OD SALONSKOG ANTIFAŠIZMA NEMA NIŠTA

  


Zbog složenosti državnog uređenja u Bosni i Hercegoivini, ali i zbog vlasti koja preferira nacionalni koncept nad građanskim neminovno se to odražava i na rad i organizaciju i boračke organizacije u zemlji. Naime, postoji Savez antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegoviuni koji je pravni sljedbenik SUBNOR BiH. SABNOR je registrovan kod državniog Ministarstva pravde i područje njegovog djelovanja je cijela država. Paralelno postoji i SUBNOR Republike Srpske koji je registrovan kod Ministarstva pravde Republike Srpske i područje njegovog djelovanja je Republika Srpska. Međusobna saradnja gotovo da i ne postoji, jer rukovodstvo SUBNOR-a Republike Srpske to ne želi. Međutim, mi sa značajnim brojem udruženja iz Republike Srpske imamo odličnu saradnju. Tamo gdje je uticaj politike jači saradnja je slabija i obrnuto.

Što se tiče mladih antifašista oni su organizovani kroz Forum mladih antifašista, od udruženja, preko kantona do državnog nivoa. Imaju svoje rukovodstvo i svoje programe koji su usaglašeni sa programom čitavog SABNOR-a. Predsjednik Foruma mladih antifašista je član Upravnog odbora SABNOR-a što olakšava komunikaciju i uvid u aktivnosti.

Odnos prema boračkoj organizaciji zvaničnih političkih predstavnika vrlo je različit. Naime, u Republici Srpskoj zvanični politički poredstavnici deklarativno poštuju tradicije NOR-a, a istovremeno su četnički pokret proglasili antifašističkim i Dražu Mihailoivića izjednačili sa Titom. Uz to kreira se narativ da je NOR bio srpski oslobodilački rat, a svi drugi su bili neprijatelji i izdajnici. Na područjima gdje vlada HDZ partizani su neprijatelji i krvnici hrvatskog naroda, a ustaše pravi hrvatski vojnici koji su se borili za hrvatsku državu. Analogno tome spomenici i spomen obilježja antifašističkom pokretu sistematski se uništavaju. U trećem dijelu BiH gdje vladaju različite stranke situacija zavisi od pojedinca koji je na nekoj važnoj funkciji. Deklarativno su svi antifašisti i poštuju to naslijeđe, a u praksi sve zavisi od dobre volje pojhedinca. Ukratko, nismo zadovoljni odnosom vlasti naspram antifašističkog naslijeđa koje se u školama ne izučava, što stvara prostor za manipulacije i reviziju iustorije.

Organizacije iz Republike Srpske nisu formalno povezane sa državnim Savezom, ali ima doista saradnje, kao i pojedinačnog članstva. Udruženja iz RS se ne povezuju sa SABNOR-om BiH formalno iz straha od gubitka fiunansiranja i nekih drugih benefita koje imaju od vlasti, jer vlast RS sve čini da spriječi ili svede na minimum bilo kakvo državno organizovanje. Brojni su primjeri na terenu zajedničkih aktivnosti i međusobnog djelovanja. To prolazi ispod radara, ali čim to dignemo na viši nivo nastaje problem.

Brojni su primjeri izvrtanja istorijskih činjenica. Četnici su proglašeni antifašistima i dozvoljeno je formiranje njihovih udruženja. Brojni zlikovci i ratni zločinci širom BiH imaju svoje ulice, trgove ili škole i predstavljaju se ponosom svojih naroda. Istovremeno se partizanski pokret želi predstaviti kao zločinački. Obilježja fašista i nacista, njihovi pozdravi, njihove pjesme i modeli ponašanja postali su svakodnevica koja se brani od dijela vlasti. Fasade brojnih zgrada širom države prekrivene su muralima ratnih zločinaca koji se veličaju i predstavljaju u potpuno drugom svijetlu u odnosu na istorijske činjenice.

Problem je u kontinuiranoj zamjeni teza. Valja znati da je od devedesetih godina do danas antifašistički pokret sačuvao „mali“ čovjek, čak i onda kada je to bilo vrlo opasno. Branio ga je taj „mali“ čovjek kako je znao i umio. Često nespretno, pa i pogrešno, ali ga je branio i odbranio. Kreirao je njegove aktivnosti i programe po svojoj mjeri i razvijao ih silno vjerujući u ideju antifašizma. Oni koji su mogli sve to podići na viši nivo, koji su mogli čitav pokret usmjeriti u ovovremenom pravcu, uglavnom su bili po strani i nakon određenih aktivnosti davali primjedbe, žalili što nije bilo drugačije, kritikovali ili uopšteno govorili da sve mora biti drugačije.

