GDJE SMO SE TO POGUBILI?

 

Mjesec maj za mene je oduvijek bio mjesec pun emocija, radosti, uzbuđenja... Redali su se u tom mjesecu neki datumi koji su mi značili i znače mnogo, kao, prvi, četvrti, deveti, petnaesti, dvadesetpeti... Svi drugačiji, a svi urezani u moj život kao trajni biljezi. I onda, u najtežem vremenu moga života, ničim od mene izazvano, dužnost pomoćnika komandanta za moral u Komandi 4. Korpusa Armije RBiH primio sam 15. maja 1993. godine, samo šest dana od brutalnog napada Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane na građane i vojnike odane svojoj domovini, Bosni i Hercegovini. 

Opet maj. 

Bilo je to vrijeme progona, ubistava, hapšenja, paljevina, odvođenja u logore, bilo je to vrijeme straha, nemoći, nedostatka materijalno-tehničkih sredstava, hrane, vode, ali i vrijeme prkosa, ponosa i nadljudske hrabrosti i žrtve svih za sve. A sve je počelo, koje li ironije, 9. maja, na sam Dan pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu, a mi smo 48 godina kasnije gledali fašizmu, u najcrnjem obliku, u oči.

U tim okolnostima general Pašalić me pozvao i rekao mi: Od danas si pomćnik za moral u Korpusu. Organizuj odjeljenje. Zbunjen sam mu odgovorio: Kako? Postoji li formacija? Ne znam ja to. I kad sam služio vojsku čitav vojni rok sam proveo u Vojničkom klubu.

Samo je rekao: Smisli nešto, snaći ćeš se. Bolje ti, koji kažeš da ne znaš, nego neka stranačka budala koja misli da sve zna, a pojma nema i sluša ko zna koga.

I tako je počelo. Pronašao sam nekoliko ljudi kojima sam vjerovao i za koje sam znao da posjeduju sposobnosti za koje sam mislio da će nam biti važne. Ponovo osposobljeni Ratni studio Mostar Radija BiH stavili smo u funkciju Informativne službe Korpusa i odmah nastavili sa izdavanjem Dnevnog informativnog lista, poznatog DIL-a. Naš zaključak je bio da hitno moramo ovladati informativnim prostorom slobodne teritorije Mostara, ali doprijeti i do građana koji su bili na okupiranim teritorijama na području Mostara, te široj BH javnosti pružiti istinite informacije šta se dešava u Mostaru i Hercegovini. Smatrali smo da je od posebne važnosti spriječiti širenje dezinformacija koje rezultiraju panikom i kompletno stanovništvo kontinuirano informisati sa pravim stanjem, kako na linijama odbrane, tako i o svim drugim pitanjima organizacije života na malom prostoru na kojem su se nalazili brojni građani protjerani, kako iz dijelova Mostara, tako i iz cijele Hercegovine. Znali smo da istinito informisanje, informisanje sa puno optimizma i patriotskog naboja mora dati rezultat. Ovo opredjeljenje bilo nam je važno jer smo vjerovali da jedinstvo vojske i naroda i međusobno povjerenje jesu dobitna kombinacija u svim okolnostima. Svaka porodica u našoj zoni odgovornosti imala je bar jednog borca Armije RBiH koji je bio svjestan da bi njegovo povlačenje ili odustajanje istovremeno značilo i smrt njegovih roditelja, supruge ili djece, komšija i prijatelja. To saznanje bilo je izvorište snage naših boraca, a uloga Odjeljenja za moral bila je da ih ponekad na to podsjeti, ali i informiše o stanju u pozadini, gdje su živjele njihove porodice. Danas mi se čini da mi uistinu nismo bili podijeljeni na vojsku i civile, jer svi civili, bez obzira na godine, bili su u nekoj funkciji Armije RBiH. Svi zajedni činili smo nepobjedivi bedem odbrane i izvorište mitskog morala, koji je od malih anonimnih ljudi pravio heroje koji su ulazili u pjesme i legende. Spoznajući to znali smo da vojsku koju voli narod, vojsku izraslu iz naroda i zbog naroda niko nikada ne može pobjediti. Uz sve to, afirmisali smo i poticali, naše komandire i komandante, da kontinuirano budu vidljivi i svojom pojavom i optimizmom ulijevaju nadu i dižu moral. Oni sami bili su hodajuće izvorište morala, jer im je narod vjerovao, jer ih je narod volio i poštovao, jer ih je narod stavio u pjesme i počeo od skloništa do skloništa prepričavati brojna junaštva, svaki put dodajući nešto više što se nije ni desilo. Sve to značilo je da je duh naroda i vojske, iako u potpunom okruženju, na izuzetno visokom nivou i nepobjediv. Znali smo tada da nam niko ništa ne može.

