  Pijem prvu jutarnju kafu, uobičajeno, u kafiću „Globus“. Usput čeprkam po telefonu listajući naslove na portalima. Sam sam za stolom, ali to ovdje ništa ne znači. Svi se poznajemo pa uglavnom bez pitanja sjedaš gdje ima slobodna stolica. Nisam ni primjetio kad mi se stari poznanik priključio. Tek kad je progovorio registrovao sam ga za stolom. Umjesto pozdrava klimnuo je glavom i onako bez uvoda upita me, rekao bih vidno iznerviran: Bogati šta ti misliš o ovome Trumpu i njegovim potezima.  Odgovorih mu kratko: Ne mislim ništa i odlutah u mislima u neke, danas, daleke godine, godine koje su srušile moje brojne snove, godine koje su mi otele radost gledanja odrastanja moje djece, godine koje su mi sve materijalno što sam imao uništile, godine koje su mene, zakletog pacifistu, pretvorile u vojnika i oficira. Godine su to koje su mi trajno u srce urezale tugu i trajno ukrale veliki dio ljubavi koju sam nosio u sebi. Ne izgovaram mu svoje misli jer me ne bi shvatio i skoro ...

  Danas sam kasnije izišao iz stana. Tromo, gotovo lijeno. Vukao sam se ulicom. Nemam običaj redovno stati i na usputnom panou za smrtovnice pogledati stanje, ali jutros me neka nevidljiva sila vukla tom panou. Dok pogled luta za oko mi zape jedna smrtovnica sa crvenom ružom. Pogled zastane, čitam ime i prezime, ali nisam siguran. Pogledam fotografiju i prepoznajem ispijeno, umorno lice sa dugom neurednom kosom. Prepoznajem Gorana, mog nešto mlađeg izviđačkog druga kojeg sam i u minulom ratu sretao kao hrabrog borca i čovjeka spremnog na najveće žrtve. Nismo prijateljevali, ali smo se poštovali. Nakon rata nekako sam ga izgubio iz vida, sreli smo se par puta. I onda me nazvao prije odprilike tri mjeseca i zamolio da se vidimo. Tražio je da susret bude što prije i na nekom mirnom mjestu. Osjetio sam da mu je to jako važno. Dogovorili smo susret za sutrašnji dan u rano popodne, kako bismo imali dovoljno vremena. Isčekujući taj susret stalno sam mislio na Gorana, slabo, vrlo slabo...

    Mostarski teatar mladih nije samo teatar, ili pozorište, ili kazalište. Mostarski teatar mladih je i teatar i pozorište i kazalište. Mostarski teatar mladih je prije svega ideja. Ideja snažno distancirana od svih ideologija, nacionalizama i podjela bilo koje vrste. Mostarski teatar mladih je projekat novog, otvorenog, aktualnog, istraživačkog bavljenja umjetnošću teatra. To je mjesto stvaralačkog istraživanja na kojem je estetika sveto pravilo, ali joj je ipak pretpostavljena etika. To je profil trećeg teatra u kojem uz profesionalan angažman i rezultat mora u radu postojati i ljubav koju nosi amaterizam. Mostarski teatar mladih nije teatar u kojem se radi. U Mostarskom teatru mladih se živi. Tu predstava nikada nije gotova. Ona je živ organizam koji se stalno mijenja, dograđuje, istražuje... Tu glumac radi i onda kada nema predstavu ili probu, jer zna da uvijek ima šta naučiti. Mostarski teatar mladih opredijeljen je za interakciju sa publikom koju cijen...