VIŠE OD ČINA RUŠENJA PAMTIM STRAST SA KOJOM JE RUŠEN

 

        Kad razmišljam, govorim ili pišem o 9. novembru posljednjih godina intenzivno mi se isprepliću dvije misli i emocije koje neminovno idu uz njih. Prva misao i prva asocijacija na taj dan su rafali nad Mostarom i strastveno slavlje, gotovo životinjsko, rušitelja Mosta zbog uspješno obavljenog čina rušenja. I danas čujem te rafale i to slavlje. Ne progoni me čin rušenja, nego strast sa kojom je rušenje činjeno i učinjeno. To je ono što mene muči, jer tu strast, koju pamtim od novembra 1993. godine, ja i danas prepoznajem u istrajavanju na nekim političkim ciljevima. I zato sam zabrinut za budućnost Mostara.

       Druga misao isprepletena sa ovom je ljubav brojnih građana Mostara koji su prelazili preko Starog mosta i kad ga nije bilo, koji su skakali sa Starog mosta i kad ga nije bilo, koji su ga vidjeli i slikali u ogromnoj razvalini iznad Neretve. Uvjeren sam da baš te ljubavi nije bilo, ne bi ni Mosta u fizičkom smislu opet bilo. On je sve godine bio tu, jer što je veća strast rušitelja bila, bila je i naša ljubav veća. Zato ja svakog novembra sanjam da građani Mostara istu količinu ljubavi, koju su imali prema Mostu, usmjere prema Mostaru, jer danas se Mostar sa istom strašću uništava, a uništavanje je i nečinjenje. Sanjam dan kada ćemo prestati pričati o prošlim vremenima i sanjati o Mostaru sedamdesetih, osamdesetih. Obnovimo Mostar ljubavlju i zajedničkom snagom djelovanja da bude, kao i novi Stari most, grad XXI stoljeća. U tom kontekstu onda rušenje sa početka sjećanja može biti inspiracija za sveopšte novo građenje, kako naših odnosa, tako i grada kao cjeline. Ako to uspijemo ništa neće biti uzalud.