U takvim okolnostima „lako“ je bilo biti moralista. Kontinuirano smo bili među vojskom, na linijama, u kasarnama, ali i sa narodom, u skloništima, mahalama, svuda. Govorili smo o pobjedi, o našoj snazi, o pravdi, slobodi, govorili smo ono što je i narod govorio i sanjao. Istovremeno, organizovali smo male improvizirane kulturne programe. Stalno se pjevalo, sviralo, postavljane su izložbe, izvođene predstave, čak smo organizovali i Mostarsko ljeto, ratno. Bilo je odlično, bilo je posjećeno. Dodijelili smo i nagrade „MOST“ za najbolja umjetnička ostvarenja, kako je to rađeno do rata. A onda smo organizovali i skokove sa Starog mosta. Imali smo dovoljno i hrabrosti i drskosti da u okolnostima u kojima smo živjeli prkosimo i kulturom i sportom. Vrijedilo je. Davalo je to privid normalnosti, ali i motivisalo na istrajnost. Ukratko, mi smo moral crpili iz snage naroda i na svoj način opet ga vraćali narodu, a taj isti narod motivisao je svoje sinove i kćeri na nemoguće i rezultat nije mogao izostati. Bilo je to jedinstvo svih za sve, jedinstvo mitskih razmjera.

U takvim okolnostima uloga Odjeljenja za moral 4. Korpusa ARBiH bila je da sve to samo prepozna i artikulisano u jednostavan jezik vrati i narodu i vojsci. Obzirom da danas imam priliku o tome pisati i govoriti, uspjeli smo.

Vrijedi ovdje prepričati jednu anegdotu iz oktobra 1993. godine koja se desila u Komandi 1. Korpusa Armije RBiH u Sarajevu. Naime, general Arif Pašalić i ja smo krajem septembra pomenute godine, svaki po svom zadatku, bili u Generalštabu Armije RBiH. Jedno jutro posjetili smo Komandu 1. Korpusa i prilikom mog predstavljanja generalu Karaveliću, Arif Pašalić je rekao za mene: Ovo je komandant moje artiljerijske brigade. Bio sam iznenađen onim što je rekao, a general Karavelić je dodao: Nisam znao da imaš artiljerijsku brigadu.

Tada je Arif Pašalić rekao da se šalio, ali i pojasnio da je aktivnost Odjeljenja za moral i program Ratnog studija Mostar Radija BiH ubojitiji od najjače artiljerije.

U jednom trenutku mi je rekao: Je li sad vidiš da sam u maju bio u pravu.

Ja danas znam da smo svi bili u pravu, jer smo vjerovali jedni drugima, jer smo se bez zadrške oslanjali jedni na druge, jer smo Mostar i Bosnu i Hercegovinu više voljeli od svojih života.

Onda su prošle godine, ukradena nam je ta ljubav na kojoj smo gradili otpor i našu snagu za nemoguća djela, onda smo se udaljili jedni od drugih i danas plutamo po beskrajnim prostranstvima nedođije, uglavnom nezadovoljni.

Opet je maj, a ja čekam da neko ponovo izgovori rečenicu nekome, kao Arif Pašalić meni prije 29 godina: Smisli nešto, snaći ćeš se. Bolje ti, koji kažeš da ne znaš, nego neka stranačka budala koja misli da sve zna, a pojma nema i sluša ko zna koga.

Čekam i zadugo neću dočekati jer ovakvu rečenicu danas nema ko izgovoriti.

Gdje smo se to pogubili?