Sead Đulić

    Baveći se ovom temom želim konkretnim primjerima iz Mostara komparirati informisanje iz ilegalnog djelovanja u Drugom svjetskom ratu i Odbrambeno-oslobodilačkom ratu, istražujući međusobnu poveznicu, ali i rezultate psihološkog djelovanja na neprijatelja i istovremeno izvorište morala i motivacije za mitska pregnuća naroda čija su to bila sredstva informisanja. Želim početi od jednog susreta u Sarajevu ratne 1993. godine. Bio sam na referisanju u Generalštabu Armije RBiH, sa komandantom 4. Korpusa Armije RBiH, generalom Pašalićem, i prilikom upoznavanja u komandi 1. Korpusa predstavio me kao komandanta artiljerijske brigade našeg korpusa. Svi su bili iznenađeni i zbunjeni. Posebno ja, jer bio sam upoznat sa čime raspolažemo i koja je moja funkcija u Komandi. Onda je general Pašalić sve objasnio i vrlo detaljno i gotovo strasno govorio kako mi u okviru Informativne službe imamo radio stanicu, kojom ja rukovodim i da je taj radio, u našim uslovima, ubojitiji od bilo kakv...

Nakon dvije sedmice konačno sam kući. Svašta bi trebao uraditi, ali mi se neda. Odmaram i budan sanjarim. Lutam u mislima po prostranstvima sjećanja kao da tražim nešto što će mi zaokupiti misli i odagnati zamor koji osjećam u cijelom tijelu. Telefon neprestano zvoni. Najčešće su to pozivi bez kojih bi najrađe progurao ovu nedjelju, ali šta je tu je. Ta učestala zvonjava i isprazni razgovori vratiše me u 1993. godinu i vrijeme kada sam sanjao telefon u nadi da ću čuti neki glas o onima zbog kojih vrijedi živjeti. Naime, Slavica i djeca su od septembra 1992. godine kod prijatelja Vlade u Zagrebu, ali desio se maj 1993. godine i moj strah je rastao iz dana u dan. Preko dva mjeseca o njima nemam nikakav glas. Telefoni ne rade, a putem radio veze ne uspjevam ostvariti kontakt sa Vladom. Veza uvijek bude prekinuta. Ti prekidi i nemogućnost uspostavljanja veze bude sumnju da se nešto desilo, jer do nas stižu svakojake ružne informacije. Odagnavam takve misli od sebe, ali svejedno loše spavam...

    Bio sam u Fojnici na banjskoj rehabilitaciji. Imao sam sreće kod pravljenja rasporeda terapija. Sve terapije završavao sam oko 11,30 sati i ostatak dana mi je bio na raspolaganju za šetnje, posjete prijateljima ili jednostavno za odmor. Danas sam zbog te činjenice odlučio poslije ručka lagano krenuti za Mostar. Naime, sutra je Dan Armije RBiH, a pristao sam govoriti na svečanoj akademiji. Bilo mi je to prihvatljivije nego da sutra u jednom danu vozim u oba pravca. Ručao sam ranije i lagano krenuo put Mostara. Sunce mi smeta, nisko je i direktno sija u oči. Ni naočale ne pomažu. Vozim baš sporo, a misli lutaju. Bio sam iznenađen kad na Bradini ugledah naplatne kućice. Silazim sa auto puta i kao da puzim prema Konjicu. Sam sebe zatekoh u mislima. Vratih se u godine momkovanja i lude zaljubljenosti. Konjic je te 1976, godine igrao važnu ulogu u mom životu. Naime, ona, Slavica, studirala je muziku u Sarajevu i zbog povoljnog rasporeda mogla je četvrtkom oko 18,00 sati ub...