ŽENA KOJA JE POBJEDILA SUDBINU I RAT

 

Moje sjećanje na Katarinu

Žena koja je pobjedila sudbinu i rat

Katarinu Gavran, moju punicu, pamtim kao ženu u kojoj su se na čudesan način lomili i spajali stroga tradicija hercegovačkog krša i nevjerojatna širina ljudskog srca. Rođena 1922. godine u selu Proboj kod Ljubuškog, proživjela je mladost koja je zrcalila tešku sudbinu njezine generacije. Kroz obiteljska sjećanja maglovito se provlači priča o njezinom odlasku u samostan, u trenucima kada je Drugi svjetski rat već bio na pragu, a siromaštvo stezalo obruč oko hercegovačkih sela. Pamte se riječi koje joj je otac tada uputio, riječi u kojima je bila sažeta sva surova mudrost preživljavanja:

„Idi u crkvu, biće bolje za pojesti nego kući, bićeš sigurnija, a sačuvaćeš i obraz. Nešto ćeš i naučiti što ti može kasnije valjati.“

I otišla je. U tišini samostanskih hodnika Katarina nije pronašla samo utočište od ratnog ludila i gladi, već je poslušala očev savjet i izučila krojački zanat. Ta vještina pokazat će se proročanskom u poratnom periodu nakon Drugog svjetskog rata. U vremenima opće neimaštine i izgradnje novog društva, njezin zanat bio je doslovno zlata vrijedan, pružajući obitelji sigurnost i značajno pridonoseći kućnom budžetu. Poratni komunistički zakoni i pritisci na crkvene redove prisilili su je, kao i mnoge druge mlade djevojke, na izlazak u svjetovni život, a prijelaz u civilnu svakodnevicu u Mostaru tražio je golemu snagu. Kada su došla djeca, Katarina im se u potpunosti posvetila, ali njezina mašina nije stala – šila je za njih i za kuću koliko god se moglo, pretvarajući zanat u izraz čiste roditeljske ljubavi.

Razdoblje od 1945. do 1960. u Mostaru donijelo je tektonske promjene i oblikovalo sudbinu ove obitelji pod neviđenim društvenim pritiskom. Bio je to period agresivne industrijalizacije, ali i najtvrđe ideološke kontrole novog režima. Za Katarinu, koja je nosila stigmu bivše časne sestre, i njezinog supruga Zdravka, te godine bile su hod po rubu oštrice. Zdravko, vrhunski i izvrstan majstor, zaposlio se u novoosnovanom privrednom gigantu „Soko“, fabrici koja je bila temelj vojne industrije tadašnje države. Raditi u „Sokolu“ značilo je proći kroz najstrože bezbjednosne filtere vojnih službi. Imati u bližoj obitelji emigranta koji je pobjegao iz Jugoslavije, a u kući suprugu s vjerskom prošlošću, u to vrijeme je značilo živjeti pod stalnim, nevidljivim teretom sumnje i nadzora. Svaki Zdravkov radni dan na preciznim strojevima i svaki Katarinin korak u porodičnom životu morali su biti besprijekorni, tihi i odmjereni kako bi se sačuvala obitelj i osigurala budućnost za djecu. Taj tvrdi, obrambeni i neprobojni radnički gard koji je Zdravko nosio kroz život bio je zapravo njegov štit protiv tog surovog vremena.

U tim pedesetim godinama prošlog vijeka, pod plaštom noći i stroge tajnosti, u kući se odvijao jedan poseban, tihi ritual slobode. Vrata bi se pažljivo zaključavala, a ukućani bi se u potpunom mraku okupljali oko samog radijskog aparata. Na kratkim talasima, kroz šum i pucketanje frekvencija, tražio se Glas Amerike i čuveni glas Grge Zlatopera. Ton bi se stišao na minimum, tek toliko da se razaznaju riječi koje su donosile potpuno drugačiju stvarnost od one službene, servirane na državnim medijima. To tiho, tajno slušanje vijesti bilo je prozor u spoljni svijet, ali ujedno i njihov mali, intimni čin prkosa vlasti i sistemu koji ih je neprestano držao na oku.

