MI MORAMO BITI GLASNIJI

 

/Obraćanje na Mrakovici, Kozara, 5. jula 2025. godine na Svečanom skupu u povodu 83. godišnjice Kozarske epopeje/

Smrt fašizmu !

Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca NOR-a u BiH. Zadovoljstvo je, i ove godine, svih nas što jesmo ovdje na herojskoj Kozari. Neki kažu da nas je znalo biti više ili nema nas dovoljno ili moglo je ovako, moglo je onako. Ja mislim da nas ima dosta, da nas ima jako puno, jer sjetimo se 4. jula, dakle na jučerašnji dan, 1941. godine u Ribnikarovoj kući u Beogradu okupilo se njih, da tako kažem kad bi brojali malo više nego što ima prstiju na jednoj ruci, i odlučivali su o dizanju ustanka i pozivanju naroda Jugoslavije na ustanak. I narod se odazvao na poziv njih pet šest. Dakle, nije važan broj, važno je naše jedinstvo, važna je naša ideja, važno je vjerovanje u tu ideju, Ako to jeste tačno, ako mi jesmo uzistinu sljedbenici onih koji su 4. jula 1941. godine digli ustanak onda nas ima jako puno. I ovo je pravo mjesto, Kozara na kojoj je hiljade, desetine hiljada nevinih ljudi stradalo od njemačkih nacista, ali i domaćih izdajnika. Zašto to da ne kažemo, te 1942. godine, ustaša i četnika koji su ovdje palili i žarili.

Ako vjerujemo u ove ideje o kojima govorimo, koje su začete u Ribnikarovoj kući 1941. godine i ako se sjećamo žrtava iz 1942. godine ovdje na Kozari, onda je naša obaveza da istom tom snagom, istim tim jedinstvom, istim tim međusobnim povjerenjem krenemo u naše, današnje, ovovremene antifašističke bitke.

Lijepo je da se sjećamo. I trebamo se sjećati, ali ne da bismo živjeli u prošlosti nego da bi se nadahnuli prošlošću i krenuli u današnje bitke za bolje sutra. Drugačije nećemo opstati i neće od nas biti ništa.

Dakle, snaga, ideja, nadahnuće Titovim partizanima, a naša borba, naše jedinstvo. Mi nemamo, to stalno ponavljam, pravo na nedjelovanje, nemamo pravo na šutnju, nemamo pravo na nejedinstvo. Svjedoci smo strašne revizije historije, revizije i onog što se desilo ovdje. Kad slušamo neke političare i neke historičare ovovremene onda čovjek ne može pri zdravom razumu da vjeruje da to iz ljudskih usta i ljudskog uma može da izađe, a izlazi. A mi to kritikujemo u našem uskom krugu, govorimo o tome međusobno, ali nema našeg snažnog i jasnog glasa svuda, u svakoj sredini, na svakom mjestu. To je današnja bitka za ideje antifašizma i za ono u šta se zaklinjemo.

Dakle, mi danas ovdje na Kozari jesmo zbog 1941. i 1942. godine, ali ja mislim napunjeni idejama i djelima tog vremena moramo razmišljati o 2042. godini, misliti na ono šta će biti sutra kao što su Titovi partizani 1941. godine mislili kakva će biti zemlja kad je oslobode. Hajdemo to da jesmo Titovi pretvoriti u akciju, a ne u parole. Ne možemo dozvoliti da rijetki govore, da rijetki djeluju, a da mi ostali oživljavamo i samo pričamo o Titovim dobivenim bitkama.

Oni su sve uradili što su mogli, dali svoje živote, ugradili svoje živote u slobodu. Oni više nemaju šta dati. Ušli su u historiju, ušli u pjesme, ušli u kolektivno sjećanje svih jugoslovenskih naroda, ali moramo misliti šta mi možemo uraditi, kako ćemo mi promijeniti ovo stanje u kojem živimo. U svim našim zemljama, bivšim jugoslovenskim republikama, imamo strašnu reviziju historije. Vrlo često su nam u vlasti najozloglašeniji sljedbenici onih koji su 1945. godine poraženi, a mi smo na to uglavnom tihi.

Mi moramo biti glasniji.

Ja sam silno uvjeren da je nas koji mislimo drugačije od njih mnogo, mnogo više nego što je njih, ali smo tihi, fini, hoćemo sve, nekako, na lijep način da uradimo. Sa njima ne može lijepo. Moramo naći drugačije oblike djelovanja, moramo dići ovovremeni, naravno ne oružani, ali drugačiji ovovremeni ustanak za promjenu ovog neofašističkog društva koje živimo. To je slijeđenje ideja 1941, 1942, 1943. do 1945. godine. Sve drugo je samo puko sjećanje i žal za prošlošću.

Nas mora, na toj ideji, zanimati budućnost. Ako to uradimo, ako progovorimo na drugačiji način, ako se osvjestimo na drugačiji način onda nećemo govoriti da nas je malo, a onda će i oni što su se uspavali, i oni koji se boje, i oni koji se ustručavaju biće sa nama.Biće sa nama.  A tada sve ove zemlje živjeće ponovo punu slobodu kakvu su imali poslije 1945. godine. To je sjećanje na Kozaru i 1942. godinu.

Živjeli i smrt fašizmu.