Nakon ovakvih, već kontinuiranih istupa, ne mogu a da se ne upitam da li bi narodnooslobodilački pokret četrdesetih godina bio onakav kakav je bio i onako uspješan i masovan da mu nisu pristupili Koča Popović, Avdo Humo, Rodoljub Čolaković, Skender Kulenović, Žorž Skrigin, Augustin Augustinčić, Vladimir Nazor i brojni drugi. Da li bi NOP bio takav kakav je bio da su naprijed nabrojani kritikoivali, davali savjete i očekivali da to tamo neki „mali“ čovjek uradi?

Oni su stupili u NOP i stavili se na čelo, te svojim znanjem, ugledom i ličnim primjerom povukli sve naprijed.

I danas takav recept daje reztultat, mnogo veći od objava na društvenim mrežama ili portalima. Sve to treba, ali konkretna akcija i prisustvo na terenu, u svojoj opštinskoj organizaciji antifašista, mjenja stvari i pomiče granice. Samo tako se dostiže ono o čemu se piše da bi trebalo.

Nije dovoljno reći ili napisati: Ja sam antifašista.

Upravo to je populizam koji se pripisuje „malom“ čovjeku koji radi najbolje što zna i može. Da bi radio bolje i više, da bi radio savremenije, da bi radio drugačije u konkretnu akciju treba i mora se uključiti i ovaj i ovi koji kontinuirano kritikuju i savjetuju i misle da su time dali doprinos antifašističkom pokretu u BiH, ali i šire.

Naprotiv, destimulisali su onog „malog“ čovjeka koji godinama živi antifašizam na svoj način i čuva ideju.

Bojim se, ako on stane, ugasiće se i ideja antifašizma, jer ona se ne čuva u facebook statusima, kolumnama i povremenim izjavama.

Bojim se da se ideja antifašizma može očuvati i razviti samo širokim frontom svih nas i konkretnim djelovanjem na terenu. Očuvajmo ono što imamo, kakvo god jeste, a ulaskom novih, svježih kadrova dajmo zamah antifašističkom pokretu i iznutra ga mjenjajmo za dobro svih nas i države u cjelini.

Konkretno, mislim da je najveći dio građana Bosne i Hercegovine u suštini pobornik antifašističkih ideja i naslijeđa koje baštinimo, ali taj »mali« čovjek je sluđen od političkih vođa, stranačkih medija, ali i ucjenjen poslom i neviđenom količinom proizvodnje straha i mržnje povukao se u sebe i svoju pripadnost ne pokazuje javno. U takvoj atmosferi spomenici i spomen obilježja se uništavaju i prepuštaju zubu vremena da propadnu. Rijetki su pozitivni primjeri obnove i brige o spomenicima i drugim materijalnim dobrima koja čuvaju uspomenu na NOB.

Vrijeme Drugog svjetskog rata i partizanske borbe uglavnom se ne nalazi u nastavnim programima. Eventualno pominjanje nekih događaja i ličnosti iz tog perioda je slobodna volja pojedinca-nastavnika. U svemu ovome poseban problem predstavlja činjenica da je obrazovanje u nadležnosti kantona pa mi zapravo imamo deset kantonalnih programa, plus program za Republiku Srpsku i Brčko distrikt BiH. To je 12 zasebnih programa od kojih se neki toliko razlikuju da čovjek ne može vjerovati da je to moguće.

Jačanjem antifašističkog pokreta u državi, ali i slušajući neke horove iz inostranstva koji su nastupali na našim manifestacijama posljednjih godina stvari se mjenjaju. Partizanska pjesma nije više nešto što treba ignorisati. Nekoliko značajnih horova imaju na repertoaru izbor partizanskih pjesama, partizanske pjesme pjevaju i neki školski horovi i vokalne grupe. Važno je da su neke popularne partizanske pjesme snimile i najznačajnije rok grupe u našoj zemlji. Čini mi se da je svemu tome doprinijela i planetarna popularnost pjesme »Bela ciao«.