No, unatoč sivom i opasnom političkom okviru tog doba, Katarina je imala nevjerojatnu viziju i kulturološku glad kada je u pitanju bio odgoj njezine djece. Čvrsto je inzistirala na tome da njezina djeca, pored redovne škole, obavezno idu i u Muzičku školu. U vremenima kada se hercegovačka porodica tek oporavljala od ratnih trauma, ona je u dječjoj dobi usmjerila svoju djecu prema umjetnosti. Rezultat tog njezinog vizionarstva je čudesan: dvoje od njezino troje djece postali su profesori muzike. Ta njezina duboka privrženost profinjenosti kasnije će dobiti svoj puni, sudbonosni smisao, a povijest jednog instrumenta trajno će povezati naše dvije porodice.

Kada sam ušao u život njezine kćerke Slavice, Katarina ispočetka nije bila sretna. Naša veza, a posebno kasniji čin tajnog vjenčanja, za nju je bio šok – rušenje onog tradicionalnog porodičnog reda u kojem je sve moralo biti javno, blagoslovljeno i predvidivo. Između Zdravka i mene odnos nikada nismo u potpunosti normalizirali; njegov gard iz godina brušenih u vojnoj industriji ostao je čvrst, a tenzije u gradu i obitelji bile su opipljive. Ipak, u jeku tih najoštrijih napetosti, dogodio se nevjerojatan obiteljski preokret. Jedno jutro, na vrata naše obiteljske kuće pozvonila je starica – vitalna, dostojanstvena žena u crnini. Bila je to Zdravkova majka, Slavicina baka. Kada joj je moja majka otvorila vrata, starica je jednostavno i mirno rekla: „Ja sam Slavicina baka. Došla sam da je vidim. Mogu li ući?“ Taj njezin prelazak preko našeg praga, pun mudrosti i prešutnog blagoslova, bio je trenutak u kojem je sav javni i porodični pritisak na nas odjednom popustio. Svojim gospodstvom, baka je otvorila vrata miru. S vremenom, i Katarina je pokazala svoju rijetku emocionalnu zrelost, prihvatila stvarnost i pružila ruku. Između nas dvoje izgradio se odnos pun dubokog, prešutnog poštovanja.

Jedan od ključnih trenutaka tog našeg približavanja bio je vezan za ime moje i Slavicne kćerke. Moja velika želja bila je da joj damo ime Zvjezdana, u znak poštovanja prema Zvjezdanu Ladiki, ženi od koje sam naučio prve vještine o teatarskom radu sa djecom i mladima. Prilikom jedne posjete, Katarina je, onako tradicionalno oprezna i opterećena ovdašnjim ogradama, tiho upitala Slavicu:

„Kako si joj dala ime Zvjezdana, to je hrvatsko ime? Šta Sejo kaže na to?“

Slavica joj je, bez dvoumljenja, odgovorila:

„Pa on joj je dao to ime, a ne ja.“

Pamtim taj pogled. Nakon te rečenice, Katarina me počela gledati potpuno drugim očima. U njezinom svijetu, gdje su imena bila granice, moj izbor je bio dokaz slobode i širine koju nije očekivala. Čini mi se da me od tog trenutka prihvatila ne samo kao zeta, nego kao čovjeka koji dijeli njezine vlastite, duboke vrijednosti. Od tada, prepreke među nama su nestale.

A istorija našeg porodičnog klavira posebna je priča o gospodstvu i ljubavi. Slavica i ja smo se vjenčali malo prije njenog diplomskog ispita na studijama u Sarajevu. Živjeli smo u našoj porodičnoj kući sa mojim roditeljima. Kako je morala svakodnevno vježbati, odlazila je u Muzičku školu. Jednog dana se vratila kući jako kasno, objašnjavajući da je dugo čekala da se oslobodi neka učionica kako bi mogla sjesti za instrument. Moj otac Selim ju je tada samo kratko upitao:

„Jesi li kući imala klavir?“

Kada je odgovorila potvrdno, on nakon toga nije rekao ništa. Ali sutra ujutro, pred kuću je stigao mali kamion, a radnik je tražio Slavicu. Moj otac Selim joj je kupio klavir, najbolji koji se tada mogao naći. Taj trenutak je sve promijenio – moj otac je od tog dana za nju postao i ostao tata, sve do njegove smrti.

