IMA LI KO DANAS REĆI: BOLJE GROB NEGO ROB?

Svjetski dan pozorišta je 27. mart. Za sve nas koji se bavimo umjetnošću teatra to je izuzetno važan dan. Prije tačno 25 godina na ovaj dan osnovali smo Centar za dramski odgoj sa zadatkom promicanja dramsko-pedagoškog rada sa, prvenstveno djecom i mladim ljudima, što bi u konačnici trebalo rezultirati uvođenjem dramskog odgoja u škole. Na sam taj dan završiti ćemo naš MAT fest broj 12 premijernom izvedbom predstave „Romska bajka“ po motivima Romskih legendi, ali na ovaj dan ne želim pisati o teatru. Muče me neke druge misli.

Burno je u cijelom svijetu, a u mom okruženju ključno je pitanje: Hoće li biti rata?

Dok slušam kafanske, internetske, ali i skupštinske stratege meni se roje misli u glavi i prisjećam se događaja koji su se desili u Kraljevini Jugoslaviji baš na ovaj dan, 27. marta 1941. godine. Prisjećajući se tih događaja priželjkujem sličnu reakciju naroda danas.

Šta se to, zapravo, desilo te, danas, davne godine?

Ukratko, desio se državni udar.

Državni udar u Kraljevini Jugoslaviji od 27. marta 1941. godine bio je državni udar koji je izvela skupina oficira vojske Kraljevine Jugoslavije. Većina ih je bila iz ratnog vazduhoplovstva.

Urotnici su bili pro-britanski orijetnirani, te su djelovali u dosluhu s Velikom Britanijom i s ciljem uvlačenja Kraljevine Jugoslavije u Drugi svjetski rat na strani Saveznika. Glavni organizator puča je bio brigadni general ratnog vazduhoplovstva Borivoje Mirković, major kraljeve garde Živan Knežević i njegov brat Radoje Knežević; general Dušan Simović - raniji načelnik Generalštaba Vojske Kraljevine Jugoslavije - pristao je biti predsjednik pučističke vlade i prije udara se sastao s britanskim vojnim (vazduhoplovnim) atašeom, najavivši mu skori vojni udar; međutim Simović nije bio upoznat sa svim detaljima organizacije puča. Sam Winston Churchill je 22. marta 1941. godine dao nalog da se pod svaku cijenu mora nastojati Jugoslaviju uvući u rat. General Simović je britanskom vojnom atašeu neposredno pred izvođenje puča najavio jugoslavenski napad na Albaniju (tj. na Italiju, čije su se trupe ondje nalazile i odande napadale Grčku), te neizbježni rat s talijanskim saveznicama Bugarskom i Njemačkom, u vrlo kratkom roku.

Puč je poduzet u vrijeme nakon što je Velika Britanija bila odlučila intervenirati radi spasa Grčke, koju je još u oktobru 1940. godine bila napala Kraljevina Italija; od 4. marta 1941. godine je počelo prevoženje 58.000 britanskih vojnika u Grčku ("Operacija Lustre").

Urota je pod imenom Konspiracija bila pokrenuta još 1938. godine u redovima članova Srpskog kulturnog kluba, sa začetnicima iz reda članova nekadašnje organizacije Crna ruka, koji su pučiste organizirali na način kako je ranije djelovalo to velikosrpsko tajno društvo. Nakon što su oni stupili u kontakt s istaknutim generalom vazduhoplovstva (načelnikom glavnog štaba ratnog vazduhoplovstva) Borivojem Markovićem, on postaje glavna figura među urotnicima.

Urotnici su - kao uvjereni velikosrbi - bili jako protiv sporazuma Cvetković-Maček i protiv stvaranja Banovine Hrvatske.

