ZAPIS SVJEDOKA

Nekada davno, bio sam još dječak, čuo sam na nekom porodičnom okupljanju izreku: „Dobar i lud na istoj deredži“. Kada sam, kasnije, pitao roditelje da mi objasne šta znači ta izreka, otac je kratko odgovorio: „Kad porasteš samo će ti se kazati“.

Godine su prolazile, istu izreku sam mnogo puta kasnije čuo. Ponekad se odnosila i na mene, ali svejedno nikad nisam prihvatio njeno značenje i poruku. I zbog toga, i ne samo toga, često se za mene znalo, i zna, reći: „Ludi Sejo“.

Na neki način samo mi se kazalo na šta je narodna mudrost ukazivala, ali ja sam uporno, po narodu, želio biti lud.

Istovremeno sam tragao za značenjem pojma DOBAR, dobar čovjek. Brojne umne glave kroz istoriju civilizacije zapisale su svoje tumačenje i razumijevanje pojma dobar čovjek. Evo nekih:

Biti dobar čovjek

znači poštivati ljude

voleći svoje te poštujući njihovo

duševno i tjelesno dostojanstvo

ne nanoseći zlo drugome.

Biti dobar čovjek

je neprocjenjivo

duševno blago

koje čitav život raste

mnogi se dive

što imaju takve poznanike žive.

Dobar čovjek se izgrađuje

poštujući roditelje

poštujući baku, dida

poštujući brata, sestru

poštujući dijete

poštujući susjede

poštujući materinski jezik

poštujući vjeru oca

poštujući rodni kraj

poštujući državne zakone

poštujući istinu

poštujući slobodu

poštujući prošlost.

Iskustvom spoznaje sebe

valja prepoznavati druge

koji nisu kao Ti

koji su skloni Tvoju

dobrotu iskoristiti.

Više ima dobrih nego loših

granice među njima se kriju

iskušenja ih promijeniti umiju.

Opreza nikad dosta

kao i dobrog čovjeka za gosta.

Dobar više daje nego prima

on je čudo i znanstvenicima.

 

Svi smo mi ljudi, ali je rijetko ko čovjek.

Vrijeme čini svoje. A ti čovječe? 

Veliki čovjek postavlja stroge zahtjeve sebi, mali ih čovjek postavlja drugima.

Otisci što ih ostavljaju čovjek na čovjeku vječni su. 

Postoje ljudi koji vam izvade srce i postoje ljudi koji ga vrate na mjesto. 

Rijeka se prepoznaje plivanjem, a čovjek razgovorom. 

Dobar se čovjek nikada ne grize

što drugi ne priznaju njegove zasluge;

jedina mu je briga

da sam ne bi prezreo tuđih zasluga.

Postoje ljudi koji ostaju praznih šaka

čak i kada se uhvate za glavu.

I junaci i kukavice osjećaju strah.

Samo, junaci postupaju drukčije.

Neki smatraju da ustrajnost jača čovjeka,

no, katkad je to popuštanje.

Čovjeka ćete najbolje upoznati

ako ga promatrate kako se ponaša

kad se nešto dijeli besplatno.

Dvije stvari opisuju čovjeka:

strpljenje kad nema ništa

i ponašanje kad ima sve.

Ne učimo iz vlastitog iskustva,

već iz vlastite sposobnosti

da ga doživimo.

Što sam ako se usporedim sa svemirom?

Ljude ne možemo ničemu poučiti;

možemo im samo pomoći da to okriju u sebi.

S vremena na vrijeme ljudi zaista shvate

da ne moraju živjeti onako kako im je rečeno.

Priroda nam je dala dva uha, ali samo jedan jezik:

da bismo više slušali, a manje pričali.

Nisu loša vremena,

nego ljudi.

Postati čovjek

ljepše je nego postati kralj.

Kada sam pročitao ove, ali i brojne druge misli, o čovjeku i njegovom putu ka odrastanju u dobrog čovjeka ona izreka sa početka ovog teksta, ali i moje poimanje života bili su u svojevrsnoj suprotnosti. Naime, život kaže da u vremenu koje živimo nije dobro biti dobar, a um, a instikt, a odgoj i obrazovanje kažu da si samo tako čovjek. 

Zašto ja govorim o svojim razmišljanjima i svojem iskustvu u trenutku kada treba da progovorim o knjizi Milana Račića „Priče o dobrim ljudima“?

Zato što savršeno jasno znam koliko je danas teško biti čovjek, a to bi po prirodi stvari trebalo značiti i dobar čovjek.

Oni, dobri ljudi, sve što rade, rade to kao dio svog svjetonazora, to je njihovo poslanje i uglavnom ne misle da čine ništa posebno. I u tome je njihova veličina. Za mnoge oko sebe su luđaci, osobenjaci i slično. Mnogi ih prepoznaju samo po tome što su drugačiji od ostalih, ali i ne po djelima koja čine.

Tu, upravo tu, na scenu stupa jedan iz stroja dobrih, Milan Račić, uočava njihova djela, njihov angažman, njihovu predanost, patriotizam, ljubav.., i bilježi, ne perom, ne tastaturom, bilježi srcem.

Njegove priče o dobrim ljudima su priče iznutra, priče svjedoka, priče saborca, njegove priče su ljubav. A kada to jeste tako, ne zanima vas ni stil, ni konstrukcija rečenice, niti u koju se to literarnu formu uklapa, zanima vas samo da što prije dođete do posljednje stranice.

Zašto?

Zato što je ove priče ispričao život, a zapisala ljubav. Milan se tu našao u pravom trenutku i na pravom mjestu i kao pravi medij sve nam to predočio. Uvjeren sam da će ovo drugo dopunjeno izdanje knjige „Priče o dobrim ljudima“ Milana Račića naći put do čitalaca koji uglavnom sve ove priče znaju, ali im do sada nisu davali poseban značaj, jer junaci tih priča su, uglavnom ljudi iz naših sokaka, mahala, ulaza, zgrada.., a ne neki tamo „važni“ ljudi od kojih mediji prave uzore.

Upravo zbog toga, zbog drugačije vizure posmatranja ljudi i njihovih djela, Milan je uspio skrenuti pažnju na lijepo ljudsko lice čovjeka, uspio nas je podsjetiti da nam venama teče ljudskost i da su to jedine istinske vrijednosti.

Vjerujem da će ove priče i ova knjiga potaknuti mnoge da u ovom Milanovom svjedočenju ljudskosti nađu inspiraciju i uzore za svoje djelovanje. Ako se to desi, a uvjeren sam da hoće, probudiće se mnogi uspavani, uplašeni i zaboravljeni dobri ljudi. Kad se to desi naše bitisanje pod nebeskom kapom biće mnogo ljepše.

Istina, u ovoj knjizi nedostaje jedna priča, priča o dobrom čovjeku Milanu Račiću, ali njegov zapis o dobrim ljudima u ovoj knjizi je zapravo priča i o njemu samom. 

Zato Milane, hvala ti.