RUŠE DRŽAVU BRANEĆI JE
Već neko vrijeme u politički jezik, ali i ne samo politički, ušao je pojam probosanski. Uz ovaj pojam po automatizmu veže se odmah ljubav prema državi, briga i borba za njen opstanak i prosperitet i tome slično. Svi drugi, po automatizmu, su neprijatelji.
Paralelno sa tim iz istih struktura se plasiraju pojave koje to demantuju.
Evo nekih.
U posljednje vrijeme
pri svakom pominjanju imena gospodina Alije Izetbegovića obavezno se dodaje
nastavak koji glasi: prvi predsjednik Bosne i Hercegovine. To je toliko
učestalo da je ušlo u svakodnevni riječnik i u kafanskim razgovorima. Kad
kažete da to nije tačno na vas se ospe salva uvreda potkrijepljena nepostojećim
argumentima.
Međutim, činjenice
kažu nešto drugo. Novembra 1990. godine na izborima je birano sedam (7) članova
Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i to po dva iz reda Muslimanskog,
Srpskog i Hrvatskog naroda, te jedan (1) iz reda ostalih. Građani su iz reda
Muslimanskog naroda izabrali Fikreta Abdića i Aliju Izetbegovića. Istine radi
valja reći da je Fikret Abdić imao više glasova od Alije Izetbegovića, te se po
izbornom rezultatu očekivalo da će on biti predsjednik Predsjedništva
Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Nakon niza razgovora i dogovora,
neki svjedoci tvrde i pritisaka, Abdić je dao prednost Izetbegoviću i on je na
sjednici Predsjedništva izabran za Predsjednika. Dakle, po tadašnjem Ustavu
Bosna i Hercegovina je imala kolektivnog šefa države kojim je predsjedavao
predsjednik. Drugim riječima gospodin Alija Izetbegović nije bio predsjednik
Bosne i Hercegovine, bio je 1/7 predsjednika. Tako je bilo do Dejtonskog
mirovnog sporazuma kada se po novom Ustavu biraju tri člana Predsjedništva, iz
tri konstitutivna naroda po jedan, a sjednicama predsjedava predsjedavajući
koji se rotira svakih 8 mjeseci. Dakle, i u ovoj varijanti imamo kolektivnog
šefa države.
Ako to svi znaju,
čemu onda laž koja bezbroj puta ponovljena postaje „istina“?
Mnogo je odgovora,
ali o tome kasnije. Želim ovdje skrenuti pažnju na još neke pojave koje su
bezbrojnim ponavljanjem postale „normalne“.
U ratu kojem
svjedočim u svakodnevni riječnik ušao je pojam šehid.
Šehid (arapski: شهيد, trans. šahīd, dos. 'svjedok; preneseno: žrtva ili mučenik')
jeste religiozni termin u islamu, koji doslovno znači "svjedok". To je titula koja se
daje muslimanima nakon smrti ako umru ispunjavajući
religijske zapovijedi ili tokom rata za vjeru (džihada).
Ako ovo jeste tačno, ja imam sam sa sobom
mnoštvo nerazjašnjenih dilema. Naime, negdje u jesen 1993. godine pitao sam
jednog imama slijedeće: Molim te, hipotetički, da ja danas-sutra poginem bili
me sutra proglasili šehidom i klanjali mi dženazu?
Odgovor je bio potvrdan uz veliku dozu čuđenja
mojim pitanjem.
Nakon njegovog
odgovora uzvratio sam novim pitanjem na koje nisam dobio odgovor. Pitanje je
glasilo: Ako bi sutra bio šehid, kako sam danas ćafir? (Kafir (od arapskog كافر kāfir,
mn. كفّار kuffār;
na turskom, kâfir; u bosanskoj kolokvijalnoj upotrebi sreće se i oblik ćafir)
u islamu označava "nevjernika," tj. osobu koja nije musliman i ne slijedi islam kao religiju.)
Na njegovu šutnju
dodao sam konstataciju: Dakle valjam vam mrtav, a živ ne.
