NE MOŽE VIŠE OVAKO

/Obraćanje na svečanom skupu u Dolini heroja u povodu obilježavanja 82. godišnjice bitke na Sutjesci održanog 22. juna 2025.godine./

Smrt fašizmu !

Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegovini. Dobro došli u Dolinu heroja. Svi oni koji su izvan Bosne i Hercegovine dobro došli u Bosnu i Hercegovinu, isto onako kako su Titovi partizani tih četrdesetih godina bili dobro došli na ove planine, u ovu zemlju. Prije nego štobilo šta kažem, na ovom mjestu, u ovoj Dolini heroja ne mogu a da ne pomenem, ne izdvojim, jednog od onih koji su 1943. godine gazili ovim planinama i na kraju krajeva onim što su uradili doprinijeli su da mi danas jesmo ovdje, naš Ivo Karamatić iz Ploča, borac sa Neretve, borac sa Sutjeske, živi Titov partizan među nama.

Podsjetimo se, te 1943. godine ovdje na ovim prostorima bilo je oko 20 hiljada Titovih partizana sa 4 hiljade ranjenika. Imali su, kako historija pamti, samo lako pješadijsko naoružanje, poneki minobacač manjeg kalibra da tako kažem. Na suprot sebe imali su 127 hiljada nacista, fašista, Nijemaca, Talijana, Bugara, domaćih izdajnika, među kojima su ovdje, na Sutjesci, prednjačile ustaše. Bili su, partizani, okruženi sa svih strana, u potpunom, trostrukom okruženju, avijacija je djelovala, ali bili su jedinstveni, vjerovali u sebe, vjerovali u ideju, vjerovali u slobodu koju su sanjali i zbog koje su 1941. godine krenuli u borbu. Uvijek se treba podsjetiti i govoriti: Jedino su jugoslovenski narodi, jedino su Titovi partizani u porobljenoj i okupiranoj Evropi digli ustanak, imali vojsku, stvorili vojsku i oslobodili zemlju i stvorili preduslove da prave državu. I napravili državu. Svi drugi koji nam danas pričaju o antifašizmu, o slobodi, o demokratiji i o koje čemu imali su pokrete otpora, pisali letke i pravili sitne diverzije. Sve je to vrijedilo, ali naši narodi su ginuli i junački se borili protiv višestruko jačeg, naoružanijeg, snažnijeg, organizovanijeg neprijatelja, ali su imali nešto drugo što niko ko je bio protiv njih nije imao. Imali su jedinstvo, vjerovali jedni drugima, vjerovali u ideal slobode, vjerovali svom Vrhovnom komandantu, vjerovali su da mogu. I mogli su. Jedna trećina njih je ostala na Sutjesci, ali su probili obruč i stigli 1945. godine do slobode. Zato jesmo danas ovdje. Ne samo da bi se sjećali. Tiitovi partizani uradili su sve što su mogli. Sve, doslovno sve, ušli su u historiju, ušli u legende, ušli u pjesme, ostali u sjećanju, u kolektivnom narodnom sjećanju, ali ovdje su nas okupili i ja mislim da svi mi koji baštinimo to naslijeđe Titovim partizana jugoslovenskih naroda moramo iz toga nešto naučiti. Ovo je mjesto, Sutjeska je mjesto gdje mi moramo donositi neke važne odluke, i pojedinačno i kolektivno. Upitajmo se mi danas možemo li mi nešto od onoga što su Titovi partizani uradili mi danas uraditi. Verbalno puno toga kažemo da možemo, međutim na djelu često se povučemo. Pogledajmo kako Svijet izgleda danas, kako izgleda Evropa danas, kako izgledaju naše zemlje danas. Veoma često imamo u vlasti ozloglašene sljedbenike onih koji su 1945. godine poraženi. Mi na to šutimo ili tiho govorimo.

Nemamo pravo na nedjelovanje.

Nemamo pravo na pristajanje na reviziju historije.

Mi imamo danas situaciju da oni koji su rehabilitovali domaće izdajnike iz 1941.-1945. godine obilježavaju Neretvu, Sutjesku, Kozaru i tako dalje. Šta oni mogu pričati, o kojem obilježavanju Titovih partizanskih dobivenih bitki oni mogu pričati kad oni slave one koji su pucali na Titive partizane.

Zato mi danas, svi zajedno, jedinstveno, od Slovenije do Makedonije, kako su i oni čije ideje slijedimo bili zajedo, moramo ujedinjeno dići glas i reći fašizmu ne. Nije danas fašizam u crnim uniformama, nije danas fašizam onakav kakav je bio četrdesetih godina, danas oni nose najbolja odijela, voze najbolje automobile, vrlo su slatkorječivi, često lijepo izgledaju, dopadljivi su, ali su fašisti, ali će nas uništiti.

Zato moramo djelovati, svi zajedno. Ti isti, kad govorimo o Sutjesci, ne pričaju o pobjedi Titovih partizana, nego Titove partizane prebrojavaju na Slovence, Hrvate, Srbe, Muslimane, Crnogorce, Makedonce, Rome, Jevreje i tako dalje i pričaju koliko je kojih bilo i ko je dao više. Oni na Sutjesci su bili privatno sve to što ovi će reći, ali u prvom redu bili su Titovi partizani, borci za slobodu, proleteri. Pa otkud nama danas pravo da pristajemo na tu vrstu podjela. Ne može se biti antifašista 21. stoljeća i pristajati na nacionalne podjele kakve nam fašisti danas plasiraju.

Baštinimo jedno, jedinstveno, isto, zajedničko antifašističko naslijeđe. Ako to jeste tako, a ja sam uvjeren da jeste, onda moramo zajedno dizati glas, zajedno reći: Ne može, neće ići više ovako, inače ćemo nestati, inače će nam se desiti ono što se dešava danas širom Svijeta.

Zato, sa ovog svetog mjesta, sa ovog mjesta najveće žrtve, ali i najvećeg herojstva, ponesimo to u našim srcima i djelujmo danas onako kako su oni 1943. godine djelovali ovdje i ima nade za nas, a onda će ta iskra slobode, kao što je i četrdesetih godina sa jugoslovenskih prostora zračila neviđena baklja slobode i otići dalje sa naših prostora.

Smrt fašizmu!