DOSANJAJMO I MI, I NJIHOVE I NAŠE, SNOVE

/Obraćanje na Centralnoj manifestaciji obilježavanja Dana ustanka naroda BiH u Gornjem Vakufu-Uskoplju 27. jula 2025. godine./

 

Smrt fašizmu !

Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegovini. Istovremeno koristim priliku da svima vama čestitam dan 27. juli – Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine, ovaj slavni dan koji je nekako zaboravljen, potisnut, gurnut u stranu, ali ima nas i dok je nas biće i 27. jula i biće obilježavanja tog dana, dana ustanka.

Ja ne bih da se sjećam prošlosti, ali ću par nekih stvari, paralela, pokušati da povučem. Te 1941. godine Bosna i Hercegovina, koja u tom trenutku zapravo, kao jedinstvena teritorija, u nekom organizacionom smislu nije postojala, a bila je kao i čitava Kraljevina Jugoslavija bila je okupirana od fašističkih i od nacističkih snaga Njemačke i Italije, ali i od damaćih izdajnika, kako smo ih godinama zvali. U tim okolnostima 4. jula 1941. godine u Ribnikarovoj kući u Beogradu sastao se Politbiro Komunističke partije Jugoslavije i sedam ljudi, u strogoj ilegali, i svaka budala mogla ih je ubiti i biti nagrađena za to. Odlučivali su i donosili odluku da dignu ustanak i pozovu narode Jugoslavije na ustanak.Ono što je zanimljivo kada su donosili tu odluku neko je Titu rekao: Kako ćemo, nemamo vojsku?

Tito je na to rekao: Imamo narod.

Drugi je dodao: Ali nemamo oružje.

On je opet odgovorio: Imaju ga Nijemci i Talijani. Otećemo od njih.

I više nije bilo diskusije, ali je jako bitna stvar, oni su dali duplo mlađem od najmlađeg prisutnog da napiše proglas narodima Jugoslavije kojim se pozivaju na dizanje ustanka, dvadesetpetogodišnjem Ivi Loli Ribaru. Ivo Lola Ribar je napisao proglas, pročitao, a svjedoci koji su o tome pisali kažu da ostali nisu promijenili ni zarez. I proglas je otišao, narod se odazvao i 1945. godine ta vojska, Titovi poartizani, Narodnooslobodilačka vojska imala je osam stotina hiljada ljudi, vojnika spremnih da daju život za slobodu.

Zašto ovo ponavljam?

I danas je ova naša Bosna i Hercegovina napadnuta i izvana i iznutra različitim fašističkim i nacističkim metodama. Danas imamo mnogo više iskustva, mnogo više znamo od onih koji su u Ribnikarovoj kući sjedili i odlučivali o dizanju ustanka.

Naučimo iz tog iskustva neke lekcije, vjerujmo našim dvadesetpetogodišnjacima kako su oni tad, 1941. godine, vjerovali svom dvadesetpetogodišnjaku Ivi Loli Ribaru i ostavimo sve razlike po strani. Okupimo se oko onog što nam je zajedničko, a toga je mnogo više. I danas nam je sloboda u punom kapacitetu te riječi na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine ugrožena. I danas nam jhe socijalna pravda ugrožena. Nemamo jednakost i ravnopravnost na svakom pedlju ove zemlje svi.

Ta ideja okupila je Titove partizane. Okupimo se i mi oko toga i shvatimo u ovom vremenu da je ključna partija, ključna stranka, kad je kritično, Bosna i Hercegovina. Sve drugo je po strani, sve drugo može kad imamo Bosnu i Hercegovinu. Onda ćemo tražiti stranačke i ove i one boje, razlike i ostalo.

To je ono špto poručuje i 27. juli, ali i 4. juli 1941. godine, kada je sve začeto. Ako tako stvari shvatimo onda ima nade i za nas i za Bosnu i Hercegovinu. I ima budućnosti. Na kraju krajeva onima koji nas negiraju, koji antifašističko naslijeđe proglašavaju nekim zlom, tiranijom i ne znam kako sve ne, valja reći: Drugo ime za slobodu jeste antifašizam. Nema pune slobode bez antifašističkog društva Bosne i Hercegovine, ali modernog u 21. stoljeću. Nema više ni Musolinija ni Hitlera, ni Draže ni Ante, ni brojnih drugih kolaboracionista. Današnji fašisti ne nose crna odijela, ona mračna kakva su nosili oni četrdesetih godina. Danas su mnogo fino obučeni, uljudni, nose najskuplja odijela i voze najskuplje automobile, slatkorječivi su, ali su fašisti.

Ne nasjedajmo na to, na lijepe riječi.

Okupimo se svi. To je poruka 27. jula 1941. godine koju danas moramo naučiti. Svi, koliko nas ima, u jedinstven antifašistički front za dobrobit Bosne i Hercegovine, za slobodu, za jednakost, za ravnopravnost. Kada to uradimo onda možemo sve drugo da radimo. Bez toga, samo sjećanje, samo život u prošlosti i priča o prošlosti ne vode u budućnost. Samo od toga nema ništa.

Prošlost je nadahnuće, prošlost je inspiracija, prošloist je ideja koju slijedimo, ali moramo biti zagledani u budućnost i naći jezik, način komunikacije sa onima koji nemaju to sjećanje u pamćenju koje mi imamo, sa mladim ljudima kojima je oteto antifašističko naslijeđe iz obrazovnog procesa. Zato je naša zadaća da se borimo, da nalazimo načine da ovo o čemu mi govorimo dopire do mladih ljudi na pravi način, ovovremeni način, njihovim jezikom i razumjevajući i dajući im šanse. Ako to uradimo onda možemo reći da će bosanskohercegovačko društvo biti moderno društvo, antifašističko društvo, društvo jednakosti i ravnopravnosti, slobode, socijalne pravde. To je ono o čemu su ustanici 27. jula 1941. godine sanjali i dosanjali. Dosanjajmo i mi, i njihove i naše, snove. Bez toga neće nas biti.

Smrt fašizmu !