Na posljednjem popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini 97 % stranovništva se izjasnilo da su vjernici. Sam taj podatak dovoljno govori koliko su jaki uticaji svih religijskih zajednica. Ponekad se stiče dojam da živimo u klasičnom teokratskom društvu iako smo po Ustavu sekularna država. Istina, najveći broj tih novih »vjernika« su to formalno, jer je to bitno za napredovanje u mnogim situacijama. Odnos prema »komunizmu« je generalno negativan i sve tri zajednice ga smatraju pogubnim za svoje vjernike. Stiče se dojam kao da se utrkuju ko će više negativnosti pronaći i plasirati u javnost kako bi se to vrijeme zgadilo novim generacijama. Plasiraju se brojne poluistine ili čini klasična zamjena teza što rezultira revizijom istorijskih činjenica. Kada je odnos prema Jugoslaviji tu se razlikuju. Katolička crkva uglavnom ima negativan stav i naglašeno potenciranje samostalne Hrvatske kao stoljetne želje Hrvata. Islamska zajednica, rekao bih, nema naglašeno negativan stav prema Jugoslaviji, mada s vremena na vrijeme plasira teze o progonu Mladih muslimana i neravnopravnosti muslimana u zajedničkoj državi. Pravoslavna crkva slijedi politiku Srbije i Jugoslavija je dobra kao okvir za Srboslaviju. Istovremeno se plasiraju i teze kako je srpski narod u Jugoslaviji izgubio najviše i žrtvovao se za druge. Ukratko, mislim da ono što imaju vjerske zajednice danas u Bosni i Hercegovini nisam siguran da su imale i u srednjem vijeku. Umjesto u funkciji bratstva među ljudima, ljubavi i prijateljstva oslanjajući se na dnevnu politiku i služeći joj one su prečesto u funkciji mržnje među ljudima što rastače bosanskhercegovačko biće.

Odmah nakon rata devedesetih sjećanje na NOB je bilo skoro u potpunosti potisnuto, gotovo da se nije smjelo pominjati to razdoblje iz naše prošlosti. Obzirom da su ostaci JNA učestvovali u ratu devedesetih, bez obzira na promjenu imena i obilježja, stvarana je slika da su to sljedbenici partizana i njihove vojske i kroz političke narative i medije NOB je potisnuta i gotovo smatrana pogrešnom i neprijateljskom. Kako je vrijeme odmicalo taj pritisak je slabio, a jačala su i udruženja antifašista i njihove aktivnosti. U današnjem vremenu brojni su primjeri organizovanja zajedničkih manifestacija i drugih aktivnosti članica SABNOR-a i udruženja boraca iz rata devedesetih. Tome doprinosi i činjenica da bivši borci Armije RBiH i njihova udruženja svoj ratni put smatraju antifašističkim i to postaje poveznica između ovih organizacija. U Republici Srpskoj po ugledu na Srbiju onaj dio u nazivu Saveza »NOR« ne odnosi se samo na Narodnooslobodilački rat 1941. – 1945. nego se odnosi na narodnooslobodilačke ratove kroz cjelokupnu istoriju Srbije, pa se i NOB posmatra u tom kontekstu. Za bivše borce HVO-a partizani i NOB su neprijateljska strana i nema dodirnih tačaka. Ono što je važno istaći je činjenica da su mediji postali otvoreniji i dostupniji, te vrlo kvalitetno prate naše aktivnosti, a to onda značajno utiče na odnos građana prema antifašističkom naslijeđu. Sve to je uticalo i na odnos vlasti prema nama, uvažava nas se, konsultuje o nekim pitanjima, poziva na njihove manifestacije i daje adekvatan tretman. Tome je značajno doprinjela i naša promjena kursa i programske orijentacije. Jasno smo rekli da mi nismo komemorativna udruženja i antifašistička turistička agencija. Uporno smo ponavljali i ponavljamo da nam je naslijeđe NOB inspiracija i nadahnuće, ali da moramo biti spremni za obračun sa novim, ovovremenim, fašistima kako bi uticali na izgradnju antifašističkog društva ovog vremena. Ovakvo opredjeljenje dovelo nas je u poziciju da nas se pita da komentarišemo sva važna društvena pitanja u zemlji, ali i da se naše mišljenje uvažava. Postali smo mnogo vidljiviji i prisutniji u javnom prostoru. Na taj način mnogo veći broj građana shvatio je našu ulogu i počeo pristupati u naše članstvo. Naš društveni angažman promijenio je i odnos vlasti prema nama što je u konačnici rezultiralo i povoljnijim, nakon više godina, finansijskim tretmanom našeg Saveza.

