MOŽEMO I HOĆEMO
/Obraćanje u mjestu Plahovići, općina Kladanj, 28. juna 2O25. godine povodom
godišnjice sureta Josipa Broza Tita sa delegacijom bosanskohercegovačkog
rukovodstva NOP-a./
Smrt fašizmu !
Pozdravljam vas u ime Saveza
antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegovini. Ova pauza nije zato što ne
znam šta ću reći nego naprosto, poslije ovoliko izgovorenih riječi ne želim da
budem dug, a i ovo mjesto samo po sebi i ono što se ovdje desilo traži i
određenu tišinu i određeno sabiranje misli.
Dakle, čuli smo šta se ovdje
desilo. Ima jedna rečenica koja meni odzvanja kad god se pomene Kladanj, kad
god se pomenu Plahovići i ono što se jula 1943. godine desilo ovdje u tom
razgovoru delegacije, bosanskohercegovačke delegacije i Josipa Broza Tita. Ako
su zapisi tačni, ako je tačno ono što oni koji su pisali o tome kao svjedoci
vremena kažu, to jeno što je u kratkom obraćanju našim bosanskohercegovačkim
antifašistima rekao Tito, a to je: Narodi Bosne i Hercegovine svojim doprinosom
narodno-oslobodilačkoj borbi i prijemom, otvaranjem svojih kuća, svojih srca
partizanskim jedinicama sa svih prostora Kraljevine Jugoslavije dali su ogroman
doprinos i izborili da budu ravnopravni, i to je ono zbog čega ovo ponavljam,
sa Hrvatskom i Srbijom. Nije druge republike pominjao buduće jugoslovenske
federacije nego je i te 1943. godine ovdje u Plahovićima pomenuo Hrvatsku i
Srbiju. Ne bez razloga. I danas bi, čini mi se, bilo dobro kad bi neko imao
snage i tolikog autoriteta da kaže da i današnja Bosna i Hercegovina mora biti
ravnopravna sa susjednim državama koje nas ugrožavaju na različite načine
koristeći, da se ne lažemo, klasične fašističke metode kako bi podijelili i
uništili Bosnu i Hercegovinu.
Zato mi koji baštinimo
antifašističko nasljeđe, sjajno je i moramo gajiti kulturu sjećanja, ali ne
samo kulturu sjećanja da bi se sjećali. Ja to stalno ponavljam i nekad mi se
učini da sam dosadan sebi koliko to ponavljam, ali ono što je bilo je naša
inspiracija, naše nadahnuće i obaveza da se sjećamo. Titovi partizani,
antifašisti Bosne i Hercegovine, ali i antifašisti sa jugoslovenskih prostora
tih četrdesetih godina uradili su sve što su mogli. Oni više nemaju šta dati,
ali zato mi danas okupljajući se na ovakvim mjestima ne trebamo obnavljati
Titove dobivene bitke nego ih koristiti kao inspiraciju za naše, današnje,
ovovremene bitke. Pogledajmo Svijet. Pogledajmo Evropu, pogledajmo i našu
državu i čitavo mokruženje, prostor bivše Jugoslavije, na sve strane novi
fašizam, novi nacizam je u silnom uzletu i mnogo je moćan, slatkorječiv. Danas
nije više fašizam onakav kakav je bio Hitlerov, Musolinijev, Dražin i Antin,
drugačiji su, drugačije su obučeni. Ja volim reći: Nose bolja odijela, najbolja
odijela danas, voze najbolje automobile, lijepo izgledaju često, dopadljivi su,
ali su fašisti. Ne smijemo na to nasjedati i ne smijemo čekati da neko drugi
uradi i dobije naše bitke. Ako smo antifašisti, ako slijedimo ideju Titovih
antifašističkih boraca ovo mjesto nas obavezuje da ono što je poručeno Humi,
Pašagi i Rodoljubu: Morate biti ravnopravni sa Srbijom i Hrvatskom. Idite i
spremajte, kako se Tito nizrazio, hitno Skupštinu, računajući na ZAVNOBiH.