O planiranom udaru je bio obaviješten i vrh četničkog pokreta, među njima Ilija Trifunović-Birčanin. O priprema za puč su bile obaviještene britanske obavještajne službe - inače su regent Pavle, Maček, Cvetković i njegova vlada bili vrlo probritanski nastrojeni, ali su u postojećim strateškim okolnostima potpisali 25. marta 1941. godine u Beču pakt o nenapadanju s Njemačkom - te je u kompliciranim okolnostima vremena u kojima je Britancima na svim ratištima išlo loše naposljetku pučistima dano "zeleno svjetlo" za vojni udar koji je trebao u stanovitoj mjeri uzdrmati njemački geostrateški položaj - makar je njime ugrožen sam opstanak Jugoslavije. Interesi presudnog rata s Njemačkom koji je bio u tijeku, bili su u tom trenutku važniji od dugoročnih britanskih geostrateških planova i od interesa kraljevine koja je bila bliski britanski saveznik i čija je kraljevska kuća bila u bliskim odnosima s britanskom kraljevskom kućom.

Presudnu ulogu u puču je imala Velika Britanija, koja je od Jugoslavije kao svojeg savezika očekivala da joj se pridruži u ratu, osobito nakon što se i njen preostali balkanski saveznik Grčka našla krajem oktobra 1940. godine u ratu nakon napada talijanskih trupa iz Albanije na Grčku. Pritom su se Britanci nadali da bi jugoslavenska vojska mogla odlučno braniti Srbiju, umjesto da odmah izvede povlačenje prema Makedoniji i Grčkoj. Najkasnije od jeseni 1940. godine je s tom svrhom britanska tajna služba potplaćivala neke jugoslavenske generale i političare. Neposredno prije najavljenog pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu, 24. marta 1941. god. će Anthony Eden, tadašnji šef odbora britanske vlade "Political Warfare Executive" ("Služba za političko ratovanje") pisati britanskom ambasadoru u Beogradu Ronaldu I. Cambellu: »Vi ste ovlašteni sada da nastavite ... svim sredstvima kojim raspolažete da pokrenete vođe i javno mišljenje da shvati stvarnost i da djeluje u skladu sa situacijom. Imate moje puno ovlaštenje za sve mjere koje smatrate ispravnima da pomognete promjenu vlade ili režima čak i državnim udarom.« Dodao je Anthony Eden u istoj poruci, da će svaka nova vlada Jugoslavije, spremna da se odupre njemačkim zahtjevima, imat će punu podršku Britanije: »Možete tajno obavijestiti o tome svakog mogućeg vođu.«  Uz to je Eden opunomoćio Campbella da potencijalnim novim jugoslavenskim vođama obeća da će, u slučaju da Jugoslavija bude uvučena u rat na strani Velike Britanije, ona po zaključenju mira podržati jugoslavenski zahtjev za priključenjem Istre.

U vojnom udaru izvedenom 27. marta 1941. godine svrgnuta je vlada Dragiše Cvetkovića i regent Pavle Karađorđević. Maloljetni kralj Petar II. Karađorđević je samog sebe proglasio punoljetnim (8 i pol mjeseci prije nego što je navršio osamnaestu godinu), te je na dan puča putem radio stanice više puta pozvao stanovništvo države da se ne protive puču. General Dušan Simović formirao je koalicijsku vladu. Nakon vojnoga udara i formiranja vlade pokušali su uvjeriti Njemačku kako vlada nije istupila iz Trojnog pakta, da je vojni udar unutarnja stvar države i kako pučistička vlada i dalje ostaje pri potpisanom dokumentu pakta.

Мајоr Kraljeve garde Živan Knežević privodi jugoslavenskog predsjednika vlade Dragišu Cvetkovića. Sam je Cvetković s čitavom svojom vladom i s regentom Pavlom Karađorđevićem bio probritanski nastrojen, ali su Britanci ipak dali "zeleno svjetlo" za udar koji je trebao makar malo poljuljati njemački geostrateški položaj u vrijeme kada je Britancima na svim ratištima išlo vrlo loše.

Makar je početkom 1941. godine izgledalo mogućim da ratne operacije zaobiđu područje Kraljevine Jugoslavije, nakon puča Sile Osovine ocijenile su situaciju u Jugoslaviji odveć nestabilnom, a nove pučističke vlasti odveć sklonima Velikoj Britaniji da bi ih mogle tolerirati u području Europe pod svojom dominacijom.