Najčešće je pozivanje na Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a održano 1943. godine u Mrkonjić Gradu kada je obnovljena državnost BiH. Taj datum je još u Jugoslaviji ustanovljen kao Dan državnosti. Međutim, zanimljivo je da kada se obilježava ovaj dan mnogi neće pomenuti ZAVNOBiH tako da se ne zna zbiog čega je to Dan državnosti. Druga grupa će pomenuti ZAVNOBiH, ali ni slučajno partizane koji su ga pripremili i održali. Naravno, ima i onih koji će iznijeti prave činjenice. Ovaj Dan se u Republici Srpskoj ne obilježava i njihova skupština je na jednoj davnoj sjednici donijela odluku o poništavanju odluka ZAVNOBiH-a. Na područjima gdje vlada HDZ iskoristiće se zakonsko pravo neradnog dana i možda pomenuti Dan državnosti, a ZAVNOBiH ni slučajno.

Druga činjenica za opravdavanje državnosti BiH, koja se sve više koristi je razdoblje srednjevjekovne Bosne koja je u nekim periodima bila vrlo moćna i mnogo veća od sadašnjih granica. Naročito se govori o periodu kralja Tvrtka Kotromanića I, kojeg onda protivnici Bosne koriste kao svog nacionalnog junaka i kralja pokušavajući dokazati da je nacionalno biće srednjevjekovne Bosne bilo onakvo kako bi njima danas u dnevnoj politici odgovaralo. Najmanje se sluša istorijska nauka i činjenice.

Više je razloga za regionalnu manifestaciju u povodu 80. godišnjice pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu u Tuzli, ali pođimo redom. Kada su tokom Drugog svjetskog rata 2. oktobra 1943. godine partizanske jednice oslobodile Tuzlu od okupatora, Tuzla je bila najveći oslobođeni grad u Jugoslaviji i okupiranoj Europi. Oslobođenje Tuzle 2. oktobra 1943. je predstavljalo veliku vojnu i političku pobjedu koju su izvojevale antifašističke jedinice NOV i POJ, odnosno to je bila jedna od najznačajnijih dotadašnjih pobjeda. Slobodna Tuzla - kao važan ekonomski i politički centar, značajna vojno-strateška pozicija okupatora, raskrnica puteva, slobodarski je odjeknula prvenstveno u onim slojevima stanovništva istočne Bosne koji se još nisu opredijelili za NOP, iako su bili antifašistički raspoloženi.

Prije svega, muslimansko i hrvatsko stanovništvo se masovno antifašistički aktiviralo, a mnoga srpska sela gdje su četnici do tada imali utjecaja takođe se sve više opredjeljivala za narodnooslobodilački antifašistički pokret. Sve je to ubrzalo dalji snažan razvitak oslobodilačke borbe kroz formiranje novih partizanskih jedinica. Sve jedinice su se dobro naoružale, a naročito automatskim oružjem, puškomitraljezima, automatima, minobacačima, a neke su imale i protivtenkovske topove. U izvještaju Vrhovnom štabu od 16. listopada, štab Trećeg korpusa naveo je:

Oslobođenjem Tuzle nastala je prekretnica u razvoju događaja u ist. Bosni. Muslimanska legija u svim krajevima stavlja se pod našu komandu. Pristupanjem vodstva HSS iz Tuzle Narodnooslobodilačkom pokretu stvorene su mogućnosti neposredne mobilizacije Hrvata u našu vojsku ... U toku 12 dana stupilo je u brigade 600 Hrvata. Od toga oko 200 radnika. Proces raspadanja četnika u Posavini i na Trebavi i Majevici se nastavlja.

