DA LI JE FEDRA ROĐENA U BUGOJNU ILI JE BUGOJNO IZRASLO IZ FEDRE?

Bila je to, ako me sjećanje dobro služi, jesen 1967. godine. Dramska sekcija RKUD „Abrašević“ iz Mostara počela je sa pripremama nove predstave sa kojom su željeli učestvovati na Festivalu dramskih sekcija BiH. Valja reći da je pobjednik ovog  festivala dobivao status Amaterskog pozorišta, a to je mnogo značilo, prije svega ulazak u red najboljih dramskih amatera Republike, koji se predstavljaju i takmiče na Festivalu amaterskih pozorišta Bosne i Hercegovine. Meni je to sve u to vrijeme bilo čudno, smiješno i nije me previše zanimalo. Svoje teatarske ambicije zadovoljavao sam u dramskoj sekciji Odreda izviđača „Mithad Haćam“, a u „Abraševiću“ sam bio član folklornog ansambla i to mi je bilo dovoljno. A onda je koreograf na jednoj probi rekao da dramska sekcija sprema predstavu „Zona Zamfirova“ i da reditelj traži da u jednoj sceni predstave nastupimo i mi, i zaigramo neke igre. Tad smo svi u tome vidjeli samo putovanje jer se festivalska predstava trebala igrati u Sarajevu. Otišli smo u Sarajevo, odigrali predstavu, mi otplesali tu igru, ali sve to nije doprlo do žirija. Neko drugi je pobjedio i dobio status Amaterskog pozorišta. Nama plesačima bilo svejedno, a glumci to doživjeli kao smak svijeta.

Tek kasnije „Abrašević“ će sa sjajnom izvedbom Nušićevog „Sumnjivog lica“ u režiji Maše Topića, glumca Narodnog pozorišta u Mostaru, pobijediti i dobiti taj dugo čekani status Amaterskog pozorišta.

Istovremeno, mene je život odnio u Sarajevo i tek usput sam ponešto čuo o festivalima amatera BiH i rastu Amaterskog pozorišta „Abrašević“.

A onda smo februara 1974. godine u Studiju 64 Narodnog pozorišta u Mostaru osnovali Mostarski teatar mladih. Bila je to grupa mladih ljudi oko koje se okupilo vrlo heterogeno društvo mladih. Bile su tu sve ili skoro sve učenice četvrtog razreda Muzičke škole, dio članova već pomenute izviđačke dramske sekcije, dio mladih ljudi koji su se godinu prije okupljali u grupi Mart 73, koja je napravila nekoliko performansa, studenti glume i režije, te par profesionalaca iz Narodnog pozorišta i Pozorišta lutaka. Ambiciozno i, mladalački drsko najavili smo projekat novog teatra. Nismo dočekani od svih sa simpatijama, čak je u lokalnom listu „Sloboda“ osvanuo naslov „Tresla se brda, rodio se ...“. Dio članova Amaterskog pozorišta „Abrašević“ doživio nas je kao konkurenciju koju je u startu trebalo sasjeći. Otud i onaj tekst u lokalnom listu. Ali ništa nas nije pokolebalo. Vrlo brzo, za samo 6 mjeseci, imali smo tri premijere koje su odlično prihvaćene. Nakon izvedbe naših predstava bilo je jasno da smo mi nešto drugo od „Abraševića“ i da nismo smetnja njihovom radu. U startu smo se opredjelili za proces u radu, za radionice, istraživanje granica umjetnosti teatra, te otvorili mogućnost da u našim predstavama igraju ravnopravno i naturščici, ali i profesionalci, zapravo da igraju svi oni koji žele ispitivati svoje mogućnosti i predstavama govoriti o svijetu u kojem živimo. Takvo opredjeljenje udaljilo nas je i od same pomisli za učešće na nekom od festivala dramskih amatera. Mi smo gradili svoj „teatarski pokret“ iz kojeg se već 1975. godine razvio Festival koji još traje. Nije nas zanimao Festival amaterskih pozorišta na koji je išao „Abrašević“, znali smo kad se održava i da li je „Abrašević“ dobio nagradu. A onda, negdje 1979. godine u SIZ-u kulture Mostara napravljena su pravila o finansiranju i mi smo shvatili da po tom osnovu „Abrašević“ dobija novac za produciranje dvije premijere, jer im je to obaveza po statusu amaterskog pozorišta. Pravimo i mi premijere, ali nemamo status i nema novca. Pada odluka da se prijavimo za Festival dramskih sekcija BiH koji će biti održan u Novom Travniku, odnosno Pucarevu, kako se tad zvao. Prijavljujemo predstave „Garavi sokak“ i „SOS Williame“. Selektor Pavle Ilić bira „Garavi sokak“. Idemo na Festival, igramo predstavu, odličan prijem publike i par dana kasnije predsjednik žirija Sulejman Kupusović proglašava tri predstave najboljim, što znači da ti teatri dobivaju status amaterskog pozorišta. Mi samo mislimo na onaj novac koji SIZ daje za produkciju. Pored nas bile su to i teatarske grupe iz Husina, te Dramska sekcija UKUD „Ivica Mažar“ iz Banja Luke. Sretni smo jer naša dotacija biće značajno povećana.