Njemačkoj je bilo potrebno tek nekoliko dana da pokrene svoje vojne snage u napad na Kraljevinu Jugoslaviju. U kratkom Aprilskom ratu, u 12 dana, od 6. do 17. aprila 1941. godine Jugoslavenske vojne snage posve su poražene. Generali koji su izvršili državni udar nisu uspjeli organizirati ni jednu ozbiljnu borbenu operaciju radi obrane zemlje, te je u invaziji poginuo samo 151 njemački vojnik. Bezuvjetnu kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije potpisao je 17. aprila 1941. godine general Radivoje Janković. Nakon toga su Sile Osovine posve razdijelile Jugoslaviju: znatan dio teritorija te države nastale 23 godine ranije bio je razdijeljen između država koje su sudjelovale u invaziji, a od preostalog dijela su formirane Nezavisna Država Hrvatska, Srbija pod njemačkom okupacijom i Kraljevina Crna Gora pod vlašću talijanske monarhije.

Kralj Petar II. Karađorđević i jugoslavenska vlada Dušana Simovića povukli su se iz Beograda i preko Užica, Sarajeva i Nikšića napustili zemlju, ponijevši sa sobom sve zlatne rezerve iz državne blagajne.

Nakon brzog raspada Jugoslavije, Njemačke trupe su ušle u Grčku, te su Britanci odande počeli evakuirati svoje snage već 17. aprila 1941. god. ("Operacija Demon") - tj. istoga dana kada je Kraljevina Jugoslavija posve poražena.

Čim se saznalo za puč, ulice su ispunjene masom svijeta: „Beograd je izgledao kao jedna košnica pčela“. Pjevane su patriotske pjesme i uzvikivane parole protiv Hitlera i Musolinija. Među parolama bilo je onih nameštenih prema engleskom shvatanju srpske istorije: Bolje rat nego pakt, Bolje grob nego rob, Nema rata bez Srba. Rečju Mirka Kostića, „malo bi ko od narodnih manifestanata na pitanje: hoćeš li rat“, odgovorio „bolje rat nego pakt“, a na „bolje grob nego rob“ čulo bi se iz naroda „robom ikad, grobom nikad“. U ranim jutarnjim časovima jedna grupa demonstranata „polupala je nemačke biroe, polomila vrata i prozore i pocepala papire koji su se unutra nalazili“. Do deset sati, gradom su zalepršale jugoslovenske, engleske, francuske i američke zastave; nemačka zastava bila je spaljena. Sutradan posle blagodarenja u Sabornoj crkvi, nemački poslanik Viktor fon Heren je „vređan, a gomila je pljuvala na njegov automobil“.

Prema nekim tumačenjima, zbog ovih događaja i napada na Jugoslaviju 6. aprila, Hitler je morao da odloži za šest nedjelja invaziju na Sovjetski Savez što se kasnije pokazalo presudnim.

Književnik Oskar Davičo o tim događajima je zapisao: „Sećam se zanosa, pesama, grljenja sa nepoznatima, zar je bilo nepoznatih toga dana? Svi su se voleli, znali. U svakom si čoveku prepoznavao sebe. Koliko se ljudskih istina pronašlo tog buntovnog, slobodnog, jasnog, herojskog martovskog dana kad se činilo da je prvi put sagledano sunce otvoreno nad glavama“.

Sve to što se dogodilo 27. marta je značilo prvi veliki moralni poraz nacističke Njemačke i Trojnog pakta u Evropi. Sve to imalo ogromni značaj za antifašistički pokret i u Evropi i u krajnjoj liniji ili prije svega u samoj Jugoslaviji gdje je postalo jasno da je nemoguće sudbinski tumačiti političke događaje. Postalo je jasno je nužno uspostaviti ideal političke i oružane borbe protiv onih političkih opcija koje su do tog trenutka više nego jasno pokazale svoje zločinačko lice, jer već tada, 1941. godine, u Njemačkoj funkcionišu koncentracioni logori i rasni zakoni.

