"Ubiću" te ako ti se nešto desi

Nakon dvije sedmice konačno sam kući. Svašta bi trebao uraditi, ali mi se neda. Odmaram i budan sanjarim. Lutam u mislima po prostranstvima sjećanja kao da tražim nešto što će mi zaokupiti misli i odagnati zamor koji osjećam u cijelom tijelu.

Telefon neprestano zvoni. Najčešće su to pozivi bez kojih bi najrađe progurao ovu nedjelju, ali šta je tu je. Ta učestala zvonjava i isprazni razgovori vratiše me u 1993. godinu i vrijeme kada sam sanjao telefon u nadi da ću čuti neki glas o onima zbog kojih vrijedi živjeti. Naime, Slavica i djeca su od septembra 1992. godine kod prijatelja Vlade u Zagrebu, ali desio se maj 1993. godine i moj strah je rastao iz dana u dan. Preko dva mjeseca o njima nemam nikakav glas. Telefoni ne rade, a putem radio veze ne uspjevam ostvariti kontakt sa Vladom. Veza uvijek bude prekinuta. Ti prekidi i nemogućnost uspostavljanja veze bude sumnju da se nešto desilo, jer do nas stižu svakojake ružne informacije. Odagnavam takve misli od sebe, ali svejedno loše spavam, ako uopšte spavam.

Onda mi jedne večeri kolega-vezista reče: Večeras su sestre dežurne u Herceg Novom. Koga su god do sada tražile našle su, vidječeš, naći će i tvoje. Dođi izš jedanaest noćas, mirnije je, manja gužva i sve sa njima dogovorimo.

Još mi reče da su gimnazijalke iz Sarajeva i da u Radio klubu rade volonterski pomažući ljudima da uspostave pokidane veze.

Došao sam u dogovoreno vrijeme, malo sačekao, dao sve informacije koje su tražile a ja znao. Rekoše da ne brinem i da prekosutra u isto vrijeme budem na vezi.

Bio sam sumnjičav, vrijeme je sporo, presporo, prolazilo. Dođe dogovoreni dan, ali sati nikako ne prolaze, kao da je vrijeme stalo. I pospan, iscrpljen i nervozan dočekah jedanaest sati uveče. Požurujem našeg operatera da ih traži. Smiruju me i govore da pričekam, javiće se. I javiše, pitaju za mene i kad dobiše potvrdu da sam tu, vele zovemo, sačekaj. Objašnjavaju mi da one zovu telefonom pa kad dobiju vezu spoje slušalicu telefona sa mikrofonom radio stanice i tako se razgovara. Govor je prilično izobličen, ali se razumije. Sekunde su godine, sjedim, ustanem, pa opet sjednem, ustanem i tako u nedogled. Moju nervozu prekida glas koji prepoznajem, Slavica. Pita: Ko je?

Kažem: Sejo.

• Koji Sejo?
• Valjda imaš jednog.

Onda čujem dubok uzdah i nastaje tišina. Veza nije prekinuta, ali nešto se dešava. Duga pauza. Onda opet čujem drugi glas koji pita ko zove. Prepoznajem kćerkin glas i sav sretan punim glasom kažem: Tata, tata je. Gdje ste?

Opet šutnja. Onda se javlja Slavica i kaže da su u Medulinu.

Postavljamo mnoštvo pitanja uglas. Ne čekamo odgovore. Onda dugo šutimo. Otme se poneki uzdah, jecaj, čujem disanje.

Onda me upozoravaju da moramo prekinuti, jer red se uhvatio onih koji čekaju da čuju glas o svojima. Kažem Slavici da moram prekinuti. Razumije i nakon duže pauze kaže mi: Čuvaj se. Ubiću te ako ti se nešto desi.

Nakon toga veza je bila prekinuta, a ja opijen srećom iskoračih u zvjezdanu noć koja je za divno čudo bila tiha i mirna. Mrak je, koračam Titovom ulicom bez cilja, čujem lupanje svog srca pomješano sa jekom koraka.

Razmišljam o onom što je Slavica rekla. Uistinu, nikada ljepše volim te nisam čuo.

Baš sam bio sretan i uzbuđen. I danas sam kad se toga sjetim 32 godine kasnije. Čini mi se da me ta misao upućena mi u sudbonosnom trenutku održala u životu, davala snagu u najtežim trenutcima i vraćala vjeru u bolje sutra kad bih klonuo.

I danas me drži.