Sead Đulić

FARSA SA PREDIZBORNIM BILBORDIMA: RECIKLAŽA STRAHA U ZEMLJI BEZ LJEVICE Otvaranje još jedne predizborne kampanje nije donijelo ništa osim mučne spoznaje da živimo u zaglavljenom vremenu. Sa bilborda nas, uglavnom, posmatraju ista ona lica koja su nas decenijama, korak po korak, vodila do ekonomskog, društvenog i moralnog dna. Pored njih, tu su i takozvana „nova, mlada lica“ – bezidejni pješadinci stranaka koji sa novom energijom ponavljaju stare, potrošene i opasne fraze svojih političkih sponzora. Suština ove parade je prosta: borba za goli opstanak na pozicijama, očuvanje privilegija i pristup budžetskom novcu. Priča o državi, reformama i budućnosti svedena je na obezvrijeđene fraze koje ne obavezuju nikoga. Dekoder stranačkih slogana: Šta nam zapravo poručuju? Pogledajmo samo te pompezne parole kojima su premrežili gradove. Slogani ove kampanje nisu ništa drugo do jeftina anestezija za osiromašeni narod i pokušaj da se ispraznim riječima prikrije potpuni nedostatak konkretnih ...

  Moje sjećanje na Katarinu Žena koja je pobjedila sudbinu i rat Katarinu Gavran, moju punicu, pamtim kao ženu u kojoj su se na čudesan način lomili i spajali stroga tradicija hercegovačkog krša i nevjerojatna širina ljudskog srca. Rođena 1922. godine u selu Proboj kod Ljubuškog, proživjela je mladost koja je zrcalila tešku sudbinu njezine generacije. Kroz obiteljska sjećanja maglovito se provlači priča o njezinom odlasku u samostan, u trenucima kada je Drugi svjetski rat već bio na pragu, a siromaštvo stezalo obruč oko hercegovačkih sela. Pamte se riječi koje joj je otac tada uputio, riječi u kojima je bila sažeta sva surova mudrost preživljavanja: „Idi u crkvu, biće bolje za pojesti nego kući, bićeš sigurnija, a sačuvaćeš i obraz. Nešto ćeš i naučiti što ti može kasnije valjati.“ I otišla je. U tišini samostanskih hodnika Katarina nije pronašla samo utočište od ratnog ludila i gladi, već je poslušala očev savjet i izučila krojački zanat. Ta vještina pokazat će se proročan...

  Danas sam ponovo bio u Grabovici. Stojeći na ovom mjestu, pred teškim mukom koji decenijama obavija selo, osjetio sam kako riječi opet ponestaju. Lako je govoriti kada se vode rasprave, ali ovdje, na mjestu gdje su prekinuta 33 nevina života, ostaje samo čista, teška tišina. Za mene, četvorogodišnja Mladenka Zadro nikada nije bila samo ime na spisku žrtava jednog sela. Ona je metafora za svu stradalu djecu naših ratova. Ona je opomena koja boli jednako, bez obzira na to kako se ko zove i kojoj se vjeri ili naciji priklanja. Dječija suza i prekinuto djetinjstvo i mladost nemaju nacionalni predznak. Godinama govorim i sa svojim mladim glumcima iznosim istinu na scenu ne da bismo upirali prstom, nego da bismo pomeli ispred svog praga. Kao čovjek koji je u ratu nosio uniformu Armije RBiH, osjećao sam stid i moralnu dužnost da progovorim o zlu koje su u moje ime počinili oni koji su nosili iste oznake. Ljudski je i moralno priznati zločin u sopstvenim redovima. Bez tog suočava...

  Kako su nam oteli Hercegovinu: O geografiji podjele i tihoj kapitulaciji Godinama posmatram kako se u našem javnom prostoru, najprije u političkim govorima, a potom sasvim prirodno u medijima i svakodnevnim razgovorima na kafi, odvija jedna opasna i perfidna operacija. Pojam Hercegovine, sa svojom širinom, slojevitošću i bogatstvom, pred našim očima se sužava, komada i ugurava u tijesan etnički kalup. Kada političari u studijima ili novinari u udarnim vijestima danas izgovore riječ  Hercegovina , oni gotovo bez izuzetka misle samo na zapadnu Hercegovinu i jedan dio Mostara. Sve izvan toga kao da prestaje da postoji. Kao da su Konjic i Jablanica nekakvo daleko predgrađe Sarajeva, kao da je Stolac geopolitički incident, a Trebinje, Gacko i Bileća nepovratno predani u tuđe, etnički zaokružene feude. Istovremeno, u tu novu, politizovanu "Hercegovinu" po automatici se usisavaju Livno i Tomislavgrad — prostori Tropolja i Završja koji geografski dišu bosanskim visokogorjem —...

Povelja Kulina bana: Projekt naše budućnosti Kada danas govorimo o Povelji Kulina bana i obilježavamo 837 godina od njenog nastanka, u iskušenju smo da uradimo ono što najčešće radimo — da se povučemo u historiju. Da s ponosom prebiramo po prošlosti, recitujemo stare tekstove i u tome tražimo utjehu za prazninu sadašnjeg trenutka. Ali ako nas je historija nečemu naučila, naučila nas je tome da nas prošlost, ma koliko slavna bila, ne može spasiti ako nemamo viziju budućnosti. Kulin ban 1189. godine nije gledao unazad. Nije pisao Povelju da bi se pravdao ili da bi dokazivao šta je bilo prije njega. On je gledao unaprijed. Obezbijedio je mir, otvorio puteve, garantovao pravnu sigurnost i postavio temelje organizovane, civilizovane i otvorene države. Povelja nije bila samo diplomatski dokument — ona je bila prvi civilizacijski ugovor ove zemlje sa svijetom. Zato pitanje koje danas moramo postaviti ne glasi samo  šta je Povelja značila tada , nego:  Šta Povelja Kulina bana ...

  NE ZABORAVU 51. Mostarski teatarski festival – Festival autorske poetike Ne zaboravu. Dvije riječi. A iza njih 52 godine. Godine stvaranja, odrastanja, istraživanja, putovanja, pobjeda, poraza, ratova, rušenja, obnavljanja, odlazaka i povrataka. Godine u kojima je eMTeeM mnogo puta morao dokazivati da mu je mjesto u ovom gradu. A mi danas pitamo: Zašto se ono što je toliko dugo dokazivalo svoju vrijednost mora iznova dokazivati? Zato ovogodišnji Festival autorske poetike ne počinje pitanjem šta ćemo prikazati publici. Počinje pitanjem: Šta smo spremni zaboraviti? Možemo li zaboraviti 52 godine eMTeeM-a? Ne možemo. Ne smijemo. Jer eMTeeM nije samo jedna teatarska kuća. To su hiljade djece i mladih koji su kroz njegovu scenu odrastali. Neki su postali umjetnici. Mnogi nisu. Ali su svi, na svoj način, ponijeli nešto što se ne može izmjeriti brojem predstava, nagrada ili festivalskih priznanja. Ponijeli su iskustvo zajedništva. Iskustvo odgovornosti....