Poginuli borci tokom rata u BiH nazivaju se šehidima, ako su pripadali
bošnjačkom korpusu.
Kažu konsenzusom odlučeno, a ja
pitam čijim?
Puno je pitanja koja me
muče, ali neka od njih želim otvoriti, svijestan brojnih mogućih reakcija.
Naime, formiranjem Armije Republike BiH aprila 1992. godine uveden je službeni
pozdrav sa otvorenim dlanom naprijed, kao sa brojnih stećaka iz vremena dobrih
Bošnjana, te opšte korišteni pozdrav „Zdravo“.
Onda je, ako me pamćenje
dobro služi, negdje 1994. iz Uprave za moral došlo uputstvo, a kako je
objašnjeno na zahtjev mnogih boraca, da, oni koji žele, mogu koristiti tradicionalni narodni pozdrav. I
onda je Selam ušao na velika vrata u Armiju RBiH. Vremenom je „zdravo“
potisnuto i sa prezirom prihvaćano.
Dakle, čiji je pozdrav
selam?
Selam (Es-selamu
'alejkum, ar. ٱلسَّلَامُ عَلَيْكُمْ)
jeste arapski pozdrav koji koriste muslimani širom svijeta, a u
islamskom svijetu ga koriste i nemuslimani. Na bosanskom jeziku ima značenje
"mir (s) vama". Odgovor na ovaj pozdrav glasi Ve
alejkumus-selam (وَعَلَيْكُمُ ٱلسَّلَامُ), što znači "neka je i
(s) vama mir" ili "neka je i na vas mir".
Ukratko, ovo je arapski
pozdrav na arapskom jeziku. Hodajući po arapskim zemljama svjedočim da se u
raznim crkvama koristi na isti način kao i u džamijama. Ljudi se pozdravljaju
svojim pozdravom i na svom jeziku.
Ispisujući ove redove
sjetih se jedne situacije iz 1997. godine. Nekim poslom bio sam u Gradskoj
upravi Mostara. Tražeći odgovarajuću službu pokucao sam na jedna vrata i
sačekao glas koji mi je na kucanje odgovorio: Hajde. Otvorio sam vrata i
pozdravio: Dobar dan. Čovjek, nešto stariji od mene, lagano je skinuo naočale i
vrlo ozbiljno mi odgovorio odmjerivši me od glave do pete: Čitao sam jutros
Dnevni avaz. Znam vremensku prognozu.
Izvinite, pogriješio sam
kancelariju, izustio sam u čudu i izišao vani.
A onda se čudimo kad Armiju RBiH nazivaju muslimanskom vojskom.
I još samo jedna moja
dilema ili pitanje. Još od rata često sam u prilici prisustvovati službenim
sahranama ili raznim godišnjicama kada država i njeni organi na raznim nivoima
odaju počast poginulim ili umrlim saborcima i drugim uglednim ličnostima. Kada
tu poštu odate minutom šutnje, naklonom, ili na neki sličan način sve oči
prisutnih uprte su u vas kao da ste napravili smrtni grijeh. Oni koji vas ne
znaju sašaptavaju se i pitaju ko ste. Ukratko stvori se mučna situacija.
Nerijetko, na ovakvim skupovima, glavnu riječ vode imami. Ukratko, ako niste
proučili Fatihu imate osjećaj da bi većina bila sretna da niste ni došli.
Šta je Fatifa?
Sura El-Fatiha (arapski: الفاتحة; bos. Otvaranje ili Pristup;
također se naziva i Majka knjiga i Lijek) prva je
sura Kur'ana. Sastoji se od
sedam ajeta, u kojima se iskazuje
molba Allahu za upućivanje na
pravi put i zaštita od zla. Ova sura ima posebnu ulogu u životu muslimana, jer se uči na
svakom rekatu namaza. Objavljena je u Mekki i ubraja se
u mekanske sure.
Šta ja zapravo želim
reći i na šta želim ukazati ispisujući ova razmišljanja?
Bosna i Hercegovina je
sekularna država.
Šta to znači?