Oslobođenjem tuzlanskog basena i plodnih ravničarskih krajeva Semberije i Posavine, fašistima je nanijet ne samo težak vojni poraz nego i veliki ekonomski gubitak. Radost koja je prožimala građane Tuzle, nakon oslobođenja 2. oktobra, povezanost boraca i naroda, dovela je do toga da je svaki šesti stanovnik Tuzle stupio u jedinice NOV-e. Od oko 5.000 novih boraca popunjene su postojeće i formirane nove partizanske jedinice. Tuzla je postala centar djelatnosti koje su se odražavale na organizacijski život po cijeloj slobodnoj teritoriji. U slobodnom gradu je djelovalo najviše političko i vojno rukovodstvo Bosne i Hercegovine, tuzlanske oblasti i okruga; PK KPJ za BiH, PK SKOJ-a za BiH, Oblasni komitet KPJ, Štab 3. korpusa, Gradski narodnooslobodilački odbor i antifašističke organizacije.U Tuzli je tada pokrenuta i značajna izdavačka djelatnost: Štampan je treći broj lista "Oslobođenje", pokrenuti su listovi "Front slobode", "Vijesti" i "Naša borba". Osim svega što čini značaj ove velike pobjede, treba reći da su sve kvislinške jedinice u službi okupatora time doživjele poraz od kojeg se nisu oporavile, a revolucionarni antifašistički pokret i narodnooslobodilačka borba su osigurali moralno-psihološku prednost.

Slijedeća bitna stvar koja nas je opredjeljivala u izboru Tuzle za ovu manifestaciju je i činjenica da je od prvih višestranačkih izbora 1990. godine Tuzla jedini grad u BiH u kojem nikada nisu pobjedile nacionalne stranke, odnosno Tuzla je svih ovih godina sačuvala antifašistički duh i opredjeljenje. Analogno toime i gradske vlasti, što je vrlo bitno, sa velikim oduševljenjem su prihvatile ovu aktivnost i stavile sve resurse na raspolaganje. I posljednji, ništa manje važan razlog je da u Tuzli egzistira snažno antifašističko udruženje, a Kantonalna organizacija je vrlo agilna i najbrojnija u zemlji. Sve to za nas su bili bitni razlozi, ali valja istaći i činjenicu da je geografski položaj Tuzle za jugoslovenski prostor vrlo prihvatljiv, te da su putne komunikacije dobre.

U ovoj godini nastavićemo sa obilježavanjem značajnih događaja i ličnosti iz NOB sa posebnim akcentom na obilježavanje 80. godišnjice pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu i 80. godišnjice Trećeg zasjedanja ZAVNOBiH koji je prerastao u Skupštinu BiH, a njegov izvršni organ u prvu vladu nove BiH.

Ali ključne stvari kojima ćemo se baviti je širenje mreže naših udruženja, kadrovsko jačanje udruženja i samog Saveza sa posebnim akcentom na podmlađivanje.

Naš društveni angažman, koji je već dao značajne rezultate, nastojaćemo još više spustiti do Udruženja razvijajući svijest o fašizmu našeg vremena. U tom smislu već smo pokrenuli široku akciju poimanja neofašizma, ali i antifašizma ovog vremena. Naš je stav da bi antifašizam morao biti demokratičan, mora biti jedna istinska demokratska vrijednost, ako on jeste pravi antifašizam. Mi nažalost danas imamo, bar kod nas, ali i  u ex Jugoslaviji, neke primjere, kada pojedinci ili neke grupe fašističkim metodama brane antifašizam. Toliko su isključivi u svojim stavovima da ta isključivost, tehnike i metode koje koriste, jesu fašizam, a oni to rade braneći antifašizam. Opasne su to suprotnosti. Imamo dosta primjera u kojima se njegovanje antifašističkog naslijeđa pretvorilo u život u prošlosti,  pa se takav antifašizam pretvorio u Jugonostalgičarstvo i ništa više. Ipak, moramo biti svijesni činjenice da trideset godina Jugoslavije nema, uz sve konstatacije, da dio nas koji smo živjeli u Jugoslaviji, da smo je voljeli, da nam je prirasla srcu, da je bilo puno dobrih stvari itd, ali nažalost to je istorija, to je u knjigama, u sjećanju, ali, sviđalo se to nama ili ne, mi živimo, danas, ovdje, u Bosni i Hercegovini i slično. Živimo u potpuno drugom vremenu i samo žaliti i živjeti u prošlosti, zapravo stvara slobodan prostor da oko nas niču novi mali fireri. I niču i  rade opasne stvari. Dok brojni oko nas sanjaju Jugoslaviju propada, naprimjer, Bosna i Hercegovina. Nemamo pravo na to, rekao bih.

