RAZVIJAJMO KULTURU POBJEDNIKA

(Obraćanje na Svečanoj akademiji povodom Dana Armije RBiH, 15. aprila 2025. u Mostaru i Jablanici)

 

Pozdrav domovini!

Pozdrav i svima vama koji danas jeste ovdje da zajedno obilježimo Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Ne, takozvane, kako neprijatelji ove zemlje vole reći i napisati, kako vole reći oni što bi prekrajali historiju, oni što su razgrađivali i razgrađuju bosansko-hercegovačko historijsko biće, oni što sebe predstavljaju kao spasioce Bosne i Hercegovine, ali i oni što uporno tvrde i u laž uvjeravaju i sami sebe da su se samo branili, jer bili su, tobože,  napadnuti.

Ukratko, istine radi, valja reći, Armija Republike Bosne i Hercegovine osnovana je na osnovu Odluke Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Ali radi budućnosti i historijskog pamćenja valja uporno ponavljati da je Armija RBiH devedesetih, bila jedina oružana sila osnovana od legalnih organa Republike Bosne i Hercegovine.

I tu stavljam tačku. 

Sve drugo, bez obzira na časne namjere pojedinaca, bilo je u funkciji razgradnje međunarodno priznate države, Republike Bosne i Hercegovine, i imalo je svoje istinske vrhovne komandante i zapovjednike u Beogradu i Zagrebu. Stvaranje vojnih formacija u matičnoj državi, a koje djeluju pod komandom druge države oduvijek je bio i jeste čin veleizdaje. Svako drugačije posmatranje tih formacija je politički kompromis i na štetu je same države, u ovom slučaju, Bosne i Hercegovine.

Vrijeme je da se stvari nazovu pravim imenom i počnu glasno govoriti. U prilog ovoj tezi ide i definisanje pojma domovina i otadžbina u imenovanju posljednjeg rata. Zagovornici takvog imenovanja rata pod pojmom domovina uvijek misle na Hrvatsku, a pod pojmom otadžbina na Srbiju. Ako ovo jeste tačno, a jeste, i ako su oni u Bosni i Hercegovini ratovali za Srbiju i Hrvatsku, a to sami kažu, gdje je tu onda Bosna i Hercegovina i ko ju je uistinu branio?

Stvari su toliko ogoljene da ih ne treba posebno elaborirati. U tom kontekstu jeste i pokušaj rušenja i delegitimizacije Armije Republike Bosne i Hercegovine. Zato je upravo zbog toga važno obilježavanje Dana ARBiH, ali i svih pobjeda i svih datuma i događaja iz njene borbe za opstojnost države. U tom obilježavanju od izuzetne je važnosti razvijati duh pobjede, jer Armija RBiH jeste pobjednik u prošlom ratu.

Zašto?

Zato što je državi Bosni i Hercegovini bilo presuđeno da nestane.

Evo je, nismo njome u potpunosti zadovoljni, ali opstala je.

Zato što je njenom najbrojnijem narodu, ali i svima onima koji su dijelili vrijednosti bosansko-hercegovačkog društva, bilo presuđeno da nestanu.

Nisu nestali, evo ih, evo nas, i danas u borbi za državu, samo drugim sredstvima.

Naš opstanak svjedoči našoj pobjedi i njihovom porazu. Zato su danas toliko nervozni, primitivni, licemjerni i šta sve ne. Što smo glasniji u našem slavljenju pobjede oni će biti nervozniji i praviti sve više grešaka koje će voditi kraju takvih politika.

Zato slavimo istinu i samo istinu, a istina je da je Armija RBiH pobjednička vojska isčilila iz dubine bića bosansko-hercegovačkog čovjeka u čijem krvotoku teče krv i Tvrtka I Kotromanića, ali i Husen kapetana Gradaščeviča, Avde Hume, do našeg Mithata Hujdura i inih znanih i neznanih junaka što su stoljećima bili na braniku ove časne zemlje koja nikada ni pred kim nije pognula kičmu.

Kako je to bilo moguće?

Danas mi se čini da je to bilo moguće jer mi uistinu nismo bili podijeljeni na vojsku i civile, jer svi civili, bez obzira na godine, bili su u nekoj funkciji Armije RBiH. Svi zajedno činili smo nepobjedivi bedem odbrane i izvorište mitskog morala, koji je od malih anonimnih ljudi pravio heroje koji su ulazili u pjesme i legende. Spoznajući to znali smo da vojsku koju voli narod, vojsku izraslu iz naroda i zbog naroda niko nikada ne može pobjediti.

Ukratko, mi smo moral crpili iz snage naroda i na svoj način opet ga vraćali narodu, a taj isti narod motivisao je svoje sinove i kćeri na nemoguće i rezultat nije mogao izostati. Bilo je to jedinstvo svih za sve, jedinstvo mitskih razmjera.

Ako nam je bio namjenjen nestanak, a mi opstali, mi smo pobjednici. Zato, razvijajmo kult pobjednika, razvijajmo kulturu pobjede, govorimo o uspjesima, a ne porazima, slavimo život i žive sjećajući se mrtvih, naravno, ali kao izvorišta nadahnuća za nove pobjede. Oni su pali da se život nastavi, oni su pali da pjesma djevojačka odzvanja i smijeh dječiji gali srca i dušu.

Mnogi naši saborci u slobodu i pobjedu ugradili su svoje živote. Pamtimo to, nadahnjujmo se time, ali ne živimo u prošlosti, jer oni su dali živote za bolju budućnost.

Sjećanje na njih obavezuje nas da i danas stojimo na braniku domovine koja je ponovo napadnuta i spolja i iznutra. Uspjećemo opet ako na tradiciji koju danas obilježavamo postignemo ono mitsko jedinstvo svih, kakvo smo imali devedesetih godina. Da bi to mogli moramo domovinu, moramo Bosnu i Hercegovinu, staviti iznad svih stranačkih politika i svih razlika u koje nas uvjeravaju da postoje, a mi znamo da su smiješno male.

Ako domovina bude iznad svega uspjećemo i opet biti pobjednici, jer istina je naše glavno oružje.

Koristimo ga i pokažimo, i Evropi, ali i svijetu njegovu snagu.

Kada to učinimo shvatiće svi da smo pobjednici.

A Evropi jedino ostaje da pred takvom Bosnom i Hercegovinom stane uspravno i u stavu mirno, te se duboko nakloni.

To joj je dug prema ovoj časnoj zemlji i njenim časnim ljudima.

Odluka je na svakom od nas pojedinačno, kao i 1992. godine, hoćemo li stati na branik Bosne i Hercegovine.

U ime naše historije, u ime naših predaka, u znak poštovanja prošlosti, ali i u ime budućnosti, nema časnije odluke koju možemo donijeti. Do nas je, kao i hiljadama godina unazad.

Čestitam vam ovaj časni dan sa nadom da odavde odlazimo, nadahnuti i spremni, svi u granicama svojih mogućnosti, ovovremenim sredstvima braniti našu državu.

Takva odluka najbolje je sjećanje na pobjedničku Armiju RBiH.

Živjeli.