Moramo mi takve odluke svi
zajedno donijeti. Država je ključna partija u ovom vremenu. Kad to shvatimoi,
kao što je i njima četrdesetih godina bila, kad to shvatimo onda ćemo se valjda
zbiti i boriti za državu svako na svoj način i u granicama svojih mogućnosti.
Vladimir Nazor je bio ovdje 1943. godine. Kada je otišao u partizaneiz toplog
zagrebačkog doma, u kojem je mogao ostati, bio je jako bolestan, imao je i puno
godina. Nije on pušku vidio u svojim rukama sve četiri godine rata, uvijek je
četvero-petero mladih partizana bilo obavezno da ga čuva, pazi, da mu ponese
torbu, knjige i šta sve nije imao, ali je njegovo prisustvo u partizanskim
jedinicama obezbijedilo da brigade mladosti koje su zbog njega došle, jurišaju.
Tako da mi nemamo alibi da
kažemo imamo godina, ne možemo i tako dalje. Možemo, moramo. Kad je država u
pitanju nema ne mogu, ne znam, kako ću.
Mogu i hoću.
U protivnom nas nema. Kad to
odlučimo, ali svi zajedno, onda mi možemo da kažemo da smo dosljedni
sljedbenici onog u što se kunemo i danas ovdje. Svi, i oni tastatura jurišnici,
facebook jurišnici i tako dalje, ti antifašisti iz toplih domova, moramo ih
probuditi i dovesti u naše redove. Ima načina, moramo izmišljati i nove, ali ne
smijemo odustajati, ne smijemo se predavati, jer ono što je na ZAVNOBiH-u
odlučeno, ovdje začeto, moramo odbraniti, ugroženo je. Ako je to u pitanju nema
razlika između nas. Ako ih i ima smješno su male, a ti fašisti, mnogo tih u
skupim odijelima nas uvjerava da su nam ogromne razlike i moramo se razdvajati.
Mi znamo da su to gluposti. Pa
hajdemo tu snagu, kako pjesnik reče: „Snaga je naša planinska rijeka, nju nikad
niko zaustaviti neće..“ Ona jeste planinska rijeka, ali je moramo otkočiti,
pokrenuti, moramo djelovati. Mi nemamo pravo na šutnju, nemamo pravo na
nedjelovanje, nemamo pravo na čekanje da neko, da neka međunarodna zajednica
uredi Bosnu i Hercegovinu.
Bosna i Hercegovina je naša
domovina. Naši preci su krvavili za nju, i mi devedesetih. Sve je to jedna vertikala
borbe za državu. Često imamo, i na to moramo ukazivati, naprimjer govorimo o
Danu državnosti, često, ali mnogi ne pominju ZAVNOBiH, kao da je Dan državnosti
pao sa neba, odnekud došao.
Nemoj da partizane pomenemo.
Oni su je obnovili i to je
historijska činjenica. Da nije bilo Plahovića, da nije bilo Mrkonjić Grada,
Sanskog Mosta i onog trećeg zasjedanja u Sarajevu ne bi bilo 29. februara i n1.
marta 1992. godine, ne bi bilo šanse za referendum, ne bi bilo Bosne i
Hercegovine. Prema tome, kad to shvatimo, mi ovdje shvatamo, ali moramo oko
sebe govoriti, govoriti i govoriti da uđe u javni prostor onako kako zaslužuje,
a onda će nas ovdje, ima nas dosta, puno, ali će nas onda biti mnogo više, onda
će ovo mjesto biti još važnije, još značajnije za sve nas u Bosni i Hercegovini
nego šta nam se sada čini.
Zato svi zajedno u jedinstven
svenarodni antifašistički front za Bosnu i Hercegovinu.
Primjedbe
Objavi komentar