Uskoro počinju pripreme za Festival amaterskih pozorišta BiH i mi prijavljujemo predstavu „Šumski car“. Praksa je bila da se nastupa sa predstavom koja je osvojila status amaterskog pozorišta. Nigdje nije pisalo da je to propisano i mi smo istrajali na predstavi za koju smo mislili da je bolja za naše prvo predstavljanje na festivalu. Određeno je da igramo u grupi koja se održava u Bugojnu i to prvi dan. Dakle, otvaramo ovaj dio Festivala. Stižemo pred Dom kulture u Bugojno minibusom punim opreme između sjedišta. Mi, skoro da se i ne vidimo. Jedva izlazim iz minibusa, a domaćini su već tu. Ljubazna Hikmeta nas pozdravlja i kaže da je ona za nas zadužena. Izražava dobrodošlicu i pita kad glumci stižu jer smo mi sa tom gomilom opreme izgledali kao tehnička ekipa. Kažemo da smo svi tu. Zbunjeno nas gleda ostajući bez teksta. Očekivali su nešto drugo. Idem u dvoranu da vidim gdje igramo i na prvi pogled već znam, a to i kažem, da u toj dvorani ne možemo igrati. Nastaje neugodna situacija. Tu su već direktor Goran i njegov zamjenik Adem i pitaju u čemu je problem. Objašnjavam, oni sumnjičavo vrte glavom. Čitam im misli i zaključujem da se pitaju koji su ovo klinci sad došli da nas zezaju. Druge dvorane nema. U jednom trenutku pitam da li je moguće da pogledamo dvoranu u kojoj se igra šahovski turnir. Velim da sam je vidio na televiziji i da bi bila zgodna za našu predstavu. Nije im pravo, valja publiku šetati, a i dvorana je u zgradi Opštine. Uprkos svemu za petnaestak minuta sve je sređeno i odlazimo u Opštinu. Spremamo se. Uzbuđeni smo, prvi put smo tu, otvara se Festival, biće i političara, a mi vrlo otvoreno govorimo o problemima i malverzacijama u zapošljavanju. U probanju, zagrijavanju i pripremama dočekujemo 19,30 sati za kada je zakazano otvaranje Festivala, a potom predstava. Sve kasni par minuta zbog tih stotinjak metara od Doma kulture koje je trebalo prošetati. Predsjednica Opštinske konferencije SSRN Bugojno otvara Festival i počinje predstava. Glumci su na korak do publike, čuju disanje jedni drugih, reakcije na groteskno ismijavanje ozbiljne društvene pojave su odlične. To nosi glumce, igraju sjajno i kraj. Buran aplauz, rekao bih ovacije. Prilazi mi direktor Doma kulture Goran i pita: Jeste li vi ovo igrali u Mostaru? Da li ste imali problema zbog predstave? Kažem da smo igrali i da nikakvih problema nismo imali. On na sve kaže: Bojim se da ću ja imati. Vi udarili u srž.

Nije bilo problema. Razgovor na Okruglom stolu bio odličan, a mi se plasirali u finalnu grupu koja se održavala u Tešnju. I tamo se sa dvoranom ponovila ista priča, ali to više nije bitno. Važno je da smo svojom pojavom unijeli neku novu teatarsku energiju koja se dopala i publici i kritici. Ustanovljena je i nova nagrada za istraživački postupak koja je redovno nama dodjeljivana kao neko kompromisno rješenje za različitost prakticiranja teatarske umjetnosti. Sve poslije bio je prirodan slijed.

U tom prirodnom slijedu Bugojno se nametnulo kao stalni domaćin, a u međuvremenu sagrađen je i kulturno-sportski centar koji je nudio uslove na kojima su mogla pozavidjeti i brojna profesionalna pozorišta. Uz to hoteli Kalin i Akvarij nudili su visok nivo smještaja. Dodaju li se tomu sjajni domaćini odlazak u Bugojno postao je praznik koji se isčekivao. Sve to je rezultiralo narastanjem festivala i njegovim profiliranjem u ozbiljan teatarski projekat koji se prati. U tom narastanju iz naziva Festival dramskih amatera izvodi se sjajna kratica FEDRA i to postaje brend prepoznatljiv širom tadašnje države.

Sve ovo uticalo je i na razvoj i rast Mostarskog teatra mladih. Tu, na Festivalu, sreli smo Vojislava Vujanovića, Seada Fetahagića, Slavka Šantića, Srbu Slijepčevića, Ljubicu Ostojić, Slobodana Stojanovića, Radovana Marušića, Nijaza Alispahića i brojne druge teatarske kritičare, teatrologe, glumce, reditelje i druge stvaraoce. Njihovo promišljanje o tome što radimo davalo nam je krila. I kad su nas hvalili i kad su nas kudili bilo je od izuzetne koristi. Nakon toliko godina danas sa sigurnošću mogu ustvrditi da vjerovatno danas eMTeeM, ako bi postojao, ne bi imao ni izbliza rezultate koje ima da nije bilo i festivala FEDRA u Bugojnu. Nas je ovaj festival izgrađivao, a mi smo propitujući mogućnosti pomicanja granica teatra uzvraćali energijom koja je doprinosila izgradnji Festivala.

Kao da se u trenu desila ljubav na prvi pogled, ljubav koja traje i onda kada smo daleko jedni od drugih.

Dakle, FEDRA je, pored toga što je festival, mjesto trajnog prijateljstva, mjesto ljubavi, FEDRA je škola u kojoj se uči i onda kada se uopšte ne govori o učenju, to je mjesto uvijek uzvraćene pažnje i poštovanja, to je brend koji je Bugojnu dao imidž grada teatra, grada koji svi mi, koji u njega dolazimo, doživljavamo kao svoj. Ili bolje reći mi u Bugojno i na FEDRU ne dolazimo, mi im se vraćamo, kao što se student vikendom sa raDOŠĆU VRAĆA DOMU SVOM.

Zbog svega navedenog, ali i onog što ne može stati na papir, sklon sam zapisati da nisam siguran da li se FEDRA rodila u Bugojnu ili je Bugojno izraslo iz FEDRE, bez obzira što istorijske činjenice govore drugačije.

Srce osjeća ovako.

Sretno nam bilo prvih 50 festivala.