RUŠE DRŽAVU BRANEĆI JE

 

Već neko vrijeme u politički jezik, ali i ne samo politički, ušao je pojam probosanski. Uz ovaj pojam po automatizmu veže se odmah ljubav prema državi, briga i borba za njen opstanak i prosperitet i tome slično. Svi drugi, po automatizmu, su neprijatelji.

Paralelno sa tim iz istih struktura se plasiraju pojave koje to demantuju. 

Evo nekih.

U posljednje vrijeme pri svakom pominjanju imena gospodina Alije Izetbegovića obavezno se dodaje nastavak koji glasi: prvi predsjednik Bosne i Hercegovine. To je toliko učestalo da je ušlo u svakodnevni riječnik i u kafanskim razgovorima. Kad kažete da to nije tačno na vas se ospe salva uvreda potkrijepljena nepostojećim argumentima.

Međutim, činjenice kažu nešto drugo. Novembra 1990. godine na izborima je birano sedam (7) članova Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i to po dva iz reda Muslimanskog, Srpskog i Hrvatskog naroda, te jedan (1) iz reda ostalih. Građani su iz reda Muslimanskog naroda izabrali Fikreta Abdića i Aliju Izetbegovića. Istine radi valja reći da je Fikret Abdić imao više glasova od Alije Izetbegovića, te se po izbornom rezultatu očekivalo da će on biti predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Nakon niza razgovora i dogovora, neki svjedoci tvrde i pritisaka, Abdić je dao prednost Izetbegoviću i on je na sjednici Predsjedništva izabran za Predsjednika. Dakle, po tadašnjem Ustavu Bosna i Hercegovina je imala kolektivnog šefa države kojim je predsjedavao predsjednik. Drugim riječima gospodin Alija Izetbegović nije bio predsjednik Bosne i Hercegovine, bio je 1/7 predsjednika. Tako je bilo do Dejtonskog mirovnog sporazuma kada se po novom Ustavu biraju tri člana Predsjedništva, iz tri konstitutivna naroda po jedan, a sjednicama predsjedava predsjedavajući koji se rotira svakih 8 mjeseci. Dakle, i u ovoj varijanti imamo kolektivnog šefa države.

Ako to svi znaju, čemu onda laž koja bezbroj puta ponovljena postaje „istina“?

Mnogo je odgovora, ali o tome kasnije. Želim ovdje skrenuti pažnju na još neke pojave koje su bezbrojnim ponavljanjem postale „normalne“.

U ratu kojem svjedočim u svakodnevni riječnik ušao je pojam šehid.

Šehid (arapski: شهيد, trans. šahīd, dos. 'svjedok; preneseno: žrtva ili mučenik') jeste religiozni termin u islamu, koji doslovno znači "svjedok". To je titula koja se daje muslimanima nakon smrti ako umru ispunjavajući religijske zapovijedi ili tokom rata za vjeru (džihada).

Ako ovo jeste tačno, ja imam sam sa sobom mnoštvo nerazjašnjenih dilema. Naime, negdje u jesen 1993. godine pitao sam jednog imama slijedeće: Molim te, hipotetički, da ja danas-sutra poginem bili me sutra proglasili šehidom i klanjali mi dženazu?

Odgovor je bio potvrdan uz veliku dozu čuđenja mojim pitanjem.

Nakon njegovog odgovora uzvratio sam novim pitanjem na koje nisam dobio odgovor. Pitanje je glasilo: Ako bi sutra bio šehid, kako sam danas ćafir? (Kafir (od arapskog كافر kāfir, mn. كفّار kuffār; na turskom, kâfir; u bosanskoj kolokvijalnoj upotrebi sreće se i oblik ćafir) u islamu označava "nevjernika," tj. osobu koja nije musliman i ne slijedi islam kao religiju.)

Na njegovu šutnju dodao sam konstataciju: Dakle valjam vam mrtav, a živ ne.

