NE SANJAJMO KAKO JE BILO JUČE, GRADIMO NA TOME SUTRA

/Obraćanje na Svečanoj akademiji u povodu 79. godišnjice Bitke na Neretvi i 77. godišnjice pobjede nad fašizmom održanoj 7. maja 2022. godine u Jablaniciu./

Smrt fašizmu!

Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca Narodno-oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini. Zadovoljstvo je, kao i svake godine, biti u Jablanici, jer Jablanica u ove dane, dane sjećanja na Bitku na Neretvi, otvori, ne samo svoja vrata, otvori srce, otvori dušu i mi se ovdje osjećamo uistinu kao svoji na svome, kao svako u svom domu, u svojoj kući. Zato hvala građanima Jablanice, hvala Jablanici na svemu tome, ali hvala i svima onima koji su i danas sa nama. Ne samo iz Bosne i Hercegovine, nego valja podsjetiti sa nama su i antifašisti iz Slovenije, iz Austrije, iz Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Pošao sam sa sjevera pa redom. Makedonci nisu stigli, ali su sa nama u mislima, u porukama i u konstantnim vezama i njihova srca danas dišu za Jablanicu i za ono što se ovdje dešava. Zato je danas časno biti u Jablanici.

Ja neću govoriti o 1943. godini. Sve je već rečeno i mi to svi već znamo. Ovdje, te 1943. godine izrečena je jedna naredba koja nikad i nigdje u istoriji ratovanja nije izrečena. Nije to bila naredba Vrhovnog komandanta vojsci, bila je to naredba čovjeka ljudima, prvog među jednakima: Ranjenike ne smijemo ostaviti! Ta poruka tada, ta naredba tada je jako važna i iz nje mi danas moramo izvući pouke i nadahnuti se njome.

Ne trebamo živjeti u prošlosti. Lijepo je da smo došli, prisjetili se, odali poštu herojima Neretve, ali ako se ne nadahnemo i iz njihove žrtve ne naučimo neke stvari za naše bitke. Ja volim reći: Titove partizanske bitke su dobivene. One su ušle u istoriju, ušle su u sjećanje, u legende, u pjesme. Mrtvi su svi oni koji su pobijeđeni 1945. godine, ključni ljudi, nema ni Hitlera, ni Musolinija, ni ovih domaćih izdajnika, kako smo ih nekad zvali, ali dok se sjećamo i živimo u prošlosti oko nas niču, bujaju, rastu mali fireri. Iz one Titove naredbe: Ranjenike ne smijemo ostaviti nadahnimo se danas za naše borbe, za naše bitke sa današnjim kolovođama raznih neofašističkih i neonacističkih i inih drugih pokreta. Ako to učinimo, onda ono ranjenike ne smijemo ostaviti možemo pretvoriti u ne smijemo ostaviti slabe, nejake, ne smijemo ostaviti obespravljene, ne smijemo ostaviti marginalizirane, ne smijemo ostaviti manjine, u bilo kom obliku, i tako dalje, i tako dalje.

Kada to učinimo onda će naša antifašistička borba iz sjećanja preći u jednu aktivnu, proaktivnu, svakodnevnu borbu za bolje sutra. Zato nadahnuti bitkom na Neretvi, idejama, hrabrošću, snagom Titovih partizana krenimo u naše današnje borbe, u naše današnje bitke. Udružimo se na onom što nam je zajedničko, na onom što svi hoćemo, a hoćemo punu slobodu, hoćemo jednakost, hoćemo ravnopravnost, hoćemo socijalnu pravdu i socijalno osjetljivo društvo, hoćemo bolji život. To svi dijelimo. Kad to ostvarimo onda ono za što nam govore da su nam razlike neće biti razlike.

Zato svi, uprkos svemu i uprkos svima, hajdemo u jedinstven antifašistički svenarodni front za bolje sutra. Kada govorimo o Bosni i Hercegovini, a vjerujem da to vrijedi i vrlo je slično u svim ovim zemljama koje baštine istu antifašističku tradiciju, da je jedina istinska koheziona snaga naših društava antifašizam. Zato ga tako silno hoće, bar kod nas, ovi koji vladaju, zatrijeti, potisnuti, uništiti i baciti na marginu. Uprkos svemu mi smo svaki dan jači,snažniji, brojniji.

Stalno se moramo svi ohrabrivati da govorimo, da djelujemo. Nema antifašizma na tastaturi kompjutera, isključivo. Nema antifašizma po onoj narodnoj: Ha sokole. Svi u stroj, svi u jedinstven pokret. Onda će biti bolje. Tada će putevi koji dolaze ili odlaze iz ove zemlje biti dvosmjerni, a ne jednosmjerni, kao sada. Neće nam svake godine nestajati u zemlji po jedan grad. Dolaziće, a ne odlaziti. Na nama je. Ne smije biti straha. I ovi 1943. godine na Neretvi su se bojali, ali su ipak išli. Oni su zalagali živote. Mi danas ne moramo zalagati živote, možemo se odreći nekih sitnih, malih benefita koje nam kao mrvice bacaju oni koji slijede ideologiju pobijeđenu 1945. godine.

Progovorimo da bi hodili uspravne kičme i gledali naprijed. Ako to učinimo onda će naši potomci, naša djeca i budućnost i ove zemlje i svih oko nas biti sretna, biti bolja i biće dobro svima.

Ne moramo sanjati samo kako je bilo. Hajdemo inspirisani na onome kako je bilo juče, graditi sutra, a ne živjeti u prošlosti. Sutra nas zanima, a to možemo mi antifašisti ako prevaziđemo određene razlike koje nam nameću i jedinstveno, glasno, snažno djelujući krenemo u borbu. Kad kažem borbu mislim legalnim demokratskim sredstvima, borbu za bolje svih nas.

Smrt fašizmu!