Sekularizam (od latinske
riječi saeculum, koja ukazuje na sve ono što ne pripada Religiji) je vjerovanje, ideja
da vjeru i vjerska uvjerenja valja odbaciti i zanemariti. Pojam 'sekularna
kultura' shvaćamo u smislu da država ima male ili nikakve ingerencije u
vjerskoj sferi i obratno, da vjera ima male i nikakve ingerencije u državnim
poslovima. Sekularizacijom država jamči društvu
slobodu od religioznih zakona i učenja. Sekularizacija je dakle princip
razdvajanja državnih institucija i osoba ovlaštenih za zastupanje države, od
vjerskih institucija i vjerskih dostojanstvenika.
Od prve navedene
svijesne laži, do svih ovih primjera, ali i brojnih drugih narodu se uz laži
serviraju poluistine, a zapravo se o državi šalje drugačija slika od formalno
proklamovane.
Šta želim reći?
Bosna i Hercegovina je
multinacionalna država od davnina, a ustavno sekularna. Da bi u njoj vladao
sklad, poštovanje, ravnopravnost, jednakost, uvažavanje i tako redom mora se
biti višestruko osjetljiviji nego u nacionalnim državama sa jednom konfesijom.
Nama treba državni, dakle sekularni, protokol o svim ovim, ali i brojnim drugim pitanjima,
kako bi se svi učesnici u tom protokolu osjećali ravnopravno, bez obzira koliko
ih je. Ovako imamo vjerske obrede na sve strane pomiješane sa državnim
protokolom i u suštini se više ne zna jesmo li na vjerskom obredu ili na
državnom skupu. To se mora odvojiti. Kad je neki zvaničnik na nekom skupu
službeno onda slijedi državni protokol, a kad je privatno može se ponašati po
vlastitom opredjeljenju. Dok ovo ne shvatimo brinući o državi mi ćemo je zapravo
razgrađivati.
Drugo pitanje je pitanje pozdrava u službenim prilikama. Naime, godinama nas se uvjerava da je naš jezik
jedno od naših osnovnih obilježja identiteta. Sjetimo se samo brojnih bilborda
i plaćenih oglasa koji su nas pred popis stanovništva upozoravali da je ime našeg jezika
tako i tako i da je pitanje nacionalnog interesa da to na popisu kažemo. A onda
mi ti isti zamjeraju kad na svom jeziku pozdravim. Dakle, onom istom na kojem su
insistirali da uđe u popis kao moj. Nakon svega, sad, opet insistiraju da to
uradim na arapskom. Kažu to je moj pozdrav.
Hamlet bi rekao: Ima
nešto trulo u državi Danskoj.
Moram još nešto dodati
što me muči tridesetak godina. Kad god odem u Sarajevo, onako usput čujem da se
nama u Mostaru u minulom ratu trebalo desiti to što se desilo, jer to je
Alahova kazna zato što mi nismo baš dobri muslimani. Kao jedan od ključnih
argumenata uvijek je slijedeća konstatacija: Kod vas je previše bilo miješanih
brakova i onda ste djeci davali nemuslimanska imena, sve neki Gorani, Zorani,
Slobodani...
Ne prihvataju činjenicu
da ne postoje muslimanska imena. To su arapska, perzijska, turska i slično
imena, koja u zemljama iz kojih su preuzeta nose i nemuslimani. A islam kaže da
se djeci daju lijepa imena, imena sa značenjem. Slijedom ove misli ja pitam ima
li ljepšeg pojma od SLOBODE, i ljepšeg značenja od SLOBODE. Ako to jeste tako,
zar SLOBODAN nije lijepo ime i sa značenjem. Uz to na našem je jeziku i
svjedoči našem identitetu.
A savršeno se uklapa u
ono islamsko objašnjenje za davanje imena.
Oni kažu da samo brane državu, a ja dodajem: Ne lažimo se, samo istinom i međusobnim poštovanjem možemo graditi naše identitete, a time jačati domovinu kao našu zajedničku kuću.
Odlicno. I hvala Ti.
OdgovoriIzbrišiHvala tebi druže. Cijenim tvoje mišljenje.
OdgovoriIzbriši