Poginuli borci tokom rata u BiH nazivaju se šehidima, ako su pripadali bošnjačkom korpusu.

Kažu konsenzusom odlučeno, a ja pitam čijim?

Puno je pitanja koja me muče, ali neka od njih želim otvoriti, svijestan brojnih mogućih reakcija. Naime, formiranjem Armije Republike BiH aprila 1992. godine uveden je službeni pozdrav sa otvorenim dlanom naprijed, kao sa brojnih stećaka iz vremena dobrih Bošnjana, te opšte korišteni pozdrav „Zdravo“.

Onda je, ako me pamćenje dobro služi, negdje 1994. iz Uprave za moral došlo uputstvo, a kako je objašnjeno na zahtjev mnogih boraca, da, oni koji žele, mogu  koristiti tradicionalni narodni pozdrav. I onda je Selam ušao na velika vrata u Armiju RBiH. Vremenom je „zdravo“ potisnuto i sa prezirom prihvaćano.

Dakle, čiji je pozdrav selam?

Selam (Es-selamu 'alejkum, ar. ٱلسَّلَامُ عَلَيْكُمْ) jeste arapski pozdrav koji koriste muslimani širom svijeta, a u islamskom svijetu ga koriste i nemuslimani. Na bosanskom jeziku ima značenje "mir (s) vama". Odgovor na ovaj pozdrav glasi Ve alejkumus-selam (وَعَلَيْكُمُ ٱلسَّلَامُ), što znači "neka je i (s) vama mir" ili "neka je i na vas mir".

Ukratko, ovo je arapski pozdrav na arapskom jeziku. Hodajući po arapskim zemljama svjedočim da se u raznim crkvama koristi na isti način kao i u džamijama. Ljudi se pozdravljaju svojim pozdravom i na svom jeziku.

Ispisujući ove redove sjetih se jedne situacije iz 1997. godine. Nekim poslom bio sam u Gradskoj upravi Mostara. Tražeći odgovarajuću službu pokucao sam na jedna vrata i sačekao glas koji mi je na kucanje odgovorio: Hajde. Otvorio sam vrata i pozdravio: Dobar dan. Čovjek, nešto stariji od mene, lagano je skinuo naočale i vrlo ozbiljno mi odgovorio odmjerivši me od glave do pete: Čitao sam jutros Dnevni avaz. Znam vremensku prognozu.

Izvinite, pogriješio sam kancelariju, izustio sam u čudu i izišao vani.

A onda se čudimo kad Armiju RBiH nazivaju muslimanskom vojskom.

I još samo jedna moja dilema ili pitanje. Još od rata često sam u prilici prisustvovati službenim sahranama ili raznim godišnjicama kada država i njeni organi na raznim nivoima odaju počast poginulim ili umrlim saborcima i drugim uglednim ličnostima. Kada tu poštu odate minutom šutnje, naklonom, ili na neki sličan način sve oči prisutnih uprte su u vas kao da ste napravili smrtni grijeh. Oni koji vas ne znaju sašaptavaju se i pitaju ko ste. Ukratko stvori se mučna situacija. Nerijetko, na ovakvim skupovima, glavnu riječ vode imami. Ukratko, ako niste proučili Fatihu imate osjećaj da bi većina bila sretna da niste ni došli.

Šta je Fatifa?

Sura El-Fatiha (arapski: الفاتحة; bos. Otvaranje ili Pristup; također se naziva i Majka knjiga i Lijek) prva je sura Kur'ana. Sastoji se od sedam ajeta, u kojima se iskazuje molba Allahu za upućivanje na pravi put i zaštita od zla. Ova sura ima posebnu ulogu u životu muslimana, jer se uči na svakom rekatu namaza. Objavljena je u Mekki i ubraja se u mekanske sure.

Šta ja zapravo želim reći i na šta želim ukazati ispisujući ova razmišljanja?

Bosna i Hercegovina je sekularna država.

