Sead Đulić

  Mjesec maj za mene je oduvijek bio mjesec pun emocija, radosti, uzbuđenja... Redali su se u tom mjesecu neki datumi koji su mi značili i znače mnogo, kao, prvi, četvrti, deveti, petnaesti, dvadesetpeti... Svi drugačiji, a svi urezani u moj život kao trajni biljezi. I onda, u najtežem vremenu moga života, ničim od mene izazvano, dužnost pomoćnika komandanta za moral u Komandi 4. Korpusa Armije RBiH primio sam 15. maja 1993. godine, samo šest dana od brutalnog napada Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane na građane i vojnike odane svojoj domovini, Bosni i Hercegovini.  Opet maj.  Bilo je to vrijeme progona, ubistava, hapšenja, paljevina, odvođenja u logore, bilo je to vrijeme straha, nemoći, nedostatka materijalno-tehničkih sredstava, hrane, vode, ali i vrijeme prkosa, ponosa i nadljudske hrabrosti i žrtve svih za sve. A sve je počelo, koje li ironije, 9. maja, na sam Dan pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu, a mi smo 48 godina kasnije gledali fašizmu, u naj...

/Obraćanje na Svečanoj akademiji u povodu 79. godišnjice Bitke na Neretvi i 77. godišnjice pobjede nad fašizmom održanoj 7. maja 2022. godine u Jablaniciu./ Smrt fašizmu! Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca Narodno-oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini. Zadovoljstvo je, kao i svake godine, biti u Jablanici, jer Jablanica u ove dane, dane sjećanja na Bitku na Neretvi, otvori, ne samo svoja vrata, otvori srce, otvori dušu i mi se ovdje osjećamo uistinu kao svoji na svome, kao svako u svom domu, u svojoj kući. Zato hvala građanima Jablanice, hvala Jablanici na svemu tome, ali hvala i svima onima koji su i danas sa nama. Ne samo iz Bosne i Hercegovine, nego valja podsjetiti sa nama su i antifašisti iz Slovenije, iz Austrije, iz Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Pošao sam sa sjevera pa redom. Makedonci nisu stigli, ali su sa nama u mislima, u porukama i u konstantnim vezama i njihova srca danas dišu za Jablanicu i za ono što se ovdje dešava. Zato je danas časno biti u Jabl...

  Davno, jako davno, ušao sam u javni prostor i u njemu uvijek iznosio, bez ustezanja, vlastite stavove. Zbog javno iznesenog mišljenja i djelovanja u skladu sa tim mišljenjem doživljavao sam brojne neugodnosti. Prijetili su mi, fizički me napadali, ostavljali bez posla, pokretali sudske procese, pucali na mene, pokušavali me likvidirati ili na neki drugi način skloniti iz javnog prostora. Nisu uspjeli, preživio sam i opstao. Cijena je bila ogromna, a satisfakcija miran san i uspravan hod kroz život. U desetljećima iza sebe ostalo je na pola puta puno saboraca, neki se umorili, neki promijenili stranu, a neki postali publika koja bodri. Sa mnogima se bilo teško rastati, ali život je takav, svi ne možemo izdržati do kraja.Ti rastanci uvijek su teški, bole, ostavljaju trajne ožiljke.Čovjek nikada na njih nije u potpunosti spreman, bez obzira koliko se pripremao za takve udare ili ih pak očekivao. Posebno je teško kad to dođe od vrlo bliskih saradnika ili prijatelja. Upravo nešto, što...

Bila je to, ako me sjećanje dobro služi, jesen 1967. godine. Dramska sekcija RKUD „Abrašević“ iz Mostara počela je sa pripremama nove predstave sa kojom su željeli učestvovati na Festivalu dramskih sekcija BiH. Valja reći da je pobjednik ovog   festivala dobivao status Amaterskog pozorišta, a to je mnogo značilo, prije svega ulazak u red najboljih dramskih amatera Republike, koji se predstavljaju i takmiče na Festivalu amaterskih pozorišta Bosne i Hercegovine. Meni je to sve u to vrijeme bilo čudno, smiješno i nije me previše zanimalo. Svoje teatarske ambicije zadovoljavao sam u dramskoj sekciji Odreda izviđača „Mithad Haćam“, a u „Abraševiću“ sam bio član folklornog ansambla i to mi je bilo dovoljno. A onda je koreograf na jednoj probi rekao da dramska sekcija sprema predstavu „Zona Zamfirova“ i da reditelj traži da u jednoj sceni predstave nastupimo i mi, i zaigramo neke igre. Tad smo svi u tome vidjeli samo putovanje jer se festivalska predstava trebala igrati u Sarajevu. Otiš...

Kaže juče na svečanosti upriličenoj u povodu 30 godina od formiranja Hrvatskog vijeća obrane u Mostaru, predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, slijedeće: „Mi želimo Bosnu i Hercegovinu čitavu, cijelu i u EU. Tek tada ona može postati građanska država, do tada je ona BiH uređena Daytonskim sporazumom. Nastala je na krvi hrvatskih vojnika, ne na razornoj moći američkih raketa. Što se pobogu dogodilo da nas smatrate neprijateljima?“ Ovo obraćanje predsjednika Milanovića u Mostaru podsjetilo me na jedan prastari vic koji glasi: „Uhvatila žena muža u očiglednoj prevari, a on na sve kaže: Je li ti vjeruješ meni ili svojim očima?“ Pita predsjednik Milanović nas koji smo u Mostaru proveli sve ratne godine, a i ove poratne „Što se pobogu dogodilo..?“. Pa gospodine Milanoviću dogodilo se puno toga što si prešutio i kontinuirano prešućuješ glumeći poglavnika ovog vremena. Pošto si zaboravan, podsjetiću te na neke lične razloge, zbog kojih ti ne vjerujem ni kad darove nosiš, a...

Svjetski dan pozorišta je 27. mart. Za sve nas koji se bavimo umjetnošću teatra to je izuzetno  važan dan. Prije tačno 25 godina na ovaj dan osnovali smo Centar za dramski odgoj sa  zadatkom promicanja dramsko-pedagoškog rada sa, prvenstveno djecom i mladim ljudima,  što bi u konačnici trebalo rezultirati uvođenjem dramskog odgoja u škole. Na sam taj dan  završiti ćemo naš MAT fest broj 12 premijernom izvedbom predstave „Romska bajka“ po  motivima Romskih legendi, ali na ovaj dan ne želim pisati o teatru. Muče me neke druge  misli. Burno je u cijelom svijetu, a u mom okruženju ključno je pitanje: Hoće li biti rata? Dok slušam kafanske, internetske, ali i skupštinske stratege meni se roje misli u glavi i prisjećam se događaja koji su se desili u Kraljevini Jugoslaviji baš na ovaj dan, 27. marta 1941. godine. Prisjećajući se tih događaja priželjkujem sličnu reakciju naroda danas. Šta se to, zapravo, desilo te, danas, davne godine? Ukratko, desio se dr...