NE ZABORAVU
NE ZABORAVU
51. Mostarski teatarski festival
– Festival autorske poetike
Ne zaboravu.
Godine stvaranja, odrastanja,
istraživanja, putovanja, pobjeda, poraza, ratova, rušenja, obnavljanja,
odlazaka i povrataka.
Godine u kojima je eMTeeM mnogo
puta morao dokazivati da mu je mjesto u ovom gradu.
A mi danas pitamo:
Zašto se ono što je toliko dugo
dokazivalo svoju vrijednost mora iznova dokazivati?
Zato ovogodišnji Festival
autorske poetike ne počinje pitanjem šta ćemo prikazati publici.
Počinje pitanjem:
Šta smo spremni zaboraviti?
Možemo li zaboraviti 52 godine
eMTeeM-a?
Ne možemo.
Ne smijemo.
Jer eMTeeM nije samo jedna
teatarska kuća.
To su hiljade djece i mladih
koji su kroz njegovu scenu odrastali. Neki su postali umjetnici. Mnogi nisu.
Ali su svi, na svoj način, ponijeli nešto što se ne može izmjeriti brojem
predstava, nagrada ili festivalskih priznanja.
Ponijeli su iskustvo
zajedništva.
Iskustvo odgovornosti.
Iskustvo slobode.
Iskustvo da se može misliti
drugačije.
Iskustvo da se svijet može
mijenjati tako što ćemo prvo pokušati promijeniti sebe.
Zato kažemo:
NE ZABORAVU generacijama koje su
kroz eMTeeM odrastale.
Ne zaboravu njihovoj energiji,
njihovoj hrabrosti, njihovoj igri i njihovom pravu da budu mladi ljudi koji
neće samo naslijediti grad nego će ga i stvarati.
Kažemo i:
NE ZABORAVU umjetničkom tragu
eMTeeM-a.
Jer ovaj teatar nije nastao da
bi popunjavao kulturni kalendar.
Nastao je iz potrebe da se
istražuje.
Da se pita.
Da se pomjera granica.
Da se pozorište ne prihvata kao
gotova forma, nego kao prostor stalnog traganja.
Iz Mostara se odlazilo na scene
drugih gradova i drugih zemalja. Vraćalo se s iskustvima, priznanjima i novim
pitanjima.
I svijet je znao za eMTeeM.
Ponekad bolje nego što danas o
njemu znamo mi sami.
Zato:
NE ZABORAVU onome što smo bili.
Ali ne zato da bismo se hvalili
prošlošću.
Nego zato da bismo se zapitali:
Ako smo jednom mogli, zašto
danas ne možemo?
Kažemo:
NE ZABORAVU Mostaru.
Jer Mostar je nekada znao da
pozorište nije luksuz.
Da kultura nije trošak.
Da umjetnost nije ukras koji se
postavlja kada za nju ostane nešto novca.
Mostar je znao da grad bez
kulture može imati zgrade, saobraćajnice, trgove i hotele, a ipak ostati bez
onoga što grad čini gradom.
Nekada je ovaj grad bio
opsjednut pozorištem.
Mi tu opsjednutost nismo
zaboravili.
Možda je grad zaboravio nas.
Ali mi njega nismo.
I zato mu danas ne prigovaramo
što se promijenio.
Gradovi se moraju mijenjati.
Prigovaramo mu što je zaboravio
koliko je mogao biti velik.
Zaborav je opasan.
Ne zato što briše prošlost.
Nego zato što čovjeku oduzima
argument da može drugačije.
Kad zaboravimo šta smo jednom
uspjeli napraviti, lakše povjerujemo da ništa bolje nije moguće.
Kad zaboravimo generacije koje
su stvarale, lakše prihvatimo da nove generacije nemaju gdje stvarati.
Kad zaboravimo umjetnike koji su
pomjerali granice, lakše prihvatimo prosječnost.
Kad zaboravimo da je Mostar imao
kulturnu energiju koja je nadilazila njegove granice, lakše prihvatimo njegovu
današnju letargiju kao nešto normalno.
A nije normalna.
Letargija nije sudbina.
Zato je NE ZABORAVU istovremeno
i molba i upozorenje.
Molba da ne zaboravimo.
Upozorenje da zaborav ima
cijenu.
Jer ono što danas ne sačuvamo
možda sutra više nećemo moći obnoviti.
Ne tražimo da nam se vrati
prošlost.
Tražimo mogućnost da nastavimo
budućnost.
Ne tražimo privilegiju.
Tražimo prostor za rad.
Ne tražimo aplauz za 52 godine.
Tražimo da se tih 52 godine
pretvore u novih 52.
Jer eMTeeM ne želi biti spomenik
samome sebi.
Hoće da bude živ.
Da i dalje okuplja djecu.
Da i dalje proizvodi pitanja.
Da i dalje stvara predstave.
Da i dalje provocira.
Da i dalje griješi.
Da i dalje traži ono što još
niko nije pronašao.
Jer takav je teatar.
I takav mora biti grad koji želi
budućnost.
Zato ovogodišnji festival nije
samo još jedan festival.
On je podsjećanje.
Ali još više od toga – poziv.
Poziv Mostaru da se probudi.
Da se sjeti da kultura nije
prošlo vrijeme.
Da se sjeti da mladi nisu
problem koji treba riješiti, nego snaga koju treba pokrenuti.
Da se sjeti da umjetnost nije
trošak nego ulaganje u čovjeka.
Da se sjeti da grad koji izgubi
svoje umjetnike, svoje stvaraoce i svoje institucije kulture ne gubi samo
program.
Gubi dio sebe.
Mi još uvijek vjerujemo da
Mostar može drugačije.
Zato smo još ovdje.
Zato igramo.
Zato stvaramo.
Zato festival traje.
Zato se borimo.
Ne da bismo sačuvali ono što je
bilo.
Nego da bismo iz onoga što je
bilo izvukli snagu za ono što tek treba doći.
I zato ove godine ne govorimo:
Sjećajte nas se.
Govorimo:
Sjetite se sebe.
Sjetite se grada koji ste nekada
bili.
Sjetite se grada kakav još
uvijek možete postati.
Sjetite se da je moguće.
I krenimo.
Jer budućnost neće doći sama.
NE ZABORAVU.
Da ne zaboravimo eMTeeM.
Da ne zaboravimo njegove
generacije.
Da ne zaboravimo Mostar.
Da ne zaboravimo šta umjetnost
može učiniti čovjeku.
Da ne zaboravimo šta čovjek može
učiniti gradu.
I, najvažnije:
da ne zaboravimo da još uvijek
možemo nešto učiniti.
Primjedbe
Objavi komentar