Šta to znači?

Sekularizam (od latinske riječi saeculum, koja ukazuje na sve ono što ne pripada Religiji) je vjerovanje, ideja da vjeru i vjerska uvjerenja valja odbaciti i zanemariti. Pojam 'sekularna kultura' shvaćamo u smislu da država ima male ili nikakve ingerencije u vjerskoj sferi i obratno, da vjera ima male i nikakve ingerencije u državnim poslovima. Sekularizacijom država jamči društvu slobodu od religioznih zakona i učenja. Sekularizacija je dakle princip razdvajanja državnih institucija i osoba ovlaštenih za zastupanje države, od vjerskih institucija i vjerskih dostojanstvenika.

Od prve navedene svijesne laži, do svih ovih primjera, ali i brojnih drugih narodu se uz laži serviraju poluistine, a zapravo se o državi šalje drugačija slika od formalno proklamovane.

Šta želim reći?

Bosna i Hercegovina je multinacionalna država od davnina, a ustavno sekularna. Da bi u njoj vladao sklad, poštovanje, ravnopravnost, jednakost, uvažavanje i tako redom mora se biti višestruko osjetljiviji nego u nacionalnim državama sa jednom konfesijom. Nama treba državni, dakle sekularni, protokol o svim ovim, ali i brojnim drugim pitanjima, kako bi se svi učesnici u tom protokolu osjećali ravnopravno, bez obzira koliko ih je. Ovako imamo vjerske obrede na sve strane pomiješane sa državnim protokolom i u suštini se više ne zna jesmo li na vjerskom obredu ili na državnom skupu. To se mora odvojiti. Kad je neki zvaničnik na nekom skupu službeno onda slijedi državni protokol, a kad je privatno može se ponašati po vlastitom opredjeljenju. Dok ovo ne shvatimo brinući o državi mi ćemo je zapravo razgrađivati.

Drugo pitanje je pitanje pozdrava u službenim prilikama. Naime, godinama nas se uvjerava da je naš jezik jedno od naših osnovnih obilježja identiteta. Sjetimo se samo brojnih bilborda i plaćenih oglasa koji su nas pred popis stanovništva upozoravali da je ime našeg jezika tako i tako i da je pitanje nacionalnog interesa da to na popisu kažemo. A onda mi ti isti zamjeraju kad na svom jeziku pozdravim. Dakle, onom istom na kojem su insistirali da uđe u popis kao moj. Nakon svega, sad, opet insistiraju da to uradim na arapskom. Kažu to je moj pozdrav.

Hamlet bi rekao: Ima nešto trulo u državi Danskoj.

Moram još nešto dodati što me muči tridesetak godina. Kad god odem u Sarajevo, onako usput čujem da se nama u Mostaru u minulom ratu trebalo desiti to što se desilo, jer to je Alahova kazna zato što mi nismo baš dobri muslimani. Kao jedan od ključnih argumenata uvijek je slijedeća konstatacija: Kod vas je previše bilo miješanih brakova i onda ste djeci davali nemuslimanska imena, sve neki Gorani, Zorani, Slobodani...

Ne prihvataju činjenicu da ne postoje muslimanska imena. To su arapska, perzijska, turska i slično imena, koja u zemljama iz kojih su preuzeta nose i nemuslimani. A islam kaže da se djeci daju lijepa imena, imena sa značenjem. Slijedom ove misli ja pitam ima li ljepšeg pojma od SLOBODE, i ljepšeg značenja od SLOBODE. Ako to jeste tako, zar SLOBODAN nije lijepo ime i sa značenjem. Uz to na našem je jeziku i svjedoči našem identitetu.

A savršeno se uklapa u ono islamsko objašnjenje za davanje imena.

Oni kažu da samo brane državu, a ja dodajem: Ne lažimo se, samo istinom i međusobnim poštovanjem možemo graditi naše identitete, a time jačati domovinu kao našu zajedničku kuću.