Avdo Humo u memoarskoj knjizi “Moja generacija” prisjeća se kako su izgledale demonstracije u Sarajevu, piše da su partijski i skojevski kadrovi nastojali da pokrenu “one mase radničke klase i omladine na koje smo imali politički uticaj”. Međutim, pokazalo se da su mnogo šire mase građana izašle na demonstracije, a sva ta masa bila je “sjedinjena osnovnom idejom slobode i nezavisnosti svoje zemlje; niko u toj masi nije želio da postane rob tuđinu, a svako je osjećao da će taj tuđin da postane vlast nad nama ako mu se ne suprotstavimo, pa makar i svi izginuli”. Slobodarsko i antifašističko raspoloženje širokih narodnih masa nije odjednom izbilo 27. marta, već se budilo i raslo prethodnih godina. Humo opisuje kako su ljevičarska studentska udruženja širom zemlje držala tribine i patriotske umjetničke priredbe, a dočekivale su ih sa dirljivom srdačnošću velike mase ljudi pripravnih da brane svoju zemlju.

Duh 27. marta sačuvala je Komunistička partija Jugoslavije pokrenuvši ustanke protiv okupatora u julu 1941. godine, koji su četiri godine kasnije rezultirali pobjedom Narodno-oslobodilačkog pokreta nad fašizmom, u okviru velike antifašističke koalicije. Odluka Politbiroa KPJ o podizanju ustanka, koja se nadovezuje na pobunu od 27. marta, bila je veliki izlazak naše zemlje na svjetsku istorijsku scenu.

Zašto se ja ovog 27. marta 2022. godine, 82 godine kasnije sa nostalgijom i žalom prisjećam tih davnih događaja?

Ukratko, stanje u Svijetu je vrlo slično onom iz vremena rečenih demonstracija. Oružje u Evropi ponovo snažnije govori od dijaloga. Opet je tim istim oružjem ugrožena naša domovina. I danas je previše kvislinga u našim redovima koji rade za vlastite interese i interese nekih drugih država. Pravog odgovora na sve to nema. Nije dovoljno što kabinetski napisani brojni komentari o stanju u zemlji bivaju objavljeni na mnogim portalima. Uglavnom su to konstatacije stanja. Da to nije dovoljno narod već dugo odgovara šutnjom. Ne može se narod pokrenuti iz toplog kabineta i iza tastature laptopa riječima: Evo sve sam vam rekao pa sad djelujte. To vrijeme je prošlo. Trideset godina se ovaj narod gura naprijed po onoj narodnoj: Ha sokole.

Narod čeka da neko kaže ovovremeno: Bolje grob nego rob, uz obavezno: Zamnom.

Uz to ide, kako Avdo Humo piše, kontinuiran rad na terenu kroz sve oblike ljudskog organizovanja. Pri tome ne mislim na društvene mreže kad kažem riječ teren. Lični kontakt na svakom pedlju zemlje, bez bahatosti, policijskih rotacija i sa punim uvažavanjem svakog pojedinca. Danas nam treba obraćanje građanima, a ne stranačkim poslušnicima, danas nam treba obraćanje građanima, a ne pripadnicima svog etnosa, danas nam treba obraćanje svim građanima Bosne i Hercegovine, bez obzira gdje se nalaze ili žive, a ne samo istomišljenicima. Danas svi mi koji vidimo šta se dešava moramo stati na čelo kolona i ličnim primjerom pokazati kako se voli i kako se brani domovina.

Onaj 27. juli naslutio je slobodu koja je došla 1945. godine. Mi danas, umjesto dijagnoza stanja, moramo propisati jasnu terapiju i staviti se na čelo konzilija koji nagovještavaju punu slobodu u budućem vremenu.

Moramo znati formulisati neko naše, ovovremeno: Bolje grob nego rob. Ako to ne učinimo, bojim se da nećemo zadugo imati kome pisati opservacije o tome kako nam je.

To ionako svi znamo.