Katarinu i njezinu porodicu devedesetih godina dočekao je novi, minuli rat, a Mostar je ponovo pukao po svim šavovima mržnje i podjela. U tim trenucima, Katarina i njezin sin Božidar pokazali su šta znači istinska ljudska solidarnost. Iz mog stana, pod granatama i općom pljačkom, prevezli su upravo taj klavir i dobar dio moje kolekcije umjetničkih slika kod sebe. Taj klavir za nju nije bio samo komad namještaja; bio je materijalni dokaz one muzičke staze kojom je uputila kćerku i plemenitog gesta mog oca Selima. Nakon rata, dočekalo me sve – netaknuto i sačuvano. Kultura i uspomene moje obitelji preživjele su rat jer su ih njihove ruke čuvale.

Kada je potpisan Vašingtonski sporazum, a grad ostao blokiran surovim linijama razdvajanja, Katarina je ponovo preuzela ulogu zaštitnice. Uzela je ličnu kartu moje majke, preuzela rizik i prijavila je u Caritas. Redovno je, gazeći preko tih opasnih ratnih linija razdvajanja, donosila pakete s hranom mojoj majci da bi preživjela. Koristila je svoj status starije gospođe i bivše časne sestre kao štit, pokazujući hrabrost od koje zastaje dah. Ta njezina podrška i briga nastavile su se i u dugim poratnim godinama.

Ipak, uz svu tu težinu i dramu, Katarinu pamtim i po njezinom britkom, ljekovitom humoru koji nas je spašavao od sivila. Bila je nevjerovatno duhovita. Nikada neću zaboraviti kada mi je, onako u povjerenju, uz osmijeh rekla:

„Znaš li ti da mi na onoj strani ovu vašu stranu zovemo Bronhi?“

Bio je to njezin prepoznatljivi osvrt na staru jugoslavensku reklamu za bombone: Bronhi, lakše se diše. U samo jednoj riječi sažela bi cijeli nečiji karakter i nasmijala nas do suza.

Najveći i najteži životni ispit njezine snage i duha dogodio se kada je, još za njezina života, njezin sin Matan obolio i preminuo od karcinoma. Suočena s tom najvećom roditeljskom tragedijom i smrću vlastitog djeteta, Katarina je stajala nevjerojatno dostojanstveno, baš kao istinska, duboka vjernica pred najtežim križem. Dok je u njezinu pogledu i u svakom grču lica bila vidljiva neizreciva bol, njezine su suze bile skamenjene. Umjesto da klone pod tim teretom, ona je pronalazila snagu da u tim trenucima tješi druge oko sebe. Ta njezina unutrašnja duhovna čvrstina, građena desetljećima, bila je štit pred kojim je i sama smrt morala ustuknuti pred njezinim dostojanstvom.

Katarina je preminula u Mostaru 2019. godine, u svojoj 97. godini. Pokopana je na Rimokatoličkom groblju Masline, uz franjevačke obrede. Iza nje su ostali njezina djeca Slavica i Božidar, njezina unučad i sačuvane uspomene koje nadilaze vrijeme.

Njezino nasljeđe i danas živi kroz nevidljive, ali neraskidive niti. Ljubav prema šivanju, strpljenje i kroj koji je davno izučila, Katarina je prenijela na svoju kćerku Slavicu koja također zna šiti, a Slavica je tu istu dragocjenu obiteljsku vještinu prenijela dalje, na svoju kćerku Zvjezdanu. Danas, dok taj isti klavir stoji u mom stanu kao trajna, opipljiva uspomena na nju i na mog oca Selima, znam da njezina priča nije završena. Kad god pogledam taj instrument ili vidim te niti koje spajaju generacije naših žena, kao da nju vidim. Ostalo mi je sjećanje na punicu koja je, u vremenima kada je bilo najlakše postati zvijer, odlučila biti i ostati čovjek. I heroj moje obitelji.