Zato je naša zadaća biti naše bitke, jer naše društvo, takozvano demokratsko društvo, je samo na papiru demokratsko. Fašizam je autoritarni radikalni nacionalizam. Ako to jeste tako, mi onda kod nas na vlasti imamo mnogo upravo takvih autoritarnih, radikalnih i nacionalističkih stranaka. Ako ovo jeste tačno onda mi, zapravo, imamo fašističke stranke. Ako to jeste tako, a sve pokazuje da jeste, onda one, te stranke, ne mogu, bez obzira što svi u nazivu imaju i kažu da su demokratske, ne mogu stvoriti demokratsko društvo, oni stvaraju autokratsko, radikalno, nacionalističko društvo, odnosno fašističko. Dakle, društvo koje mi živimo i koje su oni stvorili jeste neofašističko društvo u kojem je antifašizam državni neprijatelj. Mi hodamo ulicama Mile Budaka, Jure Francetića i da ne nabrajam, u Sarajevu nam djeca idu u školu Mustafe Busuladžića, u Istočnom Sarajevu prelazimo preko trga Draže Mihailovića itd. Dakle, ova vlast, nedemokratska, pričajući o demokratskom društvu stvorila je jedno neofašističko društvo koje mi živimo. Njihova priča o demokratiji ovdje je kao vjerovanje u priče iz bajki. Mi smo daleko, daleko od demokratskog društva. Savez antifašista Bosne i Hercegovine, reagujući na sve ovo,  pripremio je Platformu za antifašističko bosansko-hercegovačko društvo 21. stoljeća koja je osnov za buduće djelovanje, ali i poziv građanima, kao partnerima u svemu tome, da se aktivno uključe u stvaranje takvog društva, jer ovaj novi oblik fašizma, neofašizam, mnogo je perfidniji od izvornog fašizma. Onaj stari fašizam je bio osvajački, sa naoružavanjem, rušilački, sa osvajanjem, pokoravanjem i tako dalje, ali sve otvoreno, eksplicitno. Ovaj je upakovaniji, sa mirnodopskim pričama, celofanom obavijen i uvezan vrpcom, kao lijep paket. Prodaje šarene laže. Konstantno priča o demokratiji, priča o zajedništvu, o dogovaranju, sve med i mlijeko, a zapravo na svakom koraku provodi diskriminaciju, omalovažavanje svega što nije iz vlastitog plemena, pa čak i u svom plemenu ako nije njihov istomišljenik. Zar nije fašizam pričati da ne možeš biti, kako to vole reći, ne možeš biti na nekoj funkciji kao pripadnik tog i tog naroda ako nisi iz njegove stranke? Itd, itd.

Šta hoću da kažem?

Dakle, sastanci su super, konferencije su super, komemoriranje događaja iz prošlosti je super, ali nama treba rad na terenu i akcija, svi zajedno.

Stavimo sa strane sve razlike. Imali su ih i oni 1941. godine, ali su imali dvije-tri zajedničke stvari, koje su bile zajednički ideal. I okupili su se oko toga, i pobijedili.

Zato, hajdemo svi zajedno u jedinstven antifašistički front i na teren! Od salonskog antifašizma nema ništa.

 

Primjedbe

  1. Ti si najbolja stvar koja mi se ikada dogodila, vratila si mi muža kada sam mislila da se više ništa neće dogoditi da ponovno budemo zajedno. Zaista želim cijeniti tvoj rad, dr. Dawn. Imala sam niz nesretnih situacija dok sam se pokušavala vratiti svom ljubavniku. Uvijek ćeš imati moj blagoslov i molitve za ovu snažnu čaroliju koju si učinila za mene i mog muža. Javi se.

    Evo broja dr. Dawn na WhatsAppu: (+2349046229159) za one koji imaju poteškoća u vezi/braku/životu.

    Čak i ako se radi o problemima s plodnošću, obiteljskim slučajevima, dobitnim brojevima na lutriji itd.

    Dr. Dawn na WhatsAppu: +2349046229159
    Email: dawnacuna314@gmail.com

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

SMIRAJ ZA JOŽINU PORODICU

I TAKO PEDESET GODINA

SNAGA JEDINSTVA JE NAJUBOJITIJE ORUŽJE