ZAR I TI SINE BRUTE?

 

Davno, jako davno, ušao sam u javni prostor i u njemu uvijek iznosio, bez ustezanja, vlastite stavove. Zbog javno iznesenog mišljenja i djelovanja u skladu sa tim mišljenjem doživljavao sam brojne neugodnosti. Prijetili su mi, fizički me napadali, ostavljali bez posla, pokretali sudske procese, pucali na mene, pokušavali me likvidirati ili na neki drugi način skloniti iz javnog prostora. Nisu uspjeli, preživio sam i opstao. Cijena je bila ogromna, a satisfakcija miran san i uspravan hod kroz život. U desetljećima iza sebe ostalo je na pola puta puno saboraca, neki se umorili, neki promijenili stranu, a neki postali publika koja bodri. Sa mnogima se bilo teško rastati, ali život je takav, svi ne možemo izdržati do kraja.Ti rastanci uvijek su teški, bole, ostavljaju trajne ožiljke.Čovjek nikada na njih nije u potpunosti spreman, bez obzira koliko se pripremao za takve udare ili ih pak očekivao. Posebno je teško kad to dođe od vrlo bliskih saradnika ili prijatelja. Upravo nešto, što bi se moglo razviti u navedene situacije desilo mi se prošle sedmice. Ne mogu prešutjeti, a teško zapisati. No, pođimo redom. Prije odprilike dvije godine kolega, prijatelj, iz rukovodstva SABNOR BiH na viber aplikaciji napravio je više grupa antifašista, intelektualaca, javnih ličnosti sa ciljem okupljanja, razmjene ideja i mišljenja i poticanja na djelovanje antifašističkog pokreta u BiH. Odlična zamisao koja se vremenom malo potrošila i svela na konstatacije i djeljenje savjeta, ali ne mari. Pratio sam šta se piše, ali nisam bio baš aktivan. Više sam volio rad na terenu od međusobnog razglabanja šta bi moglo. I onda, prošle sedmice pojavi se slijedeća prepiska. Imena neću navoditi, jer meni je sve ovo važno kao pojava, a ne upiranje prsta na tog i tog pojedinca. Dakle, pisalo je slijedeće:

„Umjetnik: Mislim da je skandalozno da predsjednik SABNOR-a BiH objavljuje tekst na klerikalno-nacionalističkom portalu.

Pri tom još proputinovskom.

Dragi drugovi i drugarice, postoje crvene linije koje se ne mogu tolerisati.

Ja izlazim iz ove grupe i želim vam uspješan rad.

Smrt fašizmu-sloboda narodu!

Mislim na portal preokret info

Bivši novinar: U potpunosti se slažem sa ....

Pokretač grupe: Ali,ovo je DEPO portal? Moguće da je preokret info to prenio??

 

Bivši novinar: Ne pravi se nevjest, ...!“

Bio sam šokiran i zbunjen. Prvo nisam znao o čemu govore, jer za pomenuti portal nikad nisam ni slova napisao, niti ga pratim, a drugo Umjetnika smatram prijateljem dugi niz godina pa me ova reakcija zatekla. Znamo se čuti i zbog mnogo, mnogo bezazlenijih stvari.

Onda otkrijem da se pozivaju na moj tekst sa bloga „Ko je i kada izdao Mostar“, objavljen 17. februara 2021. godine. Tekst je nastao nakon orkestrirane hajke i otvorenih poziva na linč dvije vjećnice Naše stranke u Gradskom vijeću Mostara zbog njihovog principijelnog stava da ne podrže kandidate za gradonačelnika iz HDZ-a niti SDA. Doživljeno je to kao izdaja i reakcije su bile strašne. Tekstom sam podsjetio brojne botove, ali i građane, na prave izdaje Mostara i korjene tih izdaja iz ne tako davne prošlosti. Tekst je izazvao pozornost, a i sam sam imao dosta neugodnih situacija zbog njega, Značajan broj portala ga je prenio i kako je to kod nas običaj niko me nije pitao. Smatrali su da je dovoljno navesti da je izvor moj blog. Tako je tekst prenio tada, kada je sve bilo aktuelno, i pomenuti sporni portal.

Nakon ovih saznanja tek sam imao konfuziju u glavi i mnoštvo pitanja.

-       Ko je i zbog čega godinu i dva mjeseca kasnije izvukao taj tekst i problematizirao ga?

-       Da li je uistinu sporan portal koji ga je prenio ili sadržaj teksta?

-       Ako kritičari jesu pročitali tekst do kraja morali su onda vidjeti i zadnji red gdje piše da je izvor blog. Zašto imputiraju očiglednu laž?

-       Da li sam ja meta ili preko mene, možda, SABNOR BiH?

-       Zašto me prijatelj nije nazvao i pitao o čemu se radi?

Itd, itd...

U traženjima odgovora na brojna pitanja prođe sedam dana a telefon se ne oglasi, ne dođe poruka, ništa, samo šutnja. Dakle, ljudi ostaju pri svojim stavovima.

Što se mene tiče pomenuti tekst je samo naznaka velikih izdaja i prodaja Mostara u posljednjih 30 godina. Ova reakcija me samo osokolila da napišem mnogo širi tekst potkrijepljen dokumentima i činjenicama.

Davno sam naučio da kad uđeš u javni prostor moraš prihvatiti i brojne nekorektnosti, ali svi znamo gdje živimo i da je preuzimanje intelektualne svojine postalo normalno, te tako juriti portale i druge medije za objavljivanje tekstova bez saglasnosti autora gotovo uzaludan posao za koji treba i vremena i novca. Ne pada mi na pamet time se baviti.

Iz kuće sam ponio, kažu to je kućni odgoj, da kad ti je prijatelj u nevolji, kad nešto zabrlja, kad ima probleme i slično valja mu se naći pri ruci i pomoći.

Iz života sam naučio da uvijek treba saslušati sve strane pa donijeti zaključak.

Iz društvenog rada sam naučio da neka otvorena pitanja valja raspraviti unutar tog kolektiva, pa tek onda ići u javnost sa rasčišćenom situacijom, ako uopšte treba.

Iz istorije znam da osuda unaprijed, da osuda nakon nečijeg upiranja prstom u nekoga, i slično jesu odlike i obilježja nedemokratskih sistema.

Umjetnik je vrlo prisutan sa svojim kolumnama u više medija, a bivši novinar živom rječju u tv emisijama. Uglavnom dijelim njihove stavove, ali nakon ovih gore citiranih par rečenica vrlo sam zapitan. Kontinuirano se svojim obraćanjem javnosti bore za slobodu u punom kapacitetu te riječi, za demokratičnost i sva ljudska prava naglašeno osuđujući jednoumlje i botovski linč kojem su i sami često izloženi.

Zbog toga i često dijelim njihovo mišljenje.

Ali šta onda bi u ovih par rečenica?

Pobrisaše sve što godinama pišu.

Zbog čega?

U ime koga?

Za koga?

Možda nekog ko se prepoznao u tekstu?

Približavaju se izbori, a neki bi da uknjiže članstvo SABNOR BiH u svoje glasače, sugerišu mi prijatelji. Možda?

Drugi kažu da mnogima smeta odmak antifašističkog pokreta u BiH od komemorativnog i turističkog okupljanja pa ga treba uzdrmati iznutra.

Kažu i mnogo toga još. Čujem sve, a mene samo razočarava činjenica da mi telefon ne zvoni.

Razočarenje u čovjeka, prijatelja, rana je koja ne zacjeljuje. Trajno boli.

Zato se ovih dana konstantno prisjećam Julija Cezara i njegove posljednje rečenice: